Priče zavičajne: Tekereški peškir

Cer planina. Tako Mačvani, Jadrani, Posavci Tamnavci, Rađevci i Podgorani s ponosom i dikom nazivaju Cer - svoju legendarnu planinu. I svi su oni okružili Cer i Pocerinu. I svi tačno znaju da je Cer planina, i da je samo to, i da je baš njihova, ali vole da naglase da je Cer planina. Da bi tome dali još više na značaju onda prvo kažu njeno ime, ponosno, prkosno, izdržljivo, resko, milozvučno, a onda obavezno dodaju da je to planina. Možda to čine što se u ovim krajevima Srbije planinom, i to onom najvećom, onom zavjetnom i skoro svetom, naziva i kućni prag, jer ko pređe planinu uspio je, a prag iza ognjišta je zato najtvrđa, često nepremostiva planina. Ko njega pređe ide dalje – da li u svatove ili ratove - a to se nikad ne zna.

  • Vijesti
  • Region


Kad pogledam,
sa Cer planine
vidim Mačvu
i njene doline...

Tako pjesmom Mačvani veličaju i svoju Cer planinu ali i svoju ravnicu, koja se prostrla podno ove gore sa tri vrha. To obavezno jer se na Ceru stvarala istorija. Ali i brojne legende, pa i ona o caru Trajanu i njegovim kćerima Kosani, Koviljki, Vidi i Soki. Petoj se ne zna ime, ali su sve one izgradile gradove: Kosanin grad, na vrhu Cera, Vidojevicu, Koviljaču i Sokograd. I sam mitski car Trajan je na jednom od cerskih vrhova izgradio svoj Trajanov grad.

Legende hoće Cer planinu. Ima ih skoro o svakom njenom visu, selu, kosi, izvoru, strani, kuli... O njenim travama i cvijeću. Ima ih i o djevojačkom peškiru, o vojniku i njegovoj breskvi, o...

Ljeto 1914. godine. Bjesni rat. Austrougari bjesomučno kidišu na Srbiju. Prešli su Drinu na Samoraovića adi iz Semberije i na Adi Kurjačici kod Batra. Nemilosrdni. Opremljeni i nahranjeni. Pale, vješaju, strijeljaju kuda prolaze. Zlodjela u Lešnici i Prnjavoru.

Nasrnuli na planinu Cer koja je već nekoliko dana prava buktinja.

Brane se Srbi. U opancima i sa komadom proje u torbi. Bilo je i bosih. A vojnici u plavim uniformama, u kolonama sa besprekornim poretkom, navaljuju. Njihove regimente se smjenjuju, ali ne odustaju. Obećali su caru da će uskoro zauzeti Valjevo, a onda i cijelu Srbiju.

Vojvoda Stepa Stpanović otadžbinu brani pukovima: Gvozdenim, prvopozivnim, trećepozivnim, prekobrojnim.... Ustala Srbija. Brani se. Više ne naređuju oficiri – naređuje Srbija.

Austrougari nemaju milosti. Ni zarobljenika. Kuda prolaze sve biva spaljeno i uništeno. Najteža cerska noć. Ona između 14. i 15. avgusta 1914. godine. Vojnici Drugog prekobrojnog puka Kombinovane divizije junački se bore kod Tekeriša. Među njima i Mileta Milutinović iz sela Sedlara kod Svilajnca. Biva teško ranjen. Geleri mu izranjavali obje noge. Ne dozvoljava da mu saborci pomognu. Oni imaju preča posla- brane otadžbinu.

Mileta dopuže do kuće Tihomira Stevanovića pusta. Nema nikog od ukućana da mu pomogne. Svi su u bježaniji. Traži čisto platno da zaustavi krvarenje. Otvara sanduk sa djevojačkom opremom. U njemu bijeli veženi peškir. Na jednoj strani piše Persa Spajića Đevojka a na drugoj Dobro ti jutro dobri domaćine, srećan ti praznik. Mileta ga uzima i zaustavlja krvarenje. Spasava život. Nakon nekoliko mjeseci oporavlja se i vraća se u jedinicu. Ne odvaja se od peškira Spajića djevojke. S njim je prešao Albaniju, bio na Krfu i učestvovao u proboju Solunskog ftonta.

Godinama se raspitivao o Spajićima i Stevanovićima. Kada s eobilježavala šezdesetogodišnjica Cerske bitke Mileta u Tekeriš do nosi peškir Spajića đevojke. Nije našao Persu. Ona se od tuberkuloze upokojila još u ratu. Priču o peškiru ispričao je njenim potomcima.
Peškir Spajića đevojke na zvan je Tekeriški peškir. Nalazi se u šabačkom muzeju, a njegova replika je u Spomen-kompleksu u tekerišu

U ovom kompleksu nedaleko od monumentalnog spomenika pohranjene su kosti nepoznatog srpskog vojnika koje su pronađene u rovu na Ceru ispod jedne breskve. Utvrđeno je da je berskva nikla iz vojnikovog grla. I breskva i vojnikove kosti s planine prenesene su u Tekeriš. Prvobitno stablo se nekoliko godina kasnije osušilo. Ostarilo je, a đaci tekeriške škole zasadili su novu mladicu.

