Damir Dokić: Kajem se što sam se vratio u Srbiju!

Verujem u boga, ali i sudbina kroji put. Negde 1989. sam se u Osijeku vraćao sa posla i slučajno mi pažnju privuče veliki beli reket. Kupim ga iako su rekli da je veliki za malu Jelenu. Eto, tako je počela da igra tenis. Sudbina. Tako je i prestala da ga igra.

Tenis 06.09.2016 | 00:00
Damir Dokić: Kajem se što sam se vratio u Srbiju!
Tako za „Blic“ na svom imanju od pet hektara i 20 ari u Vrdniku počinje priču Damir Dokić, otac teniske nade Jelene. Pogled mu je izgubljen u daljini velikog imanja na kom vreme provodi sa tri psa. Vidno je mršaviji. „To je zbog zdravlja“, kaže...

- E, da. Kupim joj taj veliki reket i ispred zgrade sam je izveo da probamo. Kako god da joj bacim, ona lepo vrati. Sutradan je odvedem u klub. Neće trener da je primi. Kaže mala je. Šta je mala, pa imaš tamo starije, a promašuju ti svaku lopticu. I on je proba i primi. Kad je izbio rat, ja sam i tad bio radikal. Dođe Unprofor, bežanija, moralo je. Prvo Sombor, pa Australija jer sam tamo imao tetku. Jelena je počela da osvaja i turnire za starije. Dali su joj tri besplatna treninga sedmično.

Problemi

Čekajte, Damire, a vaša strogoća, vika i, kako ih vi zovete, „vaspitne“.

- Bio sam jako strog. Vikao, kontrolisao, pa i ponekad... Bilo je sve idealno do njene 15. godine, kad je postala prvi junior sveta. Sećam se, igrao se Hopman kup, kada je osvojila sa Filipusisom to. On izgubi u singlu, a ona dobije. I on u odlučujećem meču u dublu krene da se zeza, a ona je viknula na njega i trgla ga, nakon čega su i osvojili turnir. Jedini put u istoriji Australije. Dobila je nagradu od 50.000 dolara.

I onda počinju problemi u odnosu.

- Bojao sam se letenja. Jednom sam čak trčao po avionu od straha. Paničan napad. Dolazi pilot, pita Jelenu šta mi je, počne da me smiruje. Doneli mi vino. Ja nisam mogao da je pratim svuda zbog tog straha, i „kad mačke nema, miševi kolo vode“. Vidiš li kako danas izgleda ovo ruglo. Ne mogu, ja sam starog kova. Danas majka ode kod ćerke na roditeljski u miniću i tangama i sa ćerkom se takmiči koja ima bolje noge. Jelena se nije mnogo bunila što sam ja tako bio strog. Meni je bilo krivo što su se neke stvari krile od mene. Situacija je sada dobra. Ona je u Australiji sa Tinom. Radi isto nešto oko tenisa. Prihvatio sam sve, i njenog dečka Hrvata. Sada se redovno čujemo. Zove me često, nekad u šali kažem da me zove toliko često da mi troši roming. Svestan sam da je mnogo moglo bolje. Niko ne zna šta se desilo. Biti četvrti igrač i napustiti tenis, to je... Neobjašnjivo... Pitanje da li i ona zna šta se desilo... Ne idem u Australiju. Ona dođe ponekad ovde.

Ludo Srce

Svestan je svih svojih poteza, incidenata.

- Slušajte ovo, bili smo u Birmingemu, i Jelena je igrala sa Rumunkom, a neke navijačice iza mene kad god Jelena pogreši počnu da se smeju. I tako, jedna greška, pa smeh, ja se okrenem ka njima i kažem im da su „Stare, engleske krave“.

