Sedam godina od ubistva Milana Vukelića

Sedam godina od ubistva Milana Vukelića (6. Novembra 2007. godine) javnost ćuti, a vlast, koju je prije svoje smrti optužio za teški kriminal, više i ne pominje ovaj strašni zločin.

Iako sam bio svjedok mnogih događaja koji su prethodili zločinačkom smaknuću ovog hrabrog čovjeka, i samo čudom tu veče nisam bio u njegovom eksplozijom raznesenom automobilu. Policiju RS, s izuzetkom jednog misterioznog poziva, nikada nije interesovalo šta mogu reći o ovom zločinu.

Milan Vukelić je bio moj saradnik, moj novinarski izvor, moj prijatelj, ali prije svega čovjek koji se nije plašio da iznese činjenice o sprezi režima Milorada Dodika i građevinske mafije u Banjaluci. Svoju hrabrost je platio životom.

U narednim danima, u susret sedmoj godišnjici, od kako su ga oni koji ne znaju šta je hrabrost, na svoj kukavički način uklonili sa lica zemlje, odlučio sam da objavim više dijelova knjige koju pripremam pod naslovom Ko krade – ubija.

Misteriozni poziv

Prepuna bašta kafića u blizini Medicinskog fakulteta u prvoj polovini decembra mjeseca bila bi pravo čudo u neka normalnija vremana. U vremenu u kojem se priča koju odavde počinjem odvija, neobične  eteorološke promjene su izgledale kao puka trivijalnost nevrijedna pažnje, bar ne moje i bar ne u tom
trenutku. Glave opterećene meni bitnijim, ali mnogo turobnijim temama, žurio sam prema redakciji.

Ne sjećam se tačno koji je datum bio, ali se odlično sjećam da je bio petak.
Jedan od onih strašnih petaka kada ističu i zadnji rokovi da završim svoje tekstove, koji sutra moraju u štampu.

Još su mi u ušima tih dana, a možda malo više nego sada, brujale vijesti o strašnom zločinu, o ubistvu čovjeka kojeg sam tako kratko znao, a koji mi je ipak i za tako kratko vrijeme postao mnogo bolji prijatelj od nekih koje čitav život poznajem...

Uvijek me fascinirala hrabrost onih koji su imali smjelosti da kažu istinu, a to je siguran sam jedna od najopasnijih stvari od kada je ljudskog roda...

Od riječi je sve počelo, a zbog nje su mnoge glave pale, zbog nje se mnogo toga i završilo. Često i tragično.

- Gdje žuriš? - povika neko, a meni kao da je odjednom bilo jasno da je to meni upućeno. I bilo je. U bašti za jednim od mnoštva stolova sjedila su dva moja poznanika – čije bi mi zajedničko kafendisanje, prije samo par mjeseci bilo više ne go čudno, međutim, u vremenu čuda sve je moguće.

Dragomir Babić, predsjednik nevladine organizacije Narodni Front i Brane Kremenović, radnik ZIBL-a i prije svega dobar prijatelj čovjeka čija nas je hrabrost spojila.

Pozvali su me da im se pridružim, što sam odmah i prihvatio.

- Hoćemo li sutra na četrdesnicu, pokojnom Milanu? - s neskrivenom tugom me
upita Brane.

- Zar je već četrdeset dana? - pomislih.

- Nije, ali se četrdesetodnevni pomen po pravoslavnim običajima uvijek održava u subotu, neposredno prije nego što se napuni 40 kalendarskih dana od ispraćaja pokojnika.

- Trebao bih... rekoh nakon kratkog razmišljanja.

- U koliko sati?

- Oko deset bi trebalo biti na groblju. Zajedno ćemo.

Progovori i Babić.

- Imali šta novo?

- Ništa..  - ućutah.

Ćutali smo i pili kafu. Razmišljao sam po ko zna koji put o svemu.

Nedavno je ovaj isti Babić, s kojim sada sjedim održao pres konferenciju na kojoj je pustio snimak razgovora između sada pokojnog Milana Vukelića i ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, Stanislava Čađe.

