Zašto nema masovnijih protesta u Srpskoj?

Nepisano pravilo demokratije je da građani, ukoliko nisu zadovoljni političarima koji ih vode i situacijom u zemlji, izađu na ulice i pokažu nezadovoljstvo i spremnost za borbu.

To je u svijetu postalo gotovo svakodnevica dok u BiH svaki masovniji protest ili onaj koji nadležni procijene da bi mogao da ih ugrozi, bude ugušen. Postavlja se pitanje zašto je to tako i ko se plaši demokratije, građani ili vlast?

Protest nezadovoljnih majki i borba za veći materinski dodatak, okupljanja grupe Pravda za Davida 2018. i borba da se sazna istina o ubistvu Davida Dragičevića, protest građana zbog poskupljenja goriva, samo su neki od protesta koji su se u Republici Srpskoj odigrali u prethodnih nekoliko godina.

Posljednji veliki protesti u RS održani su u novembru prošle godine kada je opozicija tražila procesuiranje odgovornih za izborne krađe jer kako tvrde, CIK je proglasila pobjednika za predsjednika Srpske nakon što su utvrđene brojne nepravilnosti. Tada je jedan od inicijatora bila Jelena Trivić, a kako kaže, postoji mogućnost da na proljeće bude novih protesta.

„Vlast vrši jednu lobotomiju djeluje mi kao da ispiraju ljudima mozak i kao da ljudi ništa ne vide a ljudi sve znaju i vide a to treba artikulisati i to jeste zadatak političkih prestavnika odnosno opozicije. Možda ćemo za mjesec dana razgovarati u nekom drugačijem okviru i možda će biti protesta“, kaže Jelena Trivić, potpredsjednik PDP-a.

Međutim, nijedan od protesta nije donio značajne promjene ili bar naznake da će ih biti. Pitali smo građane da li bi izašli na proteste, ako ih bude u bliskoj budućnosti.

I dok se u BiH na prste jedne ruke mogu nabrojati primjeri u kojima su građani tražili nečiju smjenu ili protestima smijenili vlast, u Evropi i svijetu stvari su potpuno drugačije. Posljednji primjer protesta je Francuska gdje se na ulicama u skoro 50 gradova okupilo oko 1,2 miliona ljudi zbog neslaganja sa državnim planom penzione reforme i podizanja starosne granice za odlazak u penziju.

U BiH, s druge strane, loš rad vlasti se nagrađuje stalnim reizborima na vodeće pozicije.

„Mi se nalazimo u situaciji da imamo razvijen koncept podaničkog mentaliteta i onaj ko je na vlasti ima pravo da nas na neki način prisiljava na sve što nam se ne dopada, a s druge strane nemamo ni intelektualce ni nevladin sektor koji bi pokrenuo ljude da to nezadovoljstvo se pokaže na ulici“, smatra Zoran Pavlović, ekonomista.

Čini se da je jedino slučaj ubistva Davida Dragičevića uspio da istjera hiljade građana na ulice kako bi zatražil istinu i odgovornost u ovom slučaju dok je većina građana na loše političke odluke, loše rezultate, afere, zaduženja i poskupljenja odavno oguglala.

„Imamo opštu depresiju ljudi koji su izgubili povjerenje u sistem i institucije i u to da će njihov glas biti taj koji odlučuje“, kaže Milan Miličević, v.d. predsjednik SDS-a.

„Jako je važno da političari vode političke proteste prema tome očekivati od političara da vode socijalne proteste bilo bi protumačeno da su organizovani iz nekih političkih pobuda što ne bi trebalo da se dogodi“, kaže Vukota Govedarica, šef kluba poslanika SDS-a u NSRS.

I dok građani širom svijeta reaguju na svaku, pa i najmanju mogućnost da državni funkcioneri mogu izbjegavati antikoruptivne zakone i bogatiti se na njihov račun, građani BiH i dalje se više svađaju oko toga čiji je nacionalni lider glasniji u odbrani njihovog nacionalnog ponosa. U međuvremenu, nacionalne i partijske vođe u BiH nekažnjeno gomilaju bogatstva ne osvrćući se na zakone, moral niti potrebe građana.

(BN) Foto: Arhiva