Priča: Žinola, predsjednik FIFA! Može li?

Baš zato što je bio onaj kakvih više nema, baš zato što ima ženu manekenku, svoj vinski podrum i voli da glumata pred kamerama, zar ne možete da zamislite koliko bi kul bila FIFA kada bi je on zaista vodio?

Fudbal 26.01.2015 | 19:20
Priča: Žinola, predsjednik FIFA! Može li?

Taj gol treba gledati, iznova i iznova, ali najbolje je ako nađete verziju s komentarom Džona Čempiona. Ne zbog karakterističnog glasa visokog Britanca, nego zato što sve izgleda kao da je na video-igri poput one čiji je Čempion već nekoliko godina zaštitni znak.

Takvi golovi se, hoćemo reći, retko postižu u „pravom životu“. Čovek može odmah da se seti Ronalda protiv, beše li, Kompostele, i nekoliko Mesijevih ili Ronaldovih tr(i)kova, ali to je Španija, a ovo je Engleska u prošlom veku, i to FA kup, sudar drugoligaša i premijerligaša, ne baš mesto na kojem očekujete magiju. Momak koji bi pokušao nešto takvo obično bi dobio preko kostobrana, ostao bi da jauče u travi, shvatajući da mu je bolje da te ideje ostavi za trening...

Bio je mart 1999, četvrfinale kupa. Totenhem je gostovao Barnsliju, utakmica je bila dosadna, gotovo bez šansi, a onda je David Žinola dobio loptu na svojoj levoj strani. Ono što će uslediti u Engleskoj je mogao da otelotvori još samo Džordž Best, i baš će Best narednog dana uraditi nešto što Best nikada nije radio: reći će da je Žinola genijalan igrač, „možda skoro kao što sam ja bio“. A takvu biste pohvalu retko čuli od igrača koji je i za Pelea tvrdio da mu nije ni do štucni.

I bilo je mnogo toga bestolikog u golu: Žinola, sa ispasanim gornjim delom dresa, gotovo da nije driblao, samo je trčao napred, velikim koracima – možete da zamislite kako je to izgledalo odbrambenim igračima; kao da ih je u tih nekoliko kosmičkih sekundi varao pogledom, a ne pokretima nogu – a bekovi su padali smešno i teatralno kao Nemci u partizanskim filmovima, kao zastavice koje skijaš obori u prolazu, jedan, pa drugi, pa treći, sve do trenutka kada Francuz gotovo iz zezanja gurne žabicu oko golmana, ovaj se već u padu okreće, znajući da ne može da uradi ništa...

Više od 15 godina prošlo je od tog gola, Žinola više nema kosu koja je od njega napravila prvog marketinškog superstara i ozbiljno, u ono doba pre metroseksualaca i ostalih jadnika, dovela u pitanje njegovu „krevetsku“ orijentaciju – da se jedan fudbaler, zamislite, pojavi u reklami za šampon, a da pritom nije Italijan, to je bilo nečuveno! – ali ponovo je u centru pažnje, ponovo pokušava nečuveni nadobudni slalom, samo ovog puta sa još većim ulogom i sa još manje izvesnosti nego kao kada je bio lasta koja je donela lep fudbal na Ostrvo skupa sa svojim zemljakom Kantonom, te Ravanelijem, Zolom i ostalim artistima na engleskom trapezu.

Sa blistavobelim osmehom holivudskog glumca David Žinola je prošle nedelje najavio da će, uz pomoć jedne kladionice koju ovde nećemo reklamirati, biti protivkandidat Sepu Blateru za mesto prvog čoveka FIFA. Ta kladionica, poznata po tome što nudi kvote i za, na primer, to na koliko će godina biti osuđen Oskar Pistorijus ili po tome što plaća fudbalerima – pardon, ne fudbalerima, već Lordu Nikolasu Bendtneru – da nose donji veš sa njihovim logom, uložila je, barem zasad, 250.000 funti (više od 320.000 evra) u kandidaturu Francuza i njegov neformalni fudbalski think-tank čiji je proklamovani cilj skidanje mračnog genija, dežurnog zlikovca svetskog fudbala, sa pijedastala na kojem izgleda apsolutno nedodirljiv.

Čak su i Englezi, koji vole Davida Žinolu – ostavio je traga u dva kluba koja se mogu nazvati velikim, Njukaslu i Totenhemu; prvom je u dva navrata umalo doneo titulu, drugog je spasao ispadanja za nesrećnog mandata Džordža Grejema – i koji nimalo ne vole Sepa Blatera, prozreli ovaj plan kao ništa više do marketinške akcije, namenjene više reklamiranju svetski poznate kladionice, nego iskrenoj želji za promenom u mnogo čemu posrnule organizacije, ogrezle u prevarama, lažima, mitu, korupciji i u mnogo, previše novca.

