Brodačka bijela crkva

Brodac.

Republika Srpska 02.12.2016 | 19:59 Veliko selo.
Domaćinsko.

U njemu sve što se pomene vjekuje – stotinu, dvije stotine, dvije stotine i pedeset godina, pola milenijuma, pa nešto, kao rimsko naselje na Prekajama, čak i više.

Atar mu je među najvećim u Semberiji. Pored rijeke Save je u dužini od šest, a od nje, u dubinu ravnice, osam kilometara. U njemu je i most na Savi kod Sremske Rače, ali i glasovita pravoslavna crkva čiju prethodnicu, pred kojom se Knez Ivo dogovarao o otkupu roblja iz Mačve, pominje i Filip Višnjić u svojim pjesmama.

Brodac se prvi put pominje u mađarskim dokumentima – kada je srpski kralj Dragutin Nemanjić, kada se oženio princezom Katarinom, kćerkom mađarskog kralja Stefana Petog, u miraz dobio Srem i Mačvu, te Usoru i Soli preko Drine, a u tome i lugove i močvare u semberskom selu Brodac.

Najveći broj sadašnjih stanovnika Brodca porijeklom su Hercegovci, čiji su se preci prije skoro tri vijeka, na putu iz starog zavičaja – probijajući se kroz planinske vrleti, nepregledne šume, bujične vodotoke, šikare i ritine – zaustavili na obali velike rijeke u gorostasnim šumama hrasta lužnjaka.

Tu su se i nastanili, povremeno prelazeći, brodeći rijeku (po tome je i selo dobilo ime), a pošto ih je ona redovno plavila, gorštaci, nenaviknuti na povodnje, postepeno su uzmicali od Save i izgradili kuće van njenog domašaja. Tako je nastao sadašnji Brodac, sa imenom prvobitnog naselja na obali rijeke. Staro ime sela – a novi temelji na suvom – daleko od povodnja.



Vremenom se Brodac širio i dužio po ocjeditim, neplavnim terenima, mada u njemu i sada ima udolina koje se, kad nabujaju Sava i Drina, često napune vodom.

Brodac je uvijek bio administrativni, kulturni, prosvjetni i duhovni centar sjevernog, najnaseljenijeg dijela Semberije, pa je zato u svemu bio prvi – brodačka škola najstarija je u Semberiji, a pošto su, u to vrijeme, škole, pa ma kave one bile, radile uz crkve, onda je selo veoma rano, prije škole, dobilo i svoju bogomolju.

Prema “Ljetopisu hrama Svetog arhangela Mihaila” Brodac i okolna sela – O stojićevo, Dazdarevo, Triješnica, Trnjaci, Međaši, Balatun, Rača i Velino Selo, sa svojim zaseocima, imali su još 1750. godine svoju pravoslavnu crkvu. Bila je izgrađena na zemljištu familije Milanović (Tanasić) u Prekajama, između Gornjeg Brodca i zaseoka Karin Put.

Crkva je spaljena je 1788. godine, sa zabranom da se na tom mjestu gradi nova pravoslavna bogomolja, pa su Semberci kradom u zimu 1790. godine prenijeli ugaono kamenje, preostalo od spaljene crkve, na seosko groblje na Selištu, ukraj sadašnje porte. Dovezli su ga noću zaprežnim kolima dok je padao snijeg – da bi tragove skrio bijeli pokrivač.

Na proljeće, kada je snijeg okopnio, pronio se glas da je kamenje na Selište samo prešlo, pa su im turske vlasti dozvolile da tu izgrade novu crkvu brvnaru.

U ljetopisu je zabilježeno da je pred tom crkvom 1806. godine veliki humanista i dobrotvor knez Ivo Knežević, rodom iz Popova, znameniti Knez Ivo od Semberije, održao zbor sa Sembercima i odlučio da od Kulin-kapetana otkupi srpsko roblje iz Dobrića u Mačvi. Ovaj događaj opjevao je veliki epski pjesnik Filip Višnjić, koji je ranije, pošto je živio pored Drine na Višnjici u Međašima, često o pravoslavnim praznicima, bogosluženjima i vašarima guslao ispred brodačke crkve brvnare.

U jednoj pjesmi Višnjić kaže da je Knez Ivo na dogovor okupio Semberce “pred bijelom, pred brodačkom crkvom”, pa je po tome ova bogomolja poznata u srpskoj epskoj književnosti.

Sve vrijeme svoga postojanja crkva brvnara dijelila je sudbinu svojih parohijana. U mirnim vremenima bila je svjedok njihovog srećog života – krštenja, vjenčanja, pričešća, pojanja i molitvi, a u ratnim, opasnim i neizvjesnim bila im je utočište, spas duši i najveće molitvište.

U bosanskohercegovačkom ustanku 1876. godine bijela brodačaka crkva je spaljena, a narod iz Brodca, Ostojićeva, Trnjaka, Međaša, Balatuna, Velinog Sela i Rače pobjegao je preko Drine u Srbiju, a neki i preko Save u ravni Srem, u Austriju. Ostali su u izgnanstvu godinu dana.

A poslije toga?

Po povratku iz izbjeglištva vrijedni semberski domaćini obnavljali su svoja razorena ognjišta i razmišljali kako da izgrade novu crkvu. Teško su sastavljali kraj sa krajem, jer su na zapuštenim njivama jedva imali roda da prehrane čeljad.