Dok je razgovarao sa ministrom Milan ga je tajno, pomoću svog mobilnog telefona, snimao. I meni je o tome pričao, svjestan da nije smio snimati jer je to u suprotnosti sa zakonom. Snimio je ipak za svaki slučaj, za nedaj Bože, govorio je... Jednu kopiju snimka dao je Babiću. Rekao mi je i da mu je dao
još nekih dokumenata. Pitao me i šta ja mislim o Babiću? Sjećam se da je rekao da ga on slabo poznaje. I ja sam ga lično tada slabije poznavao.

Dragomir Babić je javnosti, najprije, poznat po čuvenoj akciji Septembar 93. Tog septembra ratne 1993. godine kada ja još nisam živio u Banjaluci svi mediji u regionu su prenosili vijest da su neke jedinice Vojske Republike Srpske blokirale raskrsnice u ovom gradu, pohapsile pojedine lokalne funkcionere i zahtijevaju obračun sa kriminalom i korupcijom. Ovaj događaj, iako i danas izaziva razne kontroverze, nije tema ove priče pa ćemo ga ostaviti po strani.

Međutim, činjenica je da je Dragomir Babić od povratka na javnu scenu ili tačnije rečeno bar zadnjih desetak godina prije ovog našeg susreta važio za čovjeka bliskog vladajućoj stranci i njenom lideru Miloradu Dodiku. Tim više iznenađuje to što je nakon ubistva Milana Vukelića, na konferenciji za
novinare, lica bliska vladajućim strukturama optužio za teški kriminala pozivajući se upravo na dokaze koje je pokojni Milan prezentovao, malo prije nego je na zvjerski način ubijen.

Sam Babić je tvrdio da se on podjednako bori protiv kriminala i korupcije bez obzira pod čijom vlašću se takva nedjela dešavala...Da li je bio iskren!? Bio sam oprezan i nisam mu vjerovao (Ubrzo će se ispostaviti da sam bio u pravu).

Dok sam ovako razmišljao, prenu me zvono mog mobilnog telefona. To što je na displeju koji je svijetlio pisalo nepoznat broj bio je u tom trenutku dovoljan razlog da osjetim nelagodu...

- Ko li je ovo? -  glasno sam se zapitao, i odmah se javio...

- Halo!

- Dobar dan, ovdje inspektor Jovanić iz MUP-a Republike Srpske, da li sam
dobio gospodina Miljana Kovača?

- Da ja sam, izvolite.

- Možete li mi reći o čemu ste sve razgovarali sa Milanom Vukelićem?

Ovo pitanje me šokiralo, u trenutku sam se malo zbunio..

- Molim... Ovaj, izvinite, ali na ovaj način zaista ne mogu. Ako želite mogu doći u policiju, možete vi doći do mene, uvijek sam spreman da pomognem, ali telefonom ne mogu... Uostalom ono o čemu sam razgovarao s pokojnim Milanom je objavljno u magazinu Patriot.

- Hvala, doviđenja.

- Molim.

Prekidosmo razgovor. Babić i Kremenović su me sa čuđenjem gledali. Ni mom čuđenju zaista nije bilo kraja. Neko me zvao na mobilni telefon i to sa nepoznatog broja, predstavio se kao inspektor i postavlja mi pitanja o čovjeku, mom saradniku i prijatelju koji je, hrabrost platio glavom.
Nevjerovatno!? Da li me zaista zvao inspektor Jovanić, ma ko on bio, ili se neko, ko zna ko i zašto lažno predstavio – nikada nisam saznao.

Ako je to i bio poziv iz Policije Republike Srpske, onda je bio jedini do sada.

O koincidenciji da se ovakav poziv dogodio baš dok sam sa dvojicom poznanika razgovarao o tragičnom događaju, ne bi vrijedilo ni razmišljati. Čuda se jednostavno dešavaju. Neće im to biti ni prvi ni posljednji put da se dogode.

Prestani da pišeš, imaš ženu i dvoje djece!

Godinu dana ranije (14. decembra 2006.) takođe s nepoznatog broja, neko je zvao, sada pokojnog Milana Vukelića i takođe se predstavio kao inspektor MUP-a RS.

Muškarac koji se predstavio kao kriminalistički inspektor po imenu Saša Stupar, pozvao ga je da dođe u službene prostorije Centra javne bezbjednosti Banjaluka, da bi obavili neki razgovor.

