Vrijeme je za promjene u selekciji BiH

Dugo smo čekali da zaigramo na smotri najboljih reprezentacija na svijetu. Na kraju smo dočekali i kakav god da smo rezultat u Brazilu napravili, treba skinuti kapu i čestitati reprezentativcima i stručnom štabu.

Fudbal 27.06.2014 | 11:35

Napravljen je veliki rezultat samim odlaskom na smotru najboljih. Rezultat koji se čekao godinama i koji je navijačima našeg nacionalnog tima i svim normalnim stanovnicima Bosne i Hercegovine donio najveću radost u poslijeratnom periodu. Baš zbog toga godinama se ćutalo i trpilo.

Stvari su se gurale pod tepih, zarad mirne atmosfere. Možda smo i zakasnili, ali neka se svaki čitalac zapita šta bi bilo da smo o ovim stvarima pisali prije Mundijala. Bili bismo proglašeni izdajnicima i rušiteljima svega bosanskog. 

Emir Spahić

Kapiten fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, čovjek koji je na Marakanu izveo reprezentativce naše zemlje u prvom susretu u istoriji našeg nacionalnog tima na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Kao kapiten trebao je biti najsmireniji i najstaloženiji igrač u redovima našeg tima. Nažalost najslabija karika u našem timu bio je upravo Emir Spahić.

Već u prvom susretu protiv Argentine pokazalo se da je Spahić fudbaler koji je u ovom trenutku limitiran da igra na vrhunskom nivou. Stigle su ga godine, a ako ćemo biti realni neko posebno fudbalsko znanje nikada nije ni imao, što je nadoknađivao nekim drugim stvarima. O njegovoj srčanosti ne treba trošiti riječi i borbu u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine ne može mu niko osporiti, kao ni to da je svaki klub u kojem je igrao napustio pod čudnim okolnostima.

Safet Sušić na jednom od rijetkih treninga na kojem je uvježbavao uigrane akcije pred utakmicu sa Argentinom, uvježbavao je upravo situacije iz kojih bi nam Argentina mogla postići pogodak. Skraćene kornere, iz kakvog smo uostalom i primili gol, izvodio je Elvir Baljić, a naši reprezentativci bili su zaduženi da otklone opasnost nakon ubačaja. Spahić ne samo da nije uspio otkloniti opasnost na Marakani, nego je i podleteo ispod lopte, koja pogađa Kolašinca i završava u našoj mreži.

Protiv Nigerije u utakmici u kojoj smo lovili opstanak u grupi i nažalost nismo ga uspjeli dohvatiti, Spahić je bio još lošiji. Umjesto da baš on, kao kapiten i jedan od onih sa najviše utakmica u nogama bude lider našeg tima na terenu, Spahić je potpuno pao i pokazao još jednom da se ne može nositi sa velikim pritiskom. Nekoliko puta je dao loptu na našoj polovini direktno u noge Nigerijcima i unio paniku u naš zadnji red.

Strahovali smo pred početak susreta zbog Sušićeve odluke da u tim uvrsti Tonija Šunjića, a na kraju je fudbaler Zarije osim svog posla morao obavljati i posao kapitena. Spahić je izgledao smiješno na terenu pored Emanuela Emenikea, koji je pored našeg kapitena radio šta je htio. Plod jednog takvog duela je i pogodak koji je postigao Piter Odemvingi.

Spahićevo vrijeme je prošlo i to samo ne vide oni koji to ne žele vidjeti. Za dvije godine u Francuskoj imaće dvije godine više, biće još sporiji i tromiji, a mi ćemo opet strahovati od protivničkih napadača kada u trku krenu na našeg kapitena.

Osim činjenice da Spahić više ne može igrati fudbal na vrhunskom nivou i na završnicama velikih prvenstava (Svjetskog, Evropskog) jasno je i da zbog njegovog temperamenta i ponašanja trpi svlačionica, ali i stručni štab.

Čuli smo i ranije za razne aferime našeg kapitena. U Insbruku je prijetio da će izbacivati novinare kroz portale hotela, nazivajući ih govnarima. Nakon utakmice sa Iranom, kapiten je u Miks zoni uputio psovke novinarima u maniru koji ne priliči sportsti u nacionalnom dresu.

Priče o klanu kapitena Spahića u reprezentaciji čuli smo i ranije, kao i uslove da Kenan Hasagić mora braniti prije Asmira Begovića, da li u tome ima istine zaista ne znamo. 

Sastavljanje spiskova, prijetnje novinarima, Ivici Šariću, sastavljanje spiskova ko može ući u avion, a ko ne... Sve su to nedjela koja su kolege stavljale na teret Emiru Spahiću. Konkretne dokaze malo ko ima, ali i oni koji ih imaju, koji su bili u avionu kada je Spahić trenirao strogoću nad Ivicom Šarićem, ne smiju ih iznijeti, a pitanje je, kako uvijek Emir Spahić, a nikada Vedad Ibišević, Zvjezdan Misimović, Mensur Mujdža, Asmir Begović?

