Sedam godina od ubistva Milana Vukelića

Sedam godina od ubistva Milana Vukelića (6. Novembra 2007. godine) javnost ćuti, a vlast, koju je prije svoje smrti optužio za teški kriminal, više i ne pominje ovaj strašni zločin.

Republika Srpska 18.10.2014 | 20:14
Sedam godina od ubistva Milana Vukelića

Iako sam bio svjedok mnogih događaja koji su prethodili zločinačkom smaknuću ovog hrabrog čovjeka, i samo čudom tu veče nisam bio u njegovom eksplozijom raznesenom automobilu. Policiju RS, s izuzetkom jednog misterioznog poziva, nikada nije interesovalo šta mogu reći o ovom zločinu.

Milan Vukelić je bio moj saradnik, moj novinarski izvor, moj prijatelj, ali prije svega čovjek koji se nije plašio da iznese činjenice o sprezi režima Milorada Dodika i građevinske mafije u Banjaluci. Svoju hrabrost je platio životom.

U narednim danima, u susret sedmoj godišnjici, od kako su ga oni koji ne znaju šta je hrabrost, na svoj kukavički način uklonili sa lica zemlje, odlučio sam da objavim više dijelova knjige koju pripremam pod naslovom Ko krade – ubija.

Misteriozni poziv

Prepuna bašta kafića u blizini Medicinskog fakulteta u prvoj polovini decembra mjeseca bila bi pravo čudo u neka normalnija vremana. U vremenu u kojem se priča koju odavde počinjem odvija, neobične  eteorološke promjene su izgledale kao puka trivijalnost nevrijedna pažnje, bar ne moje i bar ne u tom
trenutku. Glave opterećene meni bitnijim, ali mnogo turobnijim temama, žurio sam prema redakciji.

Ne sjećam se tačno koji je datum bio, ali se odlično sjećam da je bio petak.
Jedan od onih strašnih petaka kada ističu i zadnji rokovi da završim svoje tekstove, koji sutra moraju u štampu.

Još su mi u ušima tih dana, a možda malo više nego sada, brujale vijesti o strašnom zločinu, o ubistvu čovjeka kojeg sam tako kratko znao, a koji mi je ipak i za tako kratko vrijeme postao mnogo bolji prijatelj od nekih koje čitav život poznajem...

Uvijek me fascinirala hrabrost onih koji su imali smjelosti da kažu istinu, a to je siguran sam jedna od najopasnijih stvari od kada je ljudskog roda...

Od riječi je sve počelo, a zbog nje su mnoge glave pale, zbog nje se mnogo toga i završilo. Često i tragično.

- Gdje žuriš? - povika neko, a meni kao da je odjednom bilo jasno da je to meni upućeno. I bilo je. U bašti za jednim od mnoštva stolova sjedila su dva moja poznanika – čije bi mi zajedničko kafendisanje, prije samo par mjeseci bilo više ne go čudno, međutim, u vremenu čuda sve je moguće.

Dragomir Babić, predsjednik nevladine organizacije Narodni Front i Brane Kremenović, radnik ZIBL-a i prije svega dobar prijatelj čovjeka čija nas je hrabrost spojila.

Pozvali su me da im se pridružim, što sam odmah i prihvatio.

- Hoćemo li sutra na četrdesnicu, pokojnom Milanu? - s neskrivenom tugom me
upita Brane.

- Zar je već četrdeset dana? - pomislih.

- Nije, ali se četrdesetodnevni pomen po pravoslavnim običajima uvijek održava u subotu, neposredno prije nego što se napuni 40 kalendarskih dana od ispraćaja pokojnika.

- Trebao bih... rekoh nakon kratkog razmišljanja.

- U koliko sati?

- Oko deset bi trebalo biti na groblju. Zajedno ćemo.

Progovori i Babić.

- Imali šta novo?

- Ništa..  - ućutah.

Ćutali smo i pili kafu. Razmišljao sam po ko zna koji put o svemu.

Nedavno je ovaj isti Babić, s kojim sada sjedim održao pres konferenciju na kojoj je pustio snimak razgovora između sada pokojnog Milana Vukelića i ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, Stanislava Čađe.

