Filip sa Višnjice

Karavan kulturne manifestacije „Višnjićevi dani“ koja se održava u Bijeljini i Semberiji danas je boravio u semberskom selu Međaši u kome je najveći srpski pjesnik Filip Višnjić živio od 1771. godine do odlaska u Prvi srpski ustanak 1809. godine.

Republika Srpska 07.11.2016 | 18:20
Filip sa Višnjice
Na Višnjici pored Drine, na mjestu gdje je bila pjesnikova kuća, predstavnici Gradske uprave Bijeljina, GO SPKD „Prosvjeta“ ovoga grada i Osnovne škole „Petar Kočić“ iz Broca položili su sviježe cvijeće.

Učenici bročanske škole, jedini u Višnjićevom rodnom kraju, njeguju uspomene na svog slavnog zemljaka, priredili su kulturno-umjetnički program, koji je ove godine posvećen i obilježavanju dva jubileja – stogodišnjice smrti knjioževnika Petra Kočića i 130 godina postojanja škole u Brocu.

Ono što se sve događalo u životu najvećeg srpskog epskog pjesnika Filipa Vilića Višnjića preveliko je da prožive svi stanovnici jedne poveće opštine, a možda i cijelog okruga.

Od kada se rodio 1767 godine na Vilića gumnu u Gornjoj Trnovi, na obroncima planine Majevice, tamo gdje se njeno pobrđe spaja sa ravnicom Semberijom - uprkos tome što u zavičajnim toponima, njegovom i imenima srodnika ima dosta biblijskih detalja - nije ga mimoišla ni jedna nevolja.

Njegovo ime Filip znači – onaj koji voli konje, otac Đorđe – kao i Sveti velikomučenik Đorđe, majka Marija – kao i Bogorodica Marija, rodno selo Trnova – kao trnje iz vijenca, Drina međa plemenska - kao biblijska rijeka Jordan, selo Međaši u kojima je živio - kao polazište u veliku misiju, Brodac u kome je govorio prve stihove – kao lađa, skela, brod kojim se spasava, a sremsko selo Grk u kome se upokojio - podsjeća na pravoslavlje.

Vilići su bili koljenovići, stara i ugledna familija. Filip je rano ostao bez oca, pa mu se majka Marija ili Višnja, preudala u ravničarsko selo Međaše. U kući poočima Teodora Nikolića našao je gusle – usudan instrument, a njemu on je značio i oči i dušu, i srce i snagu, i riječ i misao – vaskoliki život.

Nevolje su Filipu dolazile u talasima. Nenadano, snažno i neizbježno. Udarale su kao bujica. Nisu ga žalile. Tek što se privikao na Drinu i ravnicu nakon preležanih velikih boginja, u osmoj godini života mali Vilić je oslijepio. Spas u tami bile su mu Teodorove gusle. Od njih se više nikad nije odvajao.

Prve stihove uz njih je govorio pred bročanskom – pred bijelom crkvom , pa i onda kada se ispred nje veliki srpski humanista Knez Ivo od Semberije dogovarao sa ravničarima da otkupe mačvansko roblje od Kulin-kapetana.

Slično drinskim povodnjima, koji najednom uzvrište, zapjene i uspenju se uz obale, tako su i nevolje ulazile u Filipov život. Možda se zato i njegove pjesme titanski uzdižu potiv tiranije. Otuda je i njihov krik i revolt sirotinje raje kojim nema ravnih epskoj poeziji ni jednog naroda.

Onda je, bar naizgled, došlo bolje doba – oženio se Nastom Đuković, zvanom Bijelka, iz majevičkog sela Mrtvica. Dobili su šestoro djece. Bar ih je toliko bilo kada su 1809. godine preko Drine otišli u ustanak koji je uveliko buktato. Posljednji Vilići tako su krenuli ka svom konačkom nestanku.

Drina Zelenika tada je Filipu tekla skoro pod prozorom, a sada se odmakla oko pet kilometara na istok. Višnjica je ostala usamljena, kao i Filip u grčanskom groblju. Samuje i Nikolića vir – ostatak u jednoj starači Drine, pored Višnjice, preko koga je prešao u Srbiju.

U dvije katastrofalne poplave u Semberiji, 2010. i 2014. godine, Zelenika – međa plemenska (plemenita) – nije plavila ni Filipovu Višnjicu niti napunila vodom Nikolića vir.

Ne zna se da li novo prezime Višnjić Filip dobio po Višnjici, gdje mu je bila poočimova kuća, ili po majci Višnji. Bilo kako bilo ono mu je posve zamijernilo ponosno, gordo, resko i odvažno koljenenovića ime Vilić.

Nevolje ga ni u ustanku, ali ni poslije njega, nisu ostavljale na miru. Zabilježeno je da je 1817. godine imao dvoje žive djece – Ranka i Milicu. Na kraju je ostao posve sam u sremskom selu Grk, sada Višnjićevu.

Iz Srbije je izbjegao sredinom septembra 1813. godine iz ustaničkog šanca u Ravnju na sjeveru Mačve. Nastanio se u sremskom selu Grk, u prostranim sremskim šumama pored rijeke Bosut, koje sada, s ponosom, nosi ime Višnjićevo.



BN televizija (Tihomir Nestorović)

Komentari / 0

Ostavite komentar