Snagom uma do medicinskih čuda

Znalo se oduvijek da um ima ogromnu moć nad tijelom te da može da uslovi pojavu bolesti, ali i eventualno ozdravljenje.

Republika Srpska 21.09.2013 | 10:49 Znalo se oduvijek da um ima ogromnu moć nad tijelom te da može da uslovi pojavu bolesti, ali i eventualno ozdravljenje. Međutim, malo ko se detaljno bavio takvim slučajevima. Doktorka Lisa Renkin jedna je od rijetkih koja je odlučila da istraži i prikupi ovakve slučajeve i napisala je knjigu "Um nad medicinom: Naučni dokazi da sami sebe možete izliječiti". Ona je u svojoj knjizi navela nekoliko nevjerovatnih slučajeva gdje um može izliječiti tijelo. Jedan od najpoznatijih primjera koji je do sada najviše citiran svakako je slučaj grupe pacijenata koji su kao terapiju dobijali fiziološki rastvor, dok su oni sami bili uvjereni da dobijaju hemoterapiju. Uprkos činjenici da je riječ o slanom rastvoru, čak 30 odsto pacijenata izgubilo je kosu. Doktorka Renkin, koja je specijalizirala ginekologiju i jedno vrijeme radila u Kaliforniji, kaže da je za potrebe knjige proučila na stotine slučajeva gdje je um izliječio tijelo. Njeno interesovanje za ovakve slučajeve počelo je kada je slučajno naišla na slučaj žene koja je patila od mučnine i povraćanja, a nakon što su joj dali lijekove koji su trebali pogoršati njeno stanje, ona je izliječena jer je "dobila uvjerenje ljekara da će je taj lijek zasigurno izliječiti". Začuđujuće je to što se ona oporavila u roku od svega nekoliko minuta i to od lijeka koji dodatno izaziva mučninu. Ono što je značajno, a šta je doktorka Renkin otkrila tokom svog višegodišnjeg istraživanja jeste da kod ovih pacijenata nije riječ samo o placebo efektu, već su im se i klinički rezultati daleko poboljšali. "Još odmalena bila sam naučena da vjerujem samo onome što se može dokazati, i te svoje principe sam poštovala kao Bilbliju", kaže Renkinova i dodaje: "Uz sve to, moj otac je bio ljekar koji je odbacivao sve što se nije moglo dokazati kliničkim testiranjem. Tako sam i ja, uz njega, postala cinična kada su u pitanju slučajevi ove vrste." Međutim, kako je njeno medicinsko iskustvo raslo, tako su počeli da se mijenjaju i njeni stavovi, jer je nailazila na neobjašnjive slučajeve. "Čak i oni tvrdoglavi ljekari, bar jednom u karijeri, naišli su na slučaj pacijenata koji su se oporavljali, iako nije bilo racionalnog niti naučnog razloga za to. Sa druge strane, i sama sam često bivala frustrirana kada sam nailazila na pacijente kojima su rezultati bili dobri, ali su oni i dalje vidno bili bolesni", ispričala je Renkinova. Kada posvjedočite takvim stvarima, ne možete a da se ne počnete preispitivati da li je sve što ste naučili i na čemu ste godinama radili zaista istinito? Da li smo negdje pogriješili? Šta ako, ignorišući prirodni nagon da se sami izliječimo, zapravo sabotiramo sami sebe? Ona i sama priznaje da je godinama slušala o slučajevima o kojima se do tada samo šaputalo u medicinskoj struci, a koje je ona odlučila da stavi u svoju knjigu. "Tu je i slučaj žene kojoj se karcinom smanjio i gotovo nestao nakon radijacije pokvarenim aparatom. Aparat nije radio i ona nije bila izložena radijaciji, ali je vjerovala da jeste, baš kao i njeni doktori koji su tek kasnije otkrili da aparat ne radi. Ipak, ona je izliječena", navela je doktorka. Tu je i slučaj loma vrata kada su pacijentkinji nakon snimanja rekli da joj je vrat slomljen na dva mjesta. Ona je odbila medicinsku intervenciju, obratila se iscjelitelju, uprkos strogom protivljenju ljekara. "Poslije svega mjesec dana, bez ikakve intervencije savremene medicine, žena je džogirala i normalno nastavila sa životom", ispričala je doktorka. Poznat je i slučaj žene koja je imala četvrti stepen karcinoma jajnika, ali je ona jednostavno znala da neće umrijeti. Uz nesebičnu pomoć svojih najmilijih i bez ikakvog liječenja, ona je i deset godina kasnije živa. Ima i slučaj čovjeka kojem je nakon srčanog udara trebala hitna operacija, ali koju je on odlučno odbio. Uprkos odbijanju liječenja, uz sopstveno