Dok je razgovarao sa ministrom Milan ga je tajno, pomoću svog mobilnog telefona, snimao. I meni je o tome pričao, svjestan da nije smio snimati jer je to u suprotnosti sa zakonom. Snimio je ipak za svaki slučaj, za nedaj Bože, govorio je... Jednu kopiju snimka dao je Babiću. Rekao mi je i da mu je dao
još nekih dokumenata. Pitao me i šta ja mislim o Babiću? Sjećam se da je rekao da ga on slabo poznaje. I ja sam ga lično tada slabije poznavao.

Dragomir Babić je javnosti, najprije, poznat po čuvenoj akciji Septembar 93. Tog septembra ratne 1993. godine kada ja još nisam živio u Banjaluci svi mediji u regionu su prenosili vijest da su neke jedinice Vojske Republike Srpske blokirale raskrsnice u ovom gradu, pohapsile pojedine lokalne funkcionere i zahtijevaju obračun sa kriminalom i korupcijom. Ovaj događaj, iako i danas izaziva razne kontroverze, nije tema ove priče pa ćemo ga ostaviti po strani.

Međutim, činjenica je da je Dragomir Babić od povratka na javnu scenu ili tačnije rečeno bar zadnjih desetak godina prije ovog našeg susreta važio za čovjeka bliskog vladajućoj stranci i njenom lideru Miloradu Dodiku. Tim više iznenađuje to što je nakon ubistva Milana Vukelića, na konferenciji za
novinare, lica bliska vladajućim strukturama optužio za teški kriminala pozivajući se upravo na dokaze koje je pokojni Milan prezentovao, malo prije nego je na zvjerski način ubijen.

Sam Babić je tvrdio da se on podjednako bori protiv kriminala i korupcije bez obzira pod čijom vlašću se takva nedjela dešavala...Da li je bio iskren!? Bio sam oprezan i nisam mu vjerovao (Ubrzo će se ispostaviti da sam bio u pravu).

Dok sam ovako razmišljao, prenu me zvono mog mobilnog telefona. To što je na displeju koji je svijetlio pisalo nepoznat broj bio je u tom trenutku dovoljan razlog da osjetim nelagodu...

- Ko li je ovo? -  glasno sam se zapitao, i odmah se javio...

- Halo!

- Dobar dan, ovdje inspektor Jovanić iz MUP-a Republike Srpske, da li sam
dobio gospodina Miljana Kovača?

- Da ja sam, izvolite.

- Možete li mi reći o čemu ste sve razgovarali sa Milanom Vukelićem?

Ovo pitanje me šokiralo, u trenutku sam se malo zbunio..

- Molim... Ovaj, izvinite, ali na ovaj način zaista ne mogu. Ako želite mogu doći u policiju, možete vi doći do mene, uvijek sam spreman da pomognem, ali telefonom ne mogu... Uostalom ono o čemu sam razgovarao s pokojnim Milanom je objavljno u magazinu Patriot.

- Hvala, doviđenja.

- Molim.

Prekidosmo razgovor. Babić i Kremenović su me sa čuđenjem gledali. Ni mom čuđenju zaista nije bilo kraja. Neko me zvao na mobilni telefon i to sa nepoznatog broja, predstavio se kao inspektor i postavlja mi pitanja o čovjeku, mom saradniku i prijatelju koji je, hrabrost platio glavom.
Nevjerovatno!? Da li me zaista zvao inspektor Jovanić, ma ko on bio, ili se neko, ko zna ko i zašto lažno predstavio – nikada nisam saznao.

Ako je to i bio poziv iz Policije Republike Srpske, onda je bio jedini do sada.

O koincidenciji da se ovakav poziv dogodio baš dok sam sa dvojicom poznanika razgovarao o tragičnom događaju, ne bi vrijedilo ni razmišljati. Čuda se jednostavno dešavaju. Neće im to biti ni prvi ni posljednji put da se dogode.

Prestani da pišeš, imaš ženu i dvoje djece!

Godinu dana ranije (14. decembra 2006.) takođe s nepoznatog broja, neko je zvao, sada pokojnog Milana Vukelića i takođe se predstavio kao inspektor MUP-a RS.