Nisam čekao da me izbace. Posle toga odem u restoran i naručim vino i čujem na vestima da je NATO bombardovao bolnicu „Dragiša Mišović“. A ja se operisao u toj bolnici. Meni to bilo krivo i popijem dve flaše i opletem po NATO. Posle me obezbeđenje iznelo i policija uhapsila. Pitaju me odakle sam, ja kažem Australija, Aboridžin... I tek pola sata kasnije jedan pita: „Kako si Aboridžin kada si belac“...

I tako ste uzeli jugoslovensko državljanstvo...

- E, ako ovo ne napišeš zameriću ti. Australija open. Sedim u hotelu, već nisam mogao na terene, i Jelena pokunjena mi kaže mi da ona kao 17. igračica sveta igra sa Davenportovom, koja je prva. Ja joj odmah kažem da zove WTA da kaže da igra za Jugoslaviju. Ona kaže da neće, a ja joj kažem: „Zovi odmah“. Sutradan je direktor WTA došao kod mene i rekao sam mu: „Ne može 17. igrač na prvog na svetu“. On mi obeća da će da se dogovore da umesto 16 nosioca od sada postoje 32. Svi ti teniseri, ja ih znam dobro, kad jedu zamaste se, nek znaju da sam ja izmuvao taj zakon.

Kajanje i zatvor

Kaže da se razočarao dolaskom u Jugoslaviju.

- Mene lično pozvali i ja došao, tada je bila DOS-ova vlast. Auuu, kad sam došao ovde sve trgovine prazne, nema šta da se kupi, a ja obišao svet, a ovde ništa... Gde sam se vratio? Jelena je dobila diplomatski pasoš i baš ga je volela i bila ponosna. A problemi su nastali kada je podržala Šešelja, Nisam je ja nagovorio. Znala je oduvek ona za radikale. U Somboru je kad je bila dete posećivala Maja Gojković. Da, da... Naša mala Maja, što sada kad ide u toalet vodi obezbeđenje sa sobom - priseća se Dokić.

A, onda zatvor zbog pretnji smrću australijskoj ambasadorki.

- E, bilo je ovako. Sedeo sam i ručao kada su me pozvali neki novinari i rekli da je u australijskim medijma napisano da sam zlostavljao Jelenu. To je bila prejaka reč, gadna. Okrenem ambasadu, pitam službenicu: „Zašto me ta banda ne ostavi na miru?“. Neka žena iz ambasade rekla je da ne mogu uticati na to, a ja sam joj rekao da ću ubiti ambasadora, ni ne znajući da je žensko. Nisam mislio to ozbiljno, više sam rekao onako. Ubrzo su došli Dačićevi i uhapsili me. Oduzeli su mi sedam pušaka i pištolj, ali imao sam dozvolu za sve to. Za dve bombe nisam imao dozvolu. U zatvoru sam proveo 19 meseci. Bilo je bolje nego u vojsci. Najpre sam bio u Mitrovici, posle u Šapcu. Tamo su me poštovali. Dođe „pajser brigada“ da nas pretresa. Svi moraju da se svuku goli i natrte... Samo ja nisam morao.

U velikim je problemima sa policijom iz Iriga.

- Sada me proganjaju kao zver. Bio sam popio i bio je udes. Rekli su mi da platim štetu od 12.000, a ja sam čak platio štetu 30.000... Odveli su me u stanicu i držali lisice pet sati na leđima. Ja besan vičem zameniku komandira: „Mamicu ti je..., ti si ubio ženu pijan i pobegao, a mene zajebavaš za 12.000“. Ja to sve napišem i pošaljem MUP-u, radi unutrašnje kontrole, a oni to vrate ovima. Pa, kako oni sami sebe da kontrolišu. Ovo je Turska... Kadija te tuži, kadija ti sudi. Menjaju u optužnici stavove, da ne mogu da izbegnem zatvor. Prvo stave stav II, pa se dogovorimo za oportunitet, da platim umesto zatvorske kazne, pa sad se odjednom pojavi stav III. Optuže me da sam u grudi udario policajca, a ja bio na zadnjem sedištu sa rukama iza leđa i lisicama.