Milanu, ovaj poziv nije bio čudan i odmah ga je prihvatio. Pomislio je da će razgovarati o prijevi koju je proti njega zbog navodne prijatenje podnio direktor ZIBL-a Čedo Savić.

Šta se dalje tog dana dešavalo opisao je i u predstavci koju je nešto kasnije uputio na više adresa (MUP RS – Inspektorat za unutrašnju kontrolu; Kancelarija visokog predstavnika međunarodne zajednice u Banjaluci; Okružno tužilaštvo Banjaluka…)

Ni ne sluteći šta ga očekuje, u dogovoreno vrijeme se našao na dogovorenom mjestu. Pred Centrom jevne bezbjednosti sreo je, njemu od nedavno poznate, inspektore Bandića i Gašića. Njih dvojica su se na ulazu pozdravila sa Stuparom, koji ga je tu čekao u društvu kolege Predraga Grubora.

Pozdravili su se i tek tada je shvatio da se dešava nešto što nije očekivao:
Stupar mu je saopštio da će autom zajedno otići do zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, radi davanja izjave!?

Zašto se i od kada operativni poslovi policije obavljaju u sjedištu MUP-a?
Odgovor nije dobio. Isto kao što odgovor na brojna pitanja vezana za ovaj slučaj javnost ni do danas nije dobila.

Pokojni Milan je zabilježio da je u službeno vozilo sa dvojicom inspektora sjeo tačno u 12 časova i 12 minuta. Usput nisu ništa razgovarali. Ćutali su.
Samo ih je on u jednom trenutku zamolio da voze malo sporije, jer mu je bila muka od brze voženje. Ubrzo su stigli do MUP-a. Ćutke su ga ispratili do vrata jedne kancelarije, nakon čega su dvojica inspektora nekuda otišli.

U kancelariji ga je čekao Dragi Milošević, zamjenika načelnika Uprave kriminalističke policije i još jedno lice za koje je Milan greškom mislio da je Gojko Vasić, tada načelnik uprave kriminalističke policije (do zabune je došlo jer se ovaj njemu tada nepoznati čovjek nije predstavio, a razgovor je vođen upravo u Vasićevoj kancelariji), pa će to navesti i u svojim predstavkama nadležnim organima.

Sam Milan je, kada je shvatio da se ne radi o Gojku Vasiću, a sve dok nije pouzdano saznao o kome je riječ, ovo lice nazivao Mister Iks, pa ćemo ga i ovdje, privremeno, tako zvati, kako ne bi dolazilo do dalje zabune.

Dakle u prisustvu Mister Iksa, Dragi Milošević se zbunjenom Milanu Vukeliću iznenada obratio riječima:

Da li si ti normalan?

Dok je šokiran pokušavo nazreti o čemu se radi, pitajući se o čemu je riječ,
Milošević mu se unio u lice i zaurlao, odgovrajući sam na sopstveno pitanje:

Nisi ti normalan, ti si za psihijatriju ili za zatvor…

Na nesvjesnu gestikulaciju zbunjenog čovjeka, ponavljalo se urlanje: Ne mlati rukama i nemoj da se smiješ, ti si za zatvora, tebi je mjesto tamo!

Kada je konačno uspio da se presabere i uspije da kaže da ništa nije kriv i da ne zna o čemu je riječ, dočekao ga je spreman odgovor:

Jesi, mi ćemo ti nešto naći, moli se Bogu što ona dvojica odozgo (inspektori Bandić i Gašić, op.a) nisu dobro odradili posao! Ti bi sada drukčije pjevao! Gdje ti je
oružje?

Rekao mu je da nemam nikakvo oružje, jer nije bio na ratištu (u djetinjstvu je prebolio tešku bolest kostiju zbog čega nije služio ni vojni rok i nije bio vojni obveznik u vrijeme rata. op.a). Da je bio, rekao je to u lice isljedniku Miloševiću, vjerovatno bi nešto i donio kao što su to učinili i svi ostali. Bez ikakve zle namjere, iskreno je tada pohvalio inspektore Gašića i Bandića, koji su ga ispitivali i časno i pošteno odradili svoj posao, kao i da su mu više od sat vremena pregledali stan na njegov  vlastiti zahtjev i uz njegovu saglasnost da bi time potvrdili da kod sebe ne posjeduje nikakvo oružje.