Muškarac koji se predstavio kao kriminalistički inspektor po imenu Saša Stupar, pozvao ga je da dođe u službene prostorije Centra javne bezbjednosti Banjaluka, da bi obavili neki razgovor.

Milanu, ovaj poziv nije bio čudan i odmah ga je prihvatio. Pomislio je da će razgovarati o prijevi koju je proti njega zbog navodne prijatenje podnio direktor ZIBL-a Čedo Savić.

Šta se dalje tog dana dešavalo opisao je i u predstavci koju je nešto kasnije uputio na više adresa (MUP RS – Inspektorat za unutrašnju kontrolu; Kancelarija visokog predstavnika međunarodne zajednice u Banjaluci; Okružno tužilaštvo Banjaluka…)

Ni ne sluteći šta ga očekuje, u dogovoreno vrijeme se našao na dogovorenom mjestu. Pred Centrom jevne bezbjednosti sreo je, njemu od nedavno poznate, inspektore Bandića i Gašića. Njih dvojica su se na ulazu pozdravila sa Stuparom, koji ga je tu čekao u društvu kolege Predraga Grubora.

Pozdravili su se i tek tada je shvatio da se dešava nešto što nije očekivao:
Stupar mu je saopštio da će autom zajedno otići do zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, radi davanja izjave!?

Zašto se i od kada operativni poslovi policije obavljaju u sjedištu MUP-a?
Odgovor nije dobio. Isto kao što odgovor na brojna pitanja vezana za ovaj slučaj javnost ni do danas nije dobila.

Pokojni Milan je zabilježio da je u službeno vozilo sa dvojicom inspektora sjeo tačno u 12 časova i 12 minuta. Usput nisu ništa razgovarali. Ćutali su.
Samo ih je on u jednom trenutku zamolio da voze malo sporije, jer mu je bila muka od brze voženje. Ubrzo su stigli do MUP-a. Ćutke su ga ispratili do vrata jedne kancelarije, nakon čega su dvojica inspektora nekuda otišli.

U kancelariji ga je čekao Dragi Milošević, zamjenika načelnika Uprave kriminalističke policije i još jedno lice za koje je Milan greškom mislio da je Gojko Vasić, tada načelnik uprave kriminalističke policije (do zabune je došlo jer se ovaj njemu tada nepoznati čovjek nije predstavio, a razgovor je vođen upravo u Vasićevoj kancelariji), pa će to navesti i u svojim predstavkama nadležnim organima.

Sam Milan je, kada je shvatio da se ne radi o Gojku Vasiću, a sve dok nije pouzdano saznao o kome je riječ, ovo lice nazivao Mister Iks, pa ćemo ga i ovdje, privremeno, tako zvati, kako ne bi dolazilo do dalje zabune.

Dakle u prisustvu Mister Iksa, Dragi Milošević se zbunjenom Milanu Vukeliću iznenada obratio riječima:

Da li si ti normalan?

Dok je šokiran pokušavo nazreti o čemu se radi, pitajući se o čemu je riječ,
Milošević mu se unio u lice i zaurlao, odgovrajući sam na sopstveno pitanje:

Nisi ti normalan, ti si za psihijatriju ili za zatvor…

Na nesvjesnu gestikulaciju zbunjenog čovjeka, ponavljalo se urlanje: Ne mlati rukama i nemoj da se smiješ, ti si za zatvora, tebi je mjesto tamo!

Kada je konačno uspio da se presabere i uspije da kaže da ništa nije kriv i da ne zna o čemu je riječ, dočekao ga je spreman odgovor:

Jesi, mi ćemo ti nešto naći, moli se Bogu što ona dvojica odozgo (inspektori Bandić i Gašić, op.a) nisu dobro odradili posao! Ti bi sada drukčije pjevao! Gdje ti je
oružje?