uvjerenje da će biti dobro, on je umro 20 godina nakon srčanog udara, u 92. godini i to ne od problema sa srcem "Kada sam čula za sve ove slučajeve, jednostavno ih nisam mogla ignorisati i željela sam da ih sve detaljno proučim. Sumnjam da svi ovi ljudi mogu toliko lagati, a na kraju krajeva, tu su i medicinski dokazi da su oni izliječeni. Želim da vjerujem da su to jednostavno slučajevi koje konvencionalna medicina ne može objasniti", kazala je Renkinova. Ona u svojoj knjizi podstiče čitaoce da poboljšaju svoje zdravstveno stanje tako što će preuzeti kontrolu nad svojim tijelom, ali i kontrolu nad faktorima koji prouzrokuju bolesti. U svojoj knjizi ona navodi i primjer Amerikanaca kineskog porijekla koji su umrli relativno mladi samo zato što su rođeni u godini koja je, navodno, zlokobna po kineskom kalendaru i vjerovnju. Naime, naučnici iz San Dijega uporedili su medicinske dosijee 30.000 Amerikanca kineskog porijekla sa dosijeima 400.000 bijelaca, nasumično odabranih. Ono što su ovi naučnici zaključili jeste da su ljudi kineskog porijekla umrli mnogo prije nego što je to pokazivalo njihovo medicinsko stanje, ali ono što im je svima bilo zajedničko, jeste da su rođeni u godinama koje su, prema kineskoj tradiciji smatrane zlokobnim. Svi ovi ljudi su vjerovali da su im zvijezde okrenule leđa od samog rođenja. Ono što je na kraju zaključeno jeste da njih nije ubila bolest niti kineski geni, već njihovo čvrsto uvjerenje da neće dugo živjeti jer su rođeni zlokobne godine. Može se reći da ih je ubio negativan stav prema životu. Doktorka Renkin takođe navodi i fascinantan slučaj duševno oboljele pacijentkinje koja je patila od podijeljene ličnosti. Naime, kada je bila "jedna osoba", nivo šećera kod ove žene je bio normalan. Međutim, kada bi postala "druga osoba', njen alter ego je vjerovao da je dijabetičar i nivo šećera bi se naglo povisio, a ona je bukvalno u sekundi postajala dijabetičar. Kada bi se vratila na "prvu osobu", tako bi se i nivo šećera normalizovao. Ipak, možda najpoznatiji slučaj kad um kontroliše tijelo svakako je slučaj koji je još davne 1957. godine zabilježio dr Bruno Klopfer. Riječ je o slučaju pacijenata kojeg je dr Klopfer nazivao samo gospodin Rajt, a kojeg je liječio Klopferov prijatelj dr Vest. Doktor Vest je liječio Rajta od uznapredovanog stadija karcinoma poznatog kao limfosarkoma. Sve do tada poznate terapije nisu imale efekta i dr Vest nije vjerovao da će Rajt živjeti sedam dana. Ipak, Rajt je očajnički želio da živi, a svoju nadu zasnivao je na novom lijeku krebiozenu, za koji su govorili da čini čuda. Molio je dr Vesta da mu da ovaj lijek, ali problem je što je lijek bio u fazi kliničkog testiranja i davali su ga samo pacijentima kojima je ostalo bar tri mjeseca života. Ipak, Rajt je uspio da ubjedi Vesta da mu da krebiozen, što je on na kraju i učinio. Lijek mu je dao petkom, i otišao kući sa uvjerenjm da ga u ponedeljak neće zateći živog. Međutim, na njegovo iznenađenja, Vest je u ponedjeljak došao na posao i vidio da je Rajt ustao iz kreveta. Nakon kontrole, Vest je zaključio da se "tumorna masa skoro istopila" i ostala je samo polovina prijašnjeg tumora. U narednih deset dana, Vest je Rajtu redovno davao ovaj lijek, da bi Rajt bolnicu napustio bez tumora, skoro kao zdrav čovjek. Međutim, ubrzo su se u medijima pojavile priče da krebiozen nije efikasan i Rajt je to pročitao. Pao je u duboku depresiju i karcinom mu se vratio. Ovoga puta Vest je odlučio da se posluži malom prevarom. Rekao mu je da kod sebe još ima prve zalihe krebiozena, koje su bile i najefikasnije, koje je Vest nazvao ultračistim krebiozenom. Međutim, Vest mu je ubrizgao samo destilovanu vodu, nakon čega se Rajtovo stanje počelo popravljati i naredna dva mjeseca je živio bez ikakvih problema. Međutim, tada je Američko medicinsko udruženje i zvanično objavilo da je najnovija studija pokazala da je krebiozen potpuno neefikasan lijek i da ga ne treba koristiti. Ovoga puta Rajt je izgubio vjeru u lijek, karcinom se vratio i on je umro nakon svega dva dana.