Oružje sve češće u rukama djece - Ko je zakazao?!

Kako maloljetnici imaju pristup oružju i zašto uvijek pričamo o posljedicama, ne i prevenciji? Građani, ali i stručna javnost upozoravaju da je zakazala porodica kao osnovna ćelija društva. Da li je tako i da li je alarm prekasno upaljen?

BiH u kratkim crtama. 

„Ničim izazvan maloljetnik ušao u policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi i nožem ubio jednog, a ranio drugog policajca. 

Maloljetnik u dvorištu sarajevske srednje škole upotrijebio vatreno oružje, te povrijedio drugog maloljetnika.

Studentkinja izvršila samoubistvo skokom sa zgrade Studentskog doma na Palama.

Profesoricu iz Bijeljine napao roditelj učenika. Uletio je u zbornicu i udario joj dva šamara. 

Tinejdžer poslao 7 lažnih prijetnji bombama u škole u Sarajevu, maloljetnik čak 49.

Djevojka skočila sa petog sprata zgrade u Doboju.“

Terorizam, tragedije, oružje. Šta se to dešava sa našom omladinom? Da li to djeca plaćaju danak roditeljskih problema?

Građani Bijeljine kažu:

„Zakazali smo kao roditelji. Vrlo jednostavno, ako roditelj ne može da odigra svoju ulogu, onda to mora društvo.“

„To je sve iz kuće, iz porodice, malo škola, ulica, internet, video-igrice...“

Gdje je onda zakazalo naše društvo?!

Građani ističu da je, kako kažu:

„Zakazalo sve.“

„Sve iz porodice potiče“

„Internet djecu odgaja.“

„Treba iz kuće ponijeti kulturu ponašanja.“

Da li roditelji daju adekvatan primjer svojoj djeci?!

„Djeca uče agresiju i destruktivno ponašanje, tako se ponašaju zbog tih frustracija gdje su naše potrebe zanemarene i potisnute, a to počinje prvenstveno u porodici“, navodi Biljana Lazić, psiholog i klinički psihoterapeut.

„Moderni svjetski trendovi roditeljima nameću  da se moraju imati stanovi, vikendice, auta i onda roditelji grabe više da bi kasnije sve to bogatstvo trošili na liječenje nerada sa svojom djecom“, jasan je Davor Vidaković, sociolog.

Sve to do mementa kada te posljedice ne budu nečiji život. Jer, oružje u rukama maloljetnika sve češća je slika u BiH. Alarm je ovo koji poziva na uzbunu i reagovanje. 

„Šta će roditelju oružje, pobogu, živimo u 21. vijeku, zašto ljudi u civilu nose oružje“, pitaju se građani. I dodaju:

„Vjerujte da je to uhvatilo korijenje u društvu, tu nema rješenja, to da se neko prevaspita u 18-20 godini to je teško.“

 Ima li sistem adekvatan odgovor?! Ili , kao po navici, on dođe na kraju ili i ne dođe. Pa se tako, umjesto uzrocima, skoro uvijek bavimo posljedicama.

„Gurni pod tepih, završi, neki ispadne iz mojih šaka, nek se neko drugi time bavi. Kao zidar kad nakrivo sazida zid, niko taj zid više neće moći popraviti. Tako isto ni kod djece, ako se propusti u vaspitanju, jako ga je teško vratiti na pravi put“, kaže Vidaković.

Na kraju - jednoglasno pitanje ZAŠTO i jasan odgovor -  kad sistem natjera roditelje da o svemu misle više nego o djeci, nije ni čudo što stranputica postaje jedini smjer društva.

(BN)