Rekao mu je da nemam nikakvo oružje, jer nije bio na ratištu (u djetinjstvu je prebolio tešku bolest kostiju zbog čega nije služio ni vojni rok i nije bio vojni obveznik u vrijeme rata. op.a). Da je bio, rekao je to u lice isljedniku Miloševiću, vjerovatno bi nešto i donio kao što su to učinili i svi ostali. Bez ikakve zle namjere, iskreno je tada pohvalio inspektore Gašića i Bandića, koji su ga ispitivali i časno i pošteno odradili svoj posao, kao i da su mu više od sat vremena pregledali stan na njegov  vlastiti zahtjev i uz njegovu saglasnost da bi time potvrdili da kod sebe ne posjeduje nikakvo oružje.

Međutim, Milošević očito nije bio zadovoljan korektnošću dvojice inspektora. Očekivao je očito nešto drugo od njih.

Opet se Vukeliću, ljutito, unio u lice:

Nisu dobro odradili. Da jesu, ti bi sada drugačije pjevao! Da li znaš gdje se nalaziš? Ovo je glavni MUP RS, od danas si u našim rukama, a ona dvojica nemaju više ništa sa tobom!

Imao je, pričao je Milan Vuklić, osjećaj da bi ga Milošević zadavio golim rukama, samo da može, a nije znao zašto. Postao je sve nervozniji i grublji. Nastavio je u svom stilu:

Ko si ti da pišeš pisma i dijeliš letke po gradu?
Kako smiješ da pišeš anonimna pisma?

Milan opet nije precizno znao o čemu je riječ, jer nije pisao nikakva anonimna pisma i nije dijelio nikakve letke. To je i rekao, usuduvši se i da pita Miloševića da li on uopšte zna šta je to letak? Time ga je iznervirao do maksimuma, iako mu to nije bio cilj. Sve što piše, rekao im je, uredno potpisuje, a mnogo toga je uputio i policiji, pa smatra da su sa sadržajem njegovih pisama itekako dobro upoznati.

Prekini, ja ovdje postavljam pitanja, a ne ti i prestani da se smiješ!, Urlao je Milošević u svom udbaškom stilu.

Tada se u razgovor uključio i Mister Iks: Ti si konfliktna osoba, napadaš ljude po Zavodu i prijetiš im. Imamo peticiju potpisanu od stotinu radnika Zavoda u vezi tvog drskog ponašanja!

Milan se tada nije suzdržao i slobodno se nasmijao na tvrdnje svojih isljednika.
To je bila još jedna varnica koja je sve jače potpirivala zajapurenog isljednika Miloševića:

Šta se smiješ, prekini da mašeš rukama!

Smiješno je bilo to što se na pomenutoj peticiji nalazio i njegov potpis!
Ispada da je sam protiv sebe potpisao peticiju. Pokušao im je to i objasniti, kao i činjenicu da uopšte nije riječ o peticiji već o nekakvom demantu koji je direktor tražio da svi firmi potpišu.

Da dobro prate njegove aktivnosti, Milan se uvjerio kada su ga priupitali:
Šta radi u firmi poslije radnog vremena? Mislili su zapravo na to što je vraćajući se sa terena svratio u ZIBL da otkuca identifikacionu karticu (što su dužini raditi svi zaposleni u tom preduzeću radi evidencije radnog vremena). Rekao im je i da ima svjedoke koji ovo mogu potvrditi i naveo njihova imena. Mister Iks ih je uredno zabilježio na komadu papira.

Uslijedilo je još par pitanja, a onda je isljednik Milošević, rekao, nešto od čega se diže kosa na glavi:

- Prestani da pišeš, imaš ženu i dvoje djece!

- Razmisliću o tome, uzvratio je Milan.

- Prekini, nije tvoje da razmišljaš! Nemoj da ti više ponavljam! Imaš ženu i dvoje djece!

- Ovo sve me podsjeća na ultimatum koji je austrougarska dala Srbiji i gdje je moralo biti kako je ona tražila… - pokušavao je Milan, bar malo duha unijeti u situaciju u kojoj se našao, očito ne shvatjući još dobro njenu ozbiljnost.

- Prekini da pričaš istoriju i nemoj da mlatiš rukama! Prekini da pišeš imaš ženu i dvoje djece!

- Možemo li da razgovaramo otvorenih karata? -  Upitao je smjelo Vukelić.

- Da li sam to nekome stao na žulj ili sam ugazio u mravinjak?