Zbog svega nabrojanog jasno je da Emir Spahić više ne može biti kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine. Ovoj grupi momaka koji su ponos države treba kapiten koji će biti uzor, na kojeg se može osloniti čitava svlačionica, a ne samo prijatelji iz svlačionice. Kapiten mora biti drug, ali mora imati i poštovanje ostatka tima. Poštovanje, a ne strahopoštovanje. Hvala ti za sve Spahiću Emire, ali vrijeme je da predaš traku.

Safet Sušić

Selektor koji nas je odveo na Svjetsko prvenstvo i ostvario rezultat koji nijedan njegov prethodnik nije. Baš kao što ga fudbalska javnost sada opravdano razapinje zbog nekih odluka i postavki u igri protiv Nigerije, Sušić zaslužuje i pohvale za sve što je uradio prije toga.

U posljednje vrijeme izgubio je kompas, a najveća greška mu je što nije napravio red u svlačionici. Jedan od najboljih košarkaških trenera na svijetu, Željko Obradović rekao je kako se autoritet uvijek gradi na najvećim zvijezdama, a Sušić je uradio upravo suprotno. Autoritet je gradio na Ervinu Zukanoviću, Sanjinu Prciću, a Edin Džeko i Emir Spahić imali su status "bijelih medvjeda".

U jednom trenutku sebi su dozvolili da se petljaju i u rad selektora, pa je tako Edin Džeko iz protesta što se na spisku našao Izet Hajrović kasnio na pripreme pred utakmicu sa Slovačkom, a izostavljanje Senijada Ibričića sa spiska za susret sa Egiptom doživeli su kao veliku izdaju Sušića. Činjenica da samo Ibričić, pored dva golmana, nije dobio niti jedne minute na Svjetskom prvenstvu jasna su poruka selektora Sušića.

Zbog mira u kući i dobre atmosfere Sušić je udovoljio zvijezdama i prvi dio priprema odradio u Hrasnici. Nije Zmajevima ništa falilo na Famosovom terenu, čak šta više, ljudi iz hrasničkog kluba odlično su spremili teren i sve prateće objekte za reprezentaciju, ali problem je upravo što su u Sarajevu imali i previše.

Posjete pojedinaca ugostiteljskim objektima, odlasci u Mostar u noćni život, posjete porodica i prijatelja u hotelu Hercegovina, previše slobodnog vremena, sve je to ostavilo traga na fiziču spremu našeg tima. Reprezentacija se morala izolovati i pripreme odraditi u miru i tišini. Daleko od navijača, kafana, porodice i prijatelja.

Selektor Sušić odlučio je da u stručni štab ne uvrsti psihologa i kondicionog trenera, po čemu smo opet izuzetak kada su reprezetnacije koje učestvuju na Svjetskom prvenstvu u pitanju. O spisku selektora Sušića ne treba puno pričati.

Neki mu prigovaraju što je pozvao svog bratića Tina-Sven Sušića, koji je pak u dva susreta ostavio sasvim solidan utisak. Dok god ima rezultat ne može mu se puno prigovoriti, ne smijemo zaboraviti da je upravo Sušić taj koji je reprezentaciju odveo na Mundijal. Da li se on zasluženo našao na spisku vrijeme će pokazati. Ako je suditi po utakmici sa Iranom, onda je Sušić još jednom bio u pravu.

Ostao Sušić selektor ili otišao, ko god bude sjedio na klupi Zmajeva u kvalifikacijskom ciklusu za EURO 2016 moraće promijeniti stvari iz korijena. Prije svega će u saradnji sa Savezom morati napraviti pravilnik ponašanja za fudbalere koji nose dres reprezetnacije, a potom se pridržavati istog, bez obzira kako se zove fudbaler. Moraće nametnuti svoj autoritet i izgraditi ga na najboljim fudbalerima. Sušić to nažalost nije mogao, znao, želio...

Edin Džeko

Bez ikakve dvojbe najbolji fudbaler reprezentacije Bosne i Hercegovine i najveća zvijezda našeg tima. Jedan od najboljih, ako ne i najbolji ambasador naše države u svijetu, ljubimac navijača, Dijamant... Ako želi sve to da bude i u budućnosti i ne dovodi sebe u situaciju da mu stadion skandira "Džeko napolje", moraće se promijeniti ili samo opet biti ono što je nekada bio.