Žinola je, ako pratite britanske medije, etiketiran kao klovn, zamera mu se da ne zna apsolutno ništa o funkcionisanju jednog takvog organizma, a da su njegove izjave – primerice, želja da se Mundijal za muškarce i žene igra u istoj državi u isto vreme – samo privlačenje pažnje...

Nije da bi to iskanje medijskih reflektora, znajući genija sa krajnjeg juga Francuske – kako bi neko odrastao nadomak Sen-Tropea i mogao da bude manje ekscentričan, nemiran, željan provoda? – bilo preterano čudno.

Bio je Žinola, s imidžom najnezrelijeg musketara Aleksandra Dime, među prvim igračima koji su oplemenili Premijeršip, mada je njegovo znanje fudbala prečesto padalo u senku neviđene arogancije. Za one rođene baš u godinama kada je Žinola punio novinske stupce i protivničke golmane, njegovi svetonazori i medijski istupi mogli bi se porediti sa onim što danas radi Zlatan Ibrahimović: samo da je malo slabiji igrač, mogli biste da ga zamrzite. Ovako ste samo čekali sledeću subotu, da vidite šta će servirati publici koja ga je obožavala, čak i ako je strepela od njega.

Put mu je otvorio Erik Kantona, a David Žinola – eto, skoro da se rimuje – samo će nastaviti to pumpanje ega. Zvao je sebe „Malim Princom“ Premijeršipa (bez ikakve ironije!), a njegovo samopouzdanje i nipodaštavanje drugih doseglo je vrhunac kada je 1998, u noći u kojoj je Francuska u Sen Deniju postala prvak sveta, izgovorio da je navijao za Brazil, jer su mu njegovi Francuzi oteli san. Kako da, stvarno, bude najbolji na svetu ako nema tu mundijalsku medalju...

To kako je Žinola prognan iz reprezentacije, to je još jedno svedočanstvo onome kakav je igrač bio. U sada već mitskoj utakmici na Parku prinčeva, onoj koja će stvoriti legendu o Kostadinovu, Stoičkovu, Lečkovu i Baba Vangi, u poslednjoj rundi kvalifikacija za Mundijal u Americi 1994, kod 1:1 koji su Francusku vodili dalje, u poslednjem minutu, Žinola je navukao dva bugarska beka kod desne korner zastavice i svaki normalan fudbaler bi iznudio korner ili makar ukrao još dva tuceta sekundi.

A on je, tvrdoglav, zatucan i neotesan kakav je vazda bio, odlučio da centrira, jer je perifernim vidom tamo u šesnaestercu video Erika Kantonu. Centaršut je bio loš, Bugari su lako došli do lopte na roglju kaznenog prostora, usledila je kontra od koje će poteći suze Trikolorima, kontra koju će okončati Kostadinov razuzdanim pogotkom pod prečku...

Pa baš zato što je bio fudbaler starog kova, baš zato što je bio teatralan i žovijalan, često ciničan, redovno arogantan, ali još redovnije spektakularan, baš zato što nije davao pišljiva boba na pravila i norme ponašanja – jednom je prilikom, posle utakmice Njukasla u kojoj je postigao gol i bio apsolutno najbolji na terenu, mrtav 'ladan zapalio cigaretu u klupskom autobusu i uopšte nije shvatao da Kevinu Kigenu to smeta – baš zato što je bio onaj kakvih više nema, baš zato što ima ženu manekenku, svoj vinski podrum i voli da glumata pred kamerama, zar ne možete da zamislite koliko bi kul bila FIFA kada bi je on zaista vodio?

Da, možda bi se finansijska konstrukcija urušila, možda bi David Žinola sve spiskao na provod i snimanje filmova, ali zar nas čovek koji je u stanju da postigne onakav gol protiv Barnslija 1999. nije već dovoljno zadužio da mu makar pružimo priliku da nas još jednom omađija?

À vôtre santé, monsieur Ginola...

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Ilija

26.01.2015 18:45

kako se poklapa gol sa 1999 jezuitskom brojem. Jezuiti u devetom krugu rituala piju dečiju krv. Sport je čisti fašizam. U pitanju je projekat Vatikana. Pijer Kuberten je pisao moderne olimpijske igre. On je bio saborac Adolfa Hitelera Jevrejina konvertite po očuhu Austrijanac. MOK, FIFA I UEFA su agencije Vatikana isto kao: UN, EU, NATO, USA, CIA itd., Svedoci smo etno inženjeringa Vatikana. Zna se da su Arbanase doveli međnas katolički generali iz Kaspijskog basena. Zatim Prizrenska liga, pa 1 klanje, pa, 2 klanje i NATO 1999 (Čitaj: katolički zemaljski pakao). A sad dron sa Šiptarskom zastavom.

ODGOVORITE