- Nije tvoje da postavljaš pitanja, prekini da pišeš! - bio je decidan Milošević, na što je Milan opet ponovio da će malo razmisliti o tome.

- Nemaš ti šta da razmišljaš. Još jednom ti kažem – prekini da pišeš. Imaš ženu i dvoje djece! A sada možeš da ideš!

Nastaviće se…

Autor teksta: Miljan Kovač - Frontal.rs

Komentari / 19

Ostavite komentar
Name

batman

17.10.2014 22:41

Strasno. Kao u najgorim filmovima i nocnim morama. Daj boze da nekad i pravda dodje.

ODGOVORITE
Name

svjedok

17.10.2014 23:06

Jasno je svima da je Dragi Milošević,Čađov čovjek za prljave poslove, učestvovao u ovom ubistvu...POLITIČKI NARUČENO UBISTVO i biće riješeno kada definitivno padne režim Milorada Dodika...

ODGOVORITE
Name

Sudija

17.10.2014 23:15

Strasno.Milan je govorio o gradjevinskoj mafiji i platio glavom, a sada govori Gligoric Tihomir o gradjevinskoj, ali i zamljisnoj mafiji, neka mu je Bog na pomoci.Koliko ga rezim sa svojim medijima priprema kao metu.Strasno!!!

ODGOVORITE
Name

Ikona

17.10.2014 23:23

Zlikovci ovo moraju platiti! Samo zbog ovoga narod je morao glasati za promjene. Ovaj narod je fuj ako nije. A ako jeste onda su izbori pokradeni! Nakon promjena i hapšenja zlikovaca, glavna ulica u ovom gradu, od hotel Palasa do Narodnog pozorišta mora nositi njegovo ime! Nadam se da se svi slažete.

ODGOVORITE
Name

Lako je riješiti taj slučaj samo ako se hoće

17.10.2014 23:41

Ubijedjen sam da policija zna ko je ubio Milana Vukelića. Treba samo vidjeti ko je taj koji je tada imao namjeru graditi nešto u Banjaluci. Pogotovo na nekim spornim lokacijama. To je lako riješiti. Motiv je očit.

ODGOVORITE
Name

Milos

18.10.2014 00:06

Ovo je strasno! Rezim i dalje cuti...

ODGOVORITE
Name

Branko

18.10.2014 00:07

Istina je spora ali i dostizna.Padom vlasti ce se saznati i ubice.Zato se vlast i boji odlaska jer iza njih ostaju krvavi tragovi i opasni kriminal.Spas im je,izgleda jedino Marko Pavic!?

ODGOVORITE
Name

Hulk

18.10.2014 00:13

Na silu se odgovara samo silom. Ne treba primitivcima i siledjijama pokusavati objasniti nesto na fin nacin, oni to vide kao slabost. Samo slilu razumiju.

ODGOVORITE
Name

Petar Pan

18.10.2014 00:55

Nestao je po nalogu bivšeg gradonačelnika Banja Luke Dragoljuba Davidovića, sada trenutno poslanika u Narodnoj skupštini i Čede Savića, bivšeg direktora Zavoda za izgradnju, tj. šefova građevinske mafije koja je u vrijeme ubistva Vukelića bila najjača ikada. Da živimo u normalnoj državi nalogodavci bi bili osuđeni na doživotne, kao i ubica, a porodica ovog čestitog čovjeka posthumno odlikovana madaljom za hrabrost i patriotizam. Tako se ponašaju prave patriote, razotkrivaju lopovluke, a ne kao pojedini, glume patriote, a otimaju i pljačkaju svoju zemlju i ovaj napaćeni narod!P.S. Očito narod nije dovoljno napaćen, čim i dalje želi ovu vlast i ovakve patriote!!!

ODGOVORITE
Name

Banjaluka-Starcevica

18.10.2014 01:49

Doci ce vrijeme kada ce pokojni Vukelic biti banjalucki heroj a njegove ubice i nalogodavci istorijski otpad koji je zavrsio u zatvorima.Miris proljeca i prvi zraci svjetlosti naziru se na kraju ovog dugog i mracnog tunela...sloboda polako dolazi!

