"Narod Kozare stradao jer je vjerovao krvnicima"

Narod Kozare išao je poslušno u smrt, kao ovce na klanje, slušajući naredbe ustaša i Nijemaca. Nisu ništa sumnjali, vjerovali su krvnicima i zato su tako masovno i krvavo stradali.

Republika Srpska 23.04.2023 | 10:44

Ispričao je ovo za “Glas Srpske” Veljko Savić (91) iz Gornjih Podgradaca kod Gradiške, koji je kao desetogodišnjak svjedočio i na sopstvenoj koži osjetio pakao zbjega i ustaških logora.

- Nijemci su bacali letke iz aviona, ja sam bio već naučio ćirilicu i latinicu pa sam znao čitati. Pisalo je da se narod skupi u grupe, dok ne prođe ofanziva. Kozarčani su vjerovali u ono što je pisalo u tim lecima. Ko nije poslušao, ko je ostao u svom selu, preživio je - ispričao je Veljko. On je sa majkom, braćom, sestrama, rodbinom i komšijama iz rodnog Miloševa Brda podno Kozare najprije bio potjeran u logore Stara Gradiška i Jasenovac.

- Kad su počeli transporti 1942. godine imao sam 10 godina, bio sam završio dva razreda osnovne škole i pošao u treći, ali zbog rata škole više nije bilo. Kad smo prešli Savu, u Staroj Gradiški, sve je bilo drugačije, voda, vazduh, lišće, sunce, narod... - rekao je Veljko. 

Kazao je da su se u Staroj Gradišci najviše napatile žene s djecom. Kako je rekao, tad je njegova porodica imala sreću da nisu mogli ući u krug logora, koliko je naroda bilo pa su ih potjerali u Mlaku.

- To su bile užasne muke. Od Stare Gradiške, do Mlake i Jablanca, žene idu sa djecom, u prašini, vrućini... Gone ih ustaše 15-20 kilometara, nema vode, stajanja... To je bio jul 1942. godine. Svaka žena, jedno dijete nosi, drugo vodi za ruku, treće je drži za suknju i tako idu, posrću. To šta su te žene doživjele, to je strašnije od svakog zla - prisjetio se Savić.

Ispričao je kako su majka, on i braća bili povezli kola, u koja su ubacili nešto namirnica i žita od kuće, zahvaljujući čemu su preživjeli glad u Mlaki.

- Dosta hrane smo podijelili rodbini i komšijama, kojima je sve ostalo u Staroj Gradiški. Moja majka je davala, to se nekad po seoski zvalo “lima”, od kile, babi i ujnama po kilu pšenice i kukuruza ili brašna. Poslije nekoliko dana samo po pola kile. Kad su oni otišli ja kažem: “Pa ti počela davati po mali lončić”, a ona odgovara: “Dobro je da bude i to” - kazao je Savić.

U Mlaki su ih razdvojili. Veće dječake i mladiće ustaše su na prevaru odvele pričom da idu na zanat.

- To je bila prevara u Mlaki i Jablancu za mladiće koji su poslušali. Oni su u 95 odsto slučajeva skončali život. Moj stariji brat ih je bio poslušao pa je otišao kod crkve. Ja sam se bio ukrao od mame i njega izvukao - rekao je Savić.

Dodao je da su se neke djevojke iz tog transporta bile lijepo obukle, jer su im ustaše rekle da će ići na posao.

- Obukle su posljednje najljepše ruho, koje su imale. A “zlatonja”, tako smo mi zvali ustaške oficire, pokaže na curu i odmah je dvojica ščepaju i povuku. Mati njena, jadna, leti, viče za njom, Roso, Milice, Zoro... Onda ustaša udari čizmom u stomak tu majku, koja zove kćerku, ona se skvrči i padne u prašinu, a djevojku odvedu. Tako su izdvajali te cure, onda su se iživljavali nad njima, silovali ih, mučili i na kraju sve ubili - ispričao je Savić.

U Mlaki su opet odvojili žene i djecu i poslali u Košutarice.

- To je kao bilo odvojeno za rad. Te žene i djecu, među kojima sam bio i ja, spasila je njemačka komanda koja nije dala ustašama da nas pobiju u Košutarici. Sjećam se njemačkog džipa koji je prošao kraj nas. Neke Desančića žene su rekle tad za Nijemce: “Evo naše braće” - rekao je Savić.

Onda su ih jedne noći izbrojali u grupe po 70 ljudi i potrpali u vagone.

- Tu smo bili brat i ja. Vozili su nas bez vode i hrane. Tu u vagonu umrla je neka Draginja i jedno dijete. Nas je onda iskipalo u Slavonskoj Požegi - ispričao je Veljko. Dodao je da je majka ostala u Košutarici sa četvoro djece.

- Među njima su bili Desa i Trivo. Trivu još tražimo, a Desa je bila poslata u logor u Sisku. Poslije je majka našla, poluživu, mršavu i prekrivenu krastama - rekao je Savić.

Ispričao je da je u Slavoniji bio oko dva mjeseca, a nakon toga su ga uzeli kod sebe Srbi Stanko i Anđa Vlaisavljević iz obližnjeg sela, koji su ga pazili i kod njih se oporavio. Dodao je da je u toj opštoj nevolji i nesreći ipak imao mnogo sreće, koja mnoge nije pratila.

- Na ulazu u Košutaricu, jedna Hrvatica je iznenada otvorila kapiju i iz korpe mi dala krastavac i jabuku. Krastavac sam dao bratu Radi i sestri Rosi, a pola jabuke mi otela neka žena - ispričao je Veljko.

U povratku kući došli su u Čatrnju kod Gradiške pa su preko okolnih brda došli u svoje selo. Kuća je bila opljačkana, ali nije bila skroz izgorjela. Rat nisu preživjela dva brata i otac.

- Nas djece je bilo desetoro. Mati se bila porodila pred zbjeg i to najmlađe dijete umrlo je kao beba negdje u Slavoniji. Otac je ubijen kao partizan. Izvučen je iz grupe od 2.000 partizana 1942. i ubijen. To ga je izvukla srpska ruka, izdajstvo je bilo - kazao je Savić.

“Prisloni te uz hrast i ubije”

Veljko Savić ispričao je da su ustaška zvjerstva i iživljavanje nad golorukim narodom nešto što normalnom čovjeku ne može biti shvatljivo.

- Od ustaša humaniji su bili čak i konji. Kad smo putovali od Mlake do Jasenovca, ustaša ide na konju, njega tuče korbačom. Konj prvim nogama uvijek bira između glave i ramena, da ne povrijedi čovjeka. A ustaša ne pazi, ima šljem i korbač i obilazi transport. Kad smo krenuli iz Mlake pročitao nam jedan oficir: “Ko bude pet metara sišao s puta, biće na mjestu streljan”. Ja nisam znao šta to znači pa sam pitao neku ženu, a ona mi reče: “Prisloni te uz onaj hrast i ubije te iz puške”. Tad sam saznao značenje te riječi - ispričao je Savić.

(Glas Srpske) Foto: S. Đuričić