U to vrijeme Semberija, kao i sva Bosna i Hercegovina, potpala je pod austrijsku vlast. Tadašnji kotarski nastojnik u Bijeljini plemeniti Franjo Plentaj okuplja knezove iz brodačke Crkvene opštine i s njima se dogovara o izgradnji novog pravoslavnog hrama. Odlučeno je da se izgradi nova bogomolja, čvršća i monumentalnija od svih dotadašnjih pravoslavnih bogomolja u ovom kraju, ali i u bosanskohercegovačkim selima. Zidanje je započeto 1882. godine na seoskom groblju, u blizini spaljene “bijele brodačke crkve”.

Groblje je premješteno nekoliko stotina metara dalje, uz Toplik, na njivu starice Stake Krbanjević, pa se sadašnje groblje zbog toga naziva “Stakinovača”.

Graditelji crkve bili su iz sjeverne Italije, a cigla je dovožena, najvjerovatnije, iz Slavonije i Vojvodine. Parohijani su za izgradnju svoga monumentalog hrama davali priloge u žitaricama i živoj stoci. Plemeniti Franjo Plentaj, kome su Semberci postavili ploču-zahvalicu iznad glavnog ulaza u hram, dozvolio je seljacima da mogu, nakon isplate priloga za crkvu, svoje proizvode prodavati i u prekosavskim mjestima, što je znatno pomoglo ekonomski razvoj ovoga dijela Semberije, jer je i tada bio na snazi zloglasni “carinski rat”.

Za predsjednika Građevinskog odbora izabran je domaćin Stjepan Škorić iz Balatuna, a za potpredsjednika Stanislav Krstić iz Brodca. Sveštenici su tada bili Risto Tešanović iz Međaša, pop Miljen – kako su ga parohijani zvali zbog njegove dobrote – i Vaso Popović. Tih godina sveštenici u Brodcu bili su još Radovan Jovanović iz Velinog Sela i Stevan Tomić iz Balatuna. Pop Miljen Tešanović sahranjen je u porti iza novog hrama.

Nova crkva u Brodcu i njen ikonostas građeni su u baroknom stilu, što je u to vrijeme bila novina u bosanskohercegovačkom pravoslavnom korpusu. Za razliku od drugih crkava, ova je ima dva zvonika, pa je i sada poznata po tome među rijetkim pravoslavnim bogomoljama južno od Save i Dunava.

Slične pravoslavne crkve nalaze se još u Sremskim Karlovcima, u Temišvaru, Pančevu i u Somboru.



Ikone su velike umjetničke vrijednosti. Slikao ih je Zagrepčanin Ferdo Kikerec, nekadašnji dvorski slikar crnogorskog kralja Nikole Petrovića. Rađene su u tehnici ulje na platnu. Dveri su joj od kovanog željeza i među rijetkima su takve vrste u pravoslavnim hramovima. Novoizgrađenu crkvu, posvećenu Svetom arhangelu Mihailu, osveštao je na Petrovdan 1884. godine tadašnji mitropolit zvorničko-tuzlanski Dionisije, Grk porijeklom. Od tada se svake godine na Petrovdan velikim narodnim zborovima i molitvama obilježava ovaj sveti događaj.

Brodačka crkva je sve vrijeme bila duhovni centar ovoga dijela Semberije, a u njenoj blizini kasnije je niklo poveće naselje: parohijski dom, škola, opštinska zgrada, zanatska škola, policijska stanica, ambulanta, kafana, pekara, kreditna zadruga, stočna pijaca i porodične kuće.

U Prvom svjetskom ratu austrougarska vojska je 1917. godine skinula njena četiri zvona, kao što je učinila i sa svih pravoslavih hramova u Bosni, pa ih odvezla u Beč za livenje topovske municije. Semberci su odmah sa crkve skinuli i razbili kamenu ploču – zahvalnicu caru Franji Josifu, ali su ostavili onu plemenitom Franji Plentaju, koja je i sada iznad velikih dveri.
Poslije Prvog svjetskog rata izlivena su četiri nova zvona, po dva u svakom zvoniku, u livnici u Šapranju, u Mađarskoj, u kojoj su bila izlivena i zvona koja su Austrijanci odnijeli u carstvujuću Vienu.

Ponovo su postavljena na zvonike 1927. godine i od tada se oglašavaju širokom, rodnom, plodnom i blagorodnom ravnicom između dvije rijeke. U snježnim danima čuju se čak u Klenju u Mačvi – tridesetak kilometara daleko.

Zapisano je da je izlivanje novih zvona koštalo 120.000 tadašnjih dinara, a da je kum velikog zvona, na osveštanju, bio je domaćin Vajo Milanović, darujući ga sa 500 dinara.

Brodačka crkva imala je posjed od osamdeset i dva dunuma. Nepravedno joj je oduzeta skoro sva imovina u agrarnim reformama 1953. i 1957. godine. Sada ima samo devetnaest dunuma.

Zgrada crkve obnavljana je u nekoliko navrata, a posljednji put 2004. godine – temeljito.

Osim spomenika Knezu Ivi od Semberije, postavljenom na mjestu na kojem se dogovarao sa domaćinima da otkupe mačvansko roblje, podignut je spomenik i popu Miljenu – posljednjem parohu u spaljenoj i prvom u novoj obnovljenoj brodačkoj crkvi, te česma sa spomen-pločama svim stanovnicima Brodca upokojenim u tuđini i u starom groblju, te počivšim sveštenicima ove bogomolje – glasovite i u pjesmama opjevane “brodačke bijele crkve”.

(BN televizija/ Tihomir Nestorović)