Priča o vojnikovoj breskvi počinje sredinom ljeta 1941. godine, u sred mnajveće neprijateljske ofanzive na planini Cer. Da brane ovu planinu, nejač i cijelu Srbiju dolaze vojnici. Tako i taj bezimeni srpski vojnik. Pred njegov polazak u bitku, nemajući šta drugo, djevojka je breskvom darivala svog vojnika, budućeg mladoženju.

Odmah je upao u najžešću bitku. U oganj. Branila se otadžbina. Nekoliko dana, a onda je caru Franji na Ceru opaljen šamar. Gromovit i glasovit. Odjeknulo je cijelom Evropom. Slomljena je ofanziva.

Na planini muk. Tako je poslije svakog ljutog boja u kome su grmili topovi, štektali mitraljezi, tresle bombe, sijevali bajoneti, jaukalo se, krvolitalo, jurišalo, komandovalo se i čuli ratnički poklici. Najednom sve utihne. Nastupa tišina. Sablasna. Hladna. Posve nijema. Skoro mrtva. Ništa se ne glasa niti pomiče. Ni vjetar, ni ptice, ni vode, ljudi, drveće, životinje... Ućuti i oružje. Nastaje neko nadčulo stanje.

Tišina postaje nesnosna. Onostrana. Gluva. Pritišće i davi. I to tako traje neko vrijeme, sve dok se negdje ne oglasi zlosutni gavran, dok ne pukne puška kojom je netom neki teški ranjenik prekratio vlastite muke.

U toj pobjedničkoj tišini bezimeni cerski vojnik sjeo je na grudobran svoga rova da pojede breskvu koju u je poklonila djevojka. Zagrizao je, a onda.. Odjednom cersku tišinu prekida oštar pucanj puške. Zalutali metak pogodi srpskog vojnika na grudobranu rova. Junak klonu i svali se u rov. Ličilo je kao da je zaspao. Breskvu nije ispustio. Smrtni grč ukočio muje vilice i cijelo tijelo, pa nepojedena breskva ostade u ustima. Saborci su ga tu i sahranili.

Poslije četiri godine, prolježe 1919. godine iz groba bezimenog srpskog vojika nikla je mlada biljka - vitka breskva. Bujala je i postala veliko rodno drvo. Mještani je na zvaše Vojnikova breskva i postade im zavjetno drvo. Oko nje uvijek su se okupljali – i u sreći i u nevolji.

Vojnikova breskva je neiscrpna inspiracija za sve umjetnike, pjesnike posebno. O ovom zavjetnom drvetu i simbolom srpske izdržljivoti svoje stihove posvetio je i književnik Ljubomir Ćorilić:

Ima vreme za čuda nebeska
i za naše obnove zemaljske.

Ni bogovi verovali nisu
da iz našeg tela breskva cveta.

Gledali su alii su ne videli
da se sprema zemaljsko proleće.

Mislili su da se naše kosti
nikad neće u cvet premetnuti,
da je sdamo zemlji darivano
pronicanje i bilja cvetanje.

Čudili se kako je moguće
da smrtnici telo obnavljaju
gledajući život kroz cvetove.

Breskva je bujno cvjetala svakog proljeća i donosila dosta sočnih plodova. Poceci su je brali ali joj nikad niko nije kidao grane niti je lomio. Vjerovalo se da je dobro pojesti plod ove breskve – za pokoj duša svih poginulih srpskih vojnika na Ceru.

I kada bi neke godine u ovom kraju breskve ostale bez roda Vojnikova breskva je rađala. Po drvetom ove breske djevojke i momci su se, jedući njene plodove, zavjetovali jedno drugom.

U proljeće 1941. godine, kada je drunuo Drugi svijetski rat, Vojnikova breskva je cvjetala, ali u jesen nije imala plodova. Pocerci vele da je, predosjećajući još jedno srpsko stradanje Vojnikova breskva zbacila cvijetove sa sebe.

Tako je Vojnikova breska činila tri ratne godine zaredom. U proljeće se okiti cvijetovima, a onda ih sve strgne sa sebe.
Kada se 1945. godine završio i taj rad Vojnikova breskva nije listala. Ni cvjetala. Osušila se. Mnogi su govorili da je to od starosti, a oni umniji su vjerovali da je to zbog nekog breskvinog predosjećanja.

Na mjestu stare breskve, na grobu bezimenog srpskog vojnika svake godine Pocerci su kalemili nove sadnice. Ni jedna se nije primila. I danas se to mjesto zove Vojnikova breskva.

Brskva se ipak omladila u centru Tekeriša u kompleksu spomen kosturnice, pa kada se od starosti osuši jedno odmah se omladi drugo breskovo stablo.

To srpski, cerski heroji gledaju kroz cvjetove.

BN televizija (Tihomir Nestorović)

KOMENTARI0
POŠALJITE PORUKU

Razvoj: NEST

© Aleksandar Kamenjašević 2018.
Sva prava zadržana.