Samuje u Vrdniku

Ubeđujemo ga da priča o tome kako živi.

- Povukao sam se. Obrao sam voćnjak ovde, kajsije, jabuke, sada će i dunje da stignu i tako... Voće prodajem za rakiju. Od toga ne može da se živi. Živim od starih zaliha... krckam. I dalje sam radikal. Dva puta sam se čuo s Šešeljom. I za ove izbore sam se malo aktivirao u kampanji. Nisam zadovoljan ostvarenim rezultatom.

Ljut je na bivše radikale.

- Evo, pričaću vam, jednom me je nazvao Toma Nikolić da idemo da obiđemo decu Šešelja, 2003, kad je Voja otišao u Hag. Ja sam došao po Tomu. Čovek naučio na „juga“, a ja došao „mercedesom“. Znao sam da će se radikali raspasti, Tomislav je došao u kuću kod kuma, ni kesicu bombona nije kupio, niti dete pomilovao po kosi, niti stavio dete u krilo. Kunem se znao sam da nešto nije u redu. Poznavao sam lično i Vučića. Imao sam brojeve sve njegove, mogao sam ga uvek pozvati, ali nisam. Lično nisam za njega, ali ima dušu. Niko ne može da kaže da nije istina da nije rekao Bramercu: „Nemoj da me zajebavaš, kako ću ti dati čoveka koji mi je drugi otac. Onaj me napravio, ali Šešelj me sa fakulteta doveo u stranku“, Vučić je mangup, on je obrazovan čovek. Toma je čovek koji samo deli odlikovanja, kakav je to predsednik? On je sramota za stranku, povući će se, neće on opet biti predsednik. Vučić ima dušu. Mislim da se čuju Šešelj i Vučić svaki dan. Opozicija je gotova, završili su svoje. Jedino velika šteta što se održao Dačić. On preživljava uvek, a sa kim se sve druži...

Ponosan na sina Savu

Sin Sava je sada odrastao mladić. Živi u Beogradu, u odličnim je odnosima i sa sestrom i sa ocem. Održava imanje Dokića u Vrdniku. Završava fakultet. Na imanju je sve pod konac, svaka vlas trave, i za to je zadužen Sava.

Prodajem imanje

Imanje Dokića je veliko. Punih pet hektara i 20 ari. Dve kuće, podrum za vino, štala za konje, veliki teren sa košem na kom nikada nije odigrana nijedna partija ni basketa ni tenisa. - Sve ovo prodajem, kupio bih ovde drvenu brvnaru i 20 ari da imam. Toliko mi treba - kaže Dokić.

Suze i Vinarija

Imao sam podrum sa vinom. Piši ovako „Toma Nikolić“ - nema veze sa rakijom. Degustator moje rakije je bio Bata - Vučićev otac. On je rekao da je moja rakija najbolja. Novac sam doneo odande, ne odavde. Renovirao sam podrum od 120.000 cigala, dužine 34 metra. Imao sam 100 buradi, destileriju. Ne stidim se da kažem, morao sam to da prodam. Plakao sam kada su odnosili burad i destileriju. Tuga velika. Imao sam i četiri konja, dva lipicanera i njih sam prodao.

Izvor: blic.rs

Komentari / 3

Ostavite komentar
Name

?

06.09.2016 01:28

Budaletina na kvadrat ili bolje na kubik!

ODGOVORITE
Name

Nasilnik

06.09.2016 06:25

Najgore kad covjek objasnjava 5 razlicitih incidenata i za svaki se kao pravda. Nije ni cudno sto ga se vlastita kcerka odrekla!

ODGOVORITE
Name

СВАШТА

06.09.2016 06:39

Ко те тер'о да се враћаш?! Широко ти поље и нико те не задржава, а што се мене тиче можеш и јутрос пут под ноге. Збогом!

ODGOVORITE