Analiza: Kako to izumire ''dinosaurus'' HSV?!

Zašto čak i dobri igrači u dresu s onim čudnim grbom izgledaju sluđeno kao u sobi sa plastičnim zidovima?

Fudbal 22.02.2015 | 20:50
Analiza: Kako to izumire ''dinosaurus'' HSV?!

When it rains, it pours, kažu Englezi. Nevolja nikad ne ide sama, otprilike. I engleski daleki germanski rođaci s kontinenta verovatno imaju izraz za to, i garant ga pominju kada opisuju još jednu užasnu sezonu Hamburgera, jednog od najvažnijih timova Bundeslige.

Kada kiša pada, onda baš pljušti. A navijači HSV-a zakleli bi se da to sa neba već dugo padaju i kiša, i grad, i sneg, i ćuskije i sekire, i komete, i biblijske žabe i vatreni oganj... I elementarna nepogoda nikako da stane.

Taman kada pomislite da je HSV dotakao dno, oni vas ponovo iznenade, nekako iskopaju novi Marijanski rov u još jednoj sezoni u kojoj je, poput najbukvalnije shvaćenog Marfijevog zakona, apsolutno sve što je moglo poći naopako – pošlo naopako.

Osam golova primljenih za vikend u Minhenu samo su trešnja na vrhu te otrovne torte, spremne da je proguta stoglava zverka na dnu mora. Osam-nula, pobogu, pa neka je Bajern i sto puta jači, pa neka je HSV poslednji trofej osvojio kada većina nas nije bila ni rođena, pa šta – Hamburg je neki prvak Evrope, a nekom prvaku Evrope, nekom timu Kevina Kigena, Feliksa Magata, Kajzer Franca, Uvea Zelera, Tomasa Dola i Ivice Buljana ne sme da se dogodi da primi osam komada...

Ne sme, ali se dogodilo.

I što je najgore, nije incident, ni loš dan, već logičan sled događaja, prirodni nastavak (ne)rada i finansijske, organizacione, igračke, stručne bule u koju su upali. Primiti osam komada od Bajerna? Ništa strašno, primili su oni pre samo godinu i po i devet na toj istoj Alijanc areni... I spasli su se lane ispadanja samo zahvaljujući plej-ofu, a to što se sada nalaze iznad crte koja vodi u Cvajtu, to je samo sticaj okolnosti i još ono malo pretekle magije Rafaela van der Varta, jedinog pravog fudbalera u čitavom sastavu Hamburgera.

Dobro, uz penzionera-povratnika Ivicu Olića, dovedenog da pokuša da tegli brod sa zjapećom rupom u trupu.

Hamburger je dao najmanje golova u čitavoj Bundesligi, ima i najgoru gol-razliku i taman kada je krenulo blago nabolje, zatukao ih je Bajern, stari rival s kojim su s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih vodili impozantne bitke za nemačku i evropsku prevlast...

Tužno je biti navijač Hamburgera ovih sezona. Uzmete novine nadajući se nekoj svetloj vesti, a tamo, recimo u tabloidu Morgenpost, piše da je prava šteta što je Bundesliga ponovo počela, jer je „svaki dan u HSV-u kada nema fudbala - dobar dan“.

Kakav je to toksični oblak depresije i sunovrata zahvatio velikana, starog celih 127 leta, autentičnog „Dinosaurusa“ Bundeslige, kluba koji nikada nije osetio strahote Cvajte? Zašto čak i dobri igrači u dresu s onim čudnim grbom izgledaju sluđeno kao u sobi sa plastičnim zidovima? Može li se, kao na bokeljskim karnevalima, prstom pokazati na samo jednog zlikovca – je li za sve kriv Frenk Arnesen, izvikani „sportski direktor“, koji je kao od šale otkrivao talente u PSV-u (Ronaldo, Van Nistelroj, Roben), a u Engleskoj i kasnije u Nemačkoj izgledao kao klasični prevarant, kao Arapin u Beogradu?

Sujeverni će za sve kriviti poslednju osvojenu titulu, prigrabljenu proleća 1983. na gol-razliku ili se sećati finala u Atini kada je HSV rovovskom taktikom Ernsta Hapela savladao moćni – Platini, Rosi, Bonjek, Širea, Zof – baš moćni Juventus.

Ni to ne bi bio dovoljno dobar, a kamoli racionalan argument, u danima kada i ono malo pristojnih fudbalera izgleda kao da ih je progutala crna rupa na severu Nemačke, u mesecima kada ni najveći fanovi Hamburgera ne mogu „na keca“ da se prisete kako se zove prvi trener tima.

Nije ni čudo – odgovor na propadanje uprava je tražila u trenerskom roler-kosteru i za pet godina pokraj terena prelepog stadiona prošetalo se ravno deset šefova stručnog štaba: nisu, otprilike, šansu dali samo onima koji su baš žurili u Sankt Pauli, na druženje s prijateljicama noći...

Na stadionu Hamburga postoji sat koji odbrojava godine, mesece, sedmice i dane koliko je veliki HSV proveo u Bundesligi. Pedeset jedna sezona – više od bilo koje druge ekipe. Pogled na taj sat nekada je izazivao osećaj ponosa i nadmoći kod navijača, sada on deluje zloslutno. I šta bi onda mogao da bude izlaz? Da li – a ovde će se pronaći mnogi navijači Zvezde koji zazivaju „pročišćenje“ ispadanjem u niži rang takmičenja – HSV mora da dotakne potpuno dno da bi najzad krenuo napred? Ili je to, baš kao u Srbiji, pilula odveć gorka za ponosne pristalice?

Kad pada kiša, onda baš pljušti. Posebno tamo daleko, na reci Elbi, nadomak Severnog mora... Da li su u Hamburgu spremni da sa neba padne kometa koja će istrebiti „Dinosauruse“ i doneti im novi, drugačiji život?

Komentari / 0

Ostavite komentar