Međutim, Milošević očito nije bio zadovoljan korektnošću dvojice inspektora. Očekivao je očito nešto drugo od njih.

Opet se Vukeliću, ljutito, unio u lice:

Nisu dobro odradili. Da jesu, ti bi sada drugačije pjevao! Da li znaš gdje se nalaziš? Ovo je glavni MUP RS, od danas si u našim rukama, a ona dvojica nemaju više ništa sa tobom!

Imao je, pričao je Milan Vuklić, osjećaj da bi ga Milošević zadavio golim rukama, samo da može, a nije znao zašto. Postao je sve nervozniji i grublji. Nastavio je u svom stilu:

Ko si ti da pišeš pisma i dijeliš letke po gradu?
Kako smiješ da pišeš anonimna pisma?

Milan opet nije precizno znao o čemu je riječ, jer nije pisao nikakva anonimna pisma i nije dijelio nikakve letke. To je i rekao, usuduvši se i da pita Miloševića da li on uopšte zna šta je to letak? Time ga je iznervirao do maksimuma, iako mu to nije bio cilj. Sve što piše, rekao im je, uredno potpisuje, a mnogo toga je uputio i policiji, pa smatra da su sa sadržajem njegovih pisama itekako dobro upoznati.

Prekini, ja ovdje postavljam pitanja, a ne ti i prestani da se smiješ!, Urlao je Milošević u svom udbaškom stilu.

Tada se u razgovor uključio i Mister Iks: Ti si konfliktna osoba, napadaš ljude po Zavodu i prijetiš im. Imamo peticiju potpisanu od stotinu radnika Zavoda u vezi tvog drskog ponašanja!

Milan se tada nije suzdržao i slobodno se nasmijao na tvrdnje svojih isljednika.
To je bila još jedna varnica koja je sve jače potpirivala zajapurenog isljednika Miloševića:

Šta se smiješ, prekini da mašeš rukama!

Smiješno je bilo to što se na pomenutoj peticiji nalazio i njegov potpis!
Ispada da je sam protiv sebe potpisao peticiju. Pokušao im je to i objasniti, kao i činjenicu da uopšte nije riječ o peticiji već o nekakvom demantu koji je direktor tražio da svi firmi potpišu.

Da dobro prate njegove aktivnosti, Milan se uvjerio kada su ga priupitali:
Šta radi u firmi poslije radnog vremena? Mislili su zapravo na to što je vraćajući se sa terena svratio u ZIBL da otkuca identifikacionu karticu (što su dužini raditi svi zaposleni u tom preduzeću radi evidencije radnog vremena). Rekao im je i da ima svjedoke koji ovo mogu potvrditi i naveo njihova imena. Mister Iks ih je uredno zabilježio na komadu papira.

Uslijedilo je još par pitanja, a onda je isljednik Milošević, rekao, nešto od čega se diže kosa na glavi:

- Prestani da pišeš, imaš ženu i dvoje djece!

- Razmisliću o tome, uzvratio je Milan.

- Prekini, nije tvoje da razmišljaš! Nemoj da ti više ponavljam! Imaš ženu i dvoje djece!

- Ovo sve me podsjeća na ultimatum koji je austrougarska dala Srbiji i gdje je moralo biti kako je ona tražila… - pokušavao je Milan, bar malo duha unijeti u situaciju u kojoj se našao, očito ne shvatjući još dobro njenu ozbiljnost.

- Prekini da pričaš istoriju i nemoj da mlatiš rukama! Prekini da pišeš imaš ženu i dvoje djece!

- Možemo li da razgovaramo otvorenih karata? -  Upitao je smjelo Vukelić.

- Da li sam to nekome stao na žulj ili sam ugazio u mravinjak?

- Nije tvoje da postavljaš pitanja, prekini da pišeš! - bio je decidan Milošević, na što je Milan opet ponovio da će malo razmisliti o tome.

- Nemaš ti šta da razmišljaš. Još jednom ti kažem – prekini da pišeš. Imaš ženu i dvoje djece! A sada možeš da ideš!

Nastaviće se…

Autor teksta: Miljan Kovač - Frontal.rs