ODGOVORITE
Name

Sreten

18.10.2014 01:54

Svako zlo,a pogotovo ovakvo ubistvo o kome se sve zna i o kome citavih 7 godina sramno cuti cijela Banjaluka,pokazacu sav sjaj i bijedu odlazeceg "Rezimskog Holivuda" Vrijeme dramaturgije,rezije,glume,kaskadera i spin majstora polako prolazi...

ODGOVORITE
Name

Radojica BL

18.10.2014 01:55

Cijela Banjaluka sve zna,samo ceka da ovi odu i da se saopste imena ubica i nalogodavaca!

ODGOVORITE
Name

Andrej

18.10.2014 01:59

Novinar bi jos koji dan trebao da se pricuva,a kasnije da objavi i drugi dio.Ovo ce biti prvi kriminalni akcioni triler u reziji nekih novih pokoljenja koji ce narucioci gledati premijerno u Tunjicama ili Foci.Vremena se mijenjaju. Hvala BN TV.

ODGOVORITE
Name

blok boj 3

18.10.2014 05:05

Vidjećete da će Pavić biti ministar pilicije. A Bog dao da bude neko iz Saveza za promjene. Pa da pohapsi ubice i na pljuvanje pred Boskom!

ODGOVORITE
Name

Eliot Nes

18.10.2014 05:48

Ljudi kakva Banja Luka. Sad su prevagnuli u pobjedi kriminala. Nijemo su gledali kako tuku onu porodicu koja je branila svoju kuću. Kad ste vi vidjeli da se okupi masa da bi dali svoj doprinos za ostvarenje prava, kao sto je P..in park ili protesti studenata i boraca. Oni se okupe kad dolaze navijači Želje ili Sarajeva da se potuku ili kad Ranka Mišić pravi demonstracije. Žao mi je samo ove porodice Vukelić što će jadnici i pomrijeti, a neće dočekati pravdu.

ODGOVORITE
Name

Jadnici

18.10.2014 06:06

Gospode Bože, hvata me bes i jeza dok čitam sve ovo. Sa koliko negativne energije su napunjeni ovi (kako bi ih čovek nazvao a da ne uvredi ni jednu životinjsku vrstu), koji misle da će "njegova" vlast večito trajati.

ODGOVORITE
Name

Mogu kako hoće ali neće dokle hoće

18.10.2014 08:29

Oni opstati ne mogu. Sve im se iz dana u dan urušava jer para više nemaju. Nemaju više ni šta prodati. Proces ide svojim tokom. Niko to ne može zaustaviti. Haos prijeti. Narod će na kraju izaći na ulicu. Biće to nemiri nezapamćeni na ovim prostorima. Ljudi strašno trpe već 20 godina. Poseban je problem ovih zadnjih 8 godina ove vlasti. Kriminal, korupcija i prevara na svakom koraku. Posla nema, a ako i ima, ima se tortura na radnom mjestu, prevare u sudovima, tužilaštvo ne radi svoj posao ispravno, ni policija, političari samo takvi lopovi itd. Kad balon pukne biće svašta. Kao da gledam. Ono u Federaciji nje bilo ništa spram onog što će biti. SIPA je morala preuzeti taj slučaj ubistva gdina Milana Vukelića. I riješiti ga odnosno naći nalogodavca i ubice. Svirepo je ubijen državni službenik, braneći interese te iste države.

ODGOVORITE
Name

take care

19.10.2014 01:17

I Bosić treba da se čuva. Slobodno smije jesti samo u svojoj kući. Na svakom drugom mjestu neka prvo neko drugi proba. Ako su ga otrovali izgleda kao da je imao srčani napad. Mora se pripaziti! Bar u narednih 6 mjeseci.

ODGOVORITE
Name

Banjalučanin

19.10.2014 09:53

"Petar Pan" svakom svom sugradjaninu, Banjalučaninu, koji je opet glasao za ovu vlast, želim da doživi sve ono što je doživjela porodica Vulić, da im otimaju zemlju, ukidaju pristupni put, da im u tom cilju u dvorište i kuću ulazi policija, da na njih šalju specijalce, da ih love po njihovom dvorištu i tuku ih.

ODGOVORITE