Priča: Da Putin "ne stisne dugme" i balkanske gazde...

Dolazak reprezentacije Srbije u Rusiju, u Svetlogorsk, bio je okidač da se pokaže bliskost dva naroda. Koliko god se neko trudio da protumači dela kao preuveličana, usiljena, licemerna ili kurtoazna, “stvari na terenu” prosto ne izgledaju tako. Jednostavno, u Svetlogorsku se osećate dobrodošlo, iako na prvi pogled lica domaćina deluju hladno I negostoljubivo. Ali, samo na prvi pogled.

Fudbal 14.06.2018 | 00:00
Priča: Da Putin "ne stisne dugme" i balkanske gazde...
Otvaranje Srpskog trga u Svetlogorsku, grupa navijača koje je satima ispred hotela fudbalske reprezentacije držala transparent “Srbi i Rusi braća zauvek”, često pitanje običnih ljudi na ulici, kada čuju da pričamo srpski, “da li nam je lepo u gradu”, samo su deo pažnje koje mi i naši zemljaci dobijamo na Svetskom prvenstvu. 

Čak je i lokalna televizija, koja je prisustvovala otvaranju trga, a bila je tu pre svega zbog samog događaja, glumca Miloša Bikovića i ministra turizma Kalininjgradske oblasti, insistirala da uzme izjave i od nas, koji smo na skupi bili iz istog razloga kao I oni, kako se nijedan Srbin ne bi osetio zapostavljenim. 

Gotovo da nije ni potrebano napisati da je pevačka grupa otpevala “Oj, Kosovo, Kosovo”, ali s posebnom emocijom je otpevana pesma vladike Nikolaja Velimirovića „Vera večna, vera slavna, vera naša pravoslavna“.

Ali, da ne bude da je sve bajno i sjajno, te da nema boljeg mesta za život na planeti, i ako ostavimo emocije po strani, ima stvari koje nije moguće ne primetiti. Trgovci su, logično, podigli cene, ali lokalnom stanovništvu se najmanje dopada to što je porasla cena goriva. 

Turistima, a i nama, se opet ne dopada to što su cene u marketima i restoranima prilično „jake“. Već smo pisali i da je sa lokalnim stanovništvom lakše govoriti „kompilovanim“ srpsko-ruskim, nego na engleskom. I ono što je, takođe, veoma upadljivo to je mnogo pijanih ljudi. I to mladih. Ali, ne pijanih „izašao sam u provod pa popio koju više“, ne, nego „treštenih“, „pijanih kao majka“, „odvaljenih od života“.

Kalinjigrad je, inače, bar po rečima običnog sveta, podeljen na one koji vuku ka zapadu i one koji žele još tešnje veze sa Rusijom. Karta stanovništva pokazuje da Rusa ima neuporedivno najviše, pa Ukrajinaca, Belorusa, Nemaca, međutim, ljudi koji ovde žive tvrde da je odnos Rusa i Nemaca „fifti fifti“. Zato je čest prizor da, na primer, na automobilima na okvirima tablice piše Keninzberg. Zemunci će znati o čemu pišem. 

Poznato je da je grad pripao Sovjetskom Savezu 1946. godine, a da je do tada bio pruski i zvao se Keningzberg, dok se baza „orlova“ zvala Raušen.

U ovoj oblasti nema mnogo Srba, neke od njih smo upoznali na prvom treningu reprezentacije Srbije, koji je bio otvoren za javnost. Priča im je slična. Oženili su se i ostali. Jedan s Ruskinjom, drugi s Jermenkom. I dočekali su da im „Orlovi“ dođu na noge. 

„Bez svega mogu, ali bez fudbala teško“, govori nam Neša, koji živi u Kalinjigradu. 

Zna tačno ko je šta od izveštača napisao prethodnih dana, čita sve, neke čak prepoznaje sa slika. 

„Nemojte da pišete da Rusi ne govore dobro engleski, evo ja ću da vam prevodim, zovite ako treba neka pomoć“, stao je Neša u odbranu Rusije. 

Kaže da radi za jednog uticajnog čoveka sa Balkana, hvali ga da je „gazda ove oblasti“ i da je strašan dasa. Ovde nema mnogo Balkanaca, pa nije teško izguglati da je reč verovatno o počasnom konzulu Hrvatske u Kalinjigradskoj oblasti Stefanu Vlahoviću. Za njega su hrvatske novine pisale da je najbogatiji Hrvat u celoj Rusiji.

Na povratku u hotel na ulici mi prilaze mladić i njegova majka. 

„Izvinite, vi ste iz Srbije? Da, čuli smo da pričate na srpskom. Mi smo kupili karte za utakmicu Srbija – Švajcarska, bićemo na galeriji A, ali nigde ne možemo da nađemo srpsku zastavu, u Kaliningradu nema da se kupi. Da li ste možda poneli jednu? Hteli bismo s njom na utakmicu“. 

„Nemam zastavu, ali imam majice, mogu da vam poklonim ako vam to znači“, pitam ljubazne ljude. 

„Da, naravno, doći ćemo samo reci gde“. 

„Sutra u 12.30 ispred hotela reprezentacije Srbije“. 

Usledilo je desetak minuta zahvaljivanja i želja da se lepo provedemo u Svetlogorsku, Kalinjigradu i Rusiji.

I onda je kao šlag na torti opet je došao Vasilij. 

„Nemoj, Vasja, molim te samo opet o Jugoslaviji, mrtav sam umoran“. 

„Samo jedno pitanje. Je l Crna Gora još s vama?“ 

„Znaš da nije, hajde pitaj dalje... “ 

„Aaaa, znači, nemate više more?“, ne predaje se čovek ni drugog dana. 

„Ne smem da ti kažem šta mislim, proglasiće me za...“ 

„Nego, da ja tebe nešto pitam? Šta će biti ako Vladimir Putim „stisne ono dugme“, nešto sam slušao o trećem svetskom ratu minulih dana... 

„Provociraju nas, ali rat je loša stvar. Vi to znate dobro. Kad bi, ne daj bože, došlo do toga, mi u Kalinjingradu bi prvi naj...li“, prvi put se uozbiljio Vasiliji.

Izvor: B92

Komentari / 0

Ostavite komentar