Moraće prihvatiti da je jedini šef u svlačionici selektor, a da on bez obzira što je najbolji i najveća zvijezda ne može imati povlašćen status. Kada nosi obilježje reprezentacije Bosne i Hercegovine mora biti isti kao i druga 22 igrača. Moraće se pomiriti sa činjenicom da na spisku neće uvijek biti drugova i cimera sa kojima je dijelio sobu.

Kao najbolji i najveća zvijezda mora biti uzor mlađima, mora im dijeliti savjete, provoditi više vremena sa njima na okupljanjima, jer samo tako možemo stvoriti timski duh i atmosferu u ekipi, a ako hoće Džeko na tome da poradi, onda hoće i drugi, da se ne lažemo. Prvi mora poručiti svojoj rodbini i prijateljima da im nije mjesto u hotelu reprezentacije, pa nakon toga isto reći i ostalim igračima, da se ne bi dešavale mučne situacije, kao što je bila ona u Insbruku nakon utakmice sa Egiptom.

Džeko mora prestati voditi rat s BH medijima, čiji zaposleni kao i on vole ovu zemlju i žele uspjehe njenih reprezentacija. Pored svega toga, Edin mora shvatiti da nema nedodirljivih, da nije njegovo da navijače dijeli na iskrene i lažne, te da novinare i kritičare naziva miševima. Uostalom, to ne radi ni kada ga navijači Sitija i novinari iz Engleske malo "nagaze".

Mala smo zemlja i ne smijemo sebi dopustiti da gubimo igrače kao što je Edin Džeko, ali i sam Dijamant mora shvatiti da je interes reprezentacije uvijek na prvom mjestu, kolika god žrtva bila potrebna da tako i bude.

Ostali

Svjestko prvenstvo u Brazilu za pojedince će biti oproštaj od reprezentacije kada su takmičarske utakmice u pitanju. Neki od njih obradovali su nas mnogo puta, učinili ponosnim i srećnim. Neki nisu ostavili dubok trag, ali bili su dio reprezentacije godinama i zajedno gradili reprezentaciju koja se našla među 32 najbolje na svijetu. Kada uzmemo u obzir da smo država od četiri miliona stanovnika, od čega je samo dva miliona smatra svojom onda je jasno da je rezultat koji je napravljen plasmanom na Mundijal zaista veliko dostignuće.

Jedan od njih je i čovjek o kojem će dječaci na ulici, ali i svi navijači našeg nacionalnog tima još dugo pričati. O njegovim majstorijama i fudbalskom znanju suvišno je pričati. Još dugo u našem timu nećemo imati majstora kakav je igrač sa brojem deset. Maestro, gospodin u kopačkama, rekorder po broju nastupa u dresu sa državnim grbom.

Nedostajaće nam njegove lopte koje imaju oči. Nedostajaće nam njegovi pravovremeni pasovi, smirenost i sposobnost da od ničega napravi nešto. Nažalost biološki sat kuca i jasno je da Misimović više ne može igrati na vrhunskom nivou. Velikog majstora moramo ispratiti dostojanstveno, pred punim Koševom i protiv velikog protivnika, jer to je Miske zaslužio.

Ukoliko žele nastaviti svoju reprezentativnu priču Senijad Ibričić, Avdija Vršajević, Ognjen Vranješ i Anel Hadžić moraće poraditi na svojoj budućnosti. Pronaći bolje angažmane i biti u boljoj formi, jer mlađi i perspektivniji kucaju na vrata reprezentacije.

Puno je i pozitivnih stvari u našem nacionalnom timu, puno više nego negativnih, ali nažalost negativne uvijek isplivaju na vrh. Ne sumnjamo da će biti dosta onih koji će nas nakon ovoga proglasiti "pljuvačima, nebogobojaznim rušiocima i dušebrižnicima, miševima koji izlaze iz rupa". Ipak, obaveza nam je pisati kritike, kao što je obaveza pohvaliti sve one koji zaslužuju pohvale.

Pravi profesionalci

Prije svih tu su Asmir Begović i Vedad Ibišević, iako naš tim ima još mnogo pravih profesionalaca, kao što su Medunjanin, Lulić, Pjanić, Mujdža... Nemaju posebne zahtjeve, profesionalno izvršavaju sve obaveze i uvijek poštuju sve odluke selektora. Ibišević je izgubio mjesto u prvih 11, ali nikada nije sebi dozvolio da kritikuje selektora i ponaša se kao "uvrijeđena mlada". Ponašao se onako kako pravi profesionalac i treba da se ponaša.

Pravi profesionalac, lider, prirodni vođa, motivator, prijatelj, karakteran, samo su neke od osobina Asmira Begovića. Bez ikakve sumnje najboljeg poslijeratnog golmana naše reprezentacije i jednog od najboljih golmana na Ostrvu, ali i u Evropi. Sve osobine koje tražimo od jednog Zmaja.