Termoelektrane i rudnici moraju biti zatvoreni do 2050.

Motivisana tekućom gasnom krizom i nezabilježenim rastom cijena struje i uglja, Statista je sastavila spisak zemalja svijeta koje najviše zavise od uglja u elektroenergetskom sektoru. Bocvana je na prvom, a BiH čak na desetom mjestu na svijetu po udjelu uglja u proizvodnji električne energije. 

Bosna i Hercegovina 11.10.2021 | 20:21

Kako piše Balkangreenenergy, kao i kod drugih energenata, do deficita uglja je došlo s naglim oporavkom potražnje poslije potonuća izazvanog pandemijom, dok na nekim mjestima proizvodnju i isporuku uglja koče strogi propisi za zaštitu životne sredine i vremenske nepogode.

Treba pomenuti i da ima analitičara i industrijalaca koji uzroke trenutne energetske krize vide u ubrzanom zatvaranju elektrana na ugalj proteklih nekoliko godina, pogotovo u Evropi, i tvrde da su ti kapaciteti morali biti potpuno nadomješteni.

Navode i da su Turska, Srbija i BiH jedine evropske zemlje koje imaju planove za nove elektrane na ugalj, ako se izuzme jedan neaktivan projekat u Poljskoj.

Tako Bosna i Hercegovina ne odustaje od plana za Tuzlu 7, a odnedavno je ponovo aktuelna mogućnost privatne investicije u razvoj termoelektrane Ugljevik 3, iako se potpisivanjem deklaracije o Zelenom program za Zapadni Balkan, 10. novembra 2020. u Sofiji, obavezala na niz konkretnih akcija, uključujući uvođenje takse na emisije ugljen dioksida i tržišnih modela za podsticanje obnovljivih izvora energije, kao i postupno ukidanje subvencija za ugalj, a najkasnije do 2050. godine svi rudnici i termoelektrane u Bosni i Hercegovini trebaju biti zatvoreni.

ISPLATIVOST

Godišnja proizvodnja uglja- uglavnom lignita i mrkog uglja, kreće se oko 13 miliona tona, a čak 94 posto uglja koji proizvedemo trošimo za proizvodnju električne energije, dok se oko 710.000 tona utroši za proizvodnju toplotne energije u individualnim domaćinstvima i centralnim sistemima grijanja u gradovima.

Izuzev TE Stanari, koja je puštena u rad 2016. godine, sve ostale TE su stare između 31 i 72 godine. Takođe Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu koja proizvodi više struje nego što su njene domaće potrebe, te je i jedina izvoznica električne energije.

I uprkos svemu rečenom napuštanje eksploatacije uglja je jedina racionalna odluka. Razloga je više- tehnološki, ekološki i ekonomski.

Damir Miljević, član Upravljačkog odbora RESET Centra za održivu energetsku tranziciju, koji se bavio isključivo ekonomskim segmentom proizvodnje i korištenja uglja u BiH istakao je kako su svi rudnici i sve termoelektrane u državnom vlasništvu uglavnom neprofitabilne, kao i da se proizvodnja uglja u BiH subvencioniše.

Samo u period od 2015. do 2019. godine, navodi, ukupan broj direktnih investicija iznosio je 16.54 miliona eura.Ono što je bitno sa ekonomskog stanovišta, naglašava, je cijena koštanja proizvodnje električne energije koja je jako visoka, naročito u poređenju sa zemljama iz EU.

“U tabeli su prikazani stvarni troškovi 1 MWh električne energije u termoelektranama iz koje je vidljivo da se taj raspon kreće od 35 eura u najmodernijoj TE u Stanarima do 55 eura u TE Kakanj. Kada se na tu cijenu koštanja doda pokriće gubitaka i subvencije onda se dobije da je stvarna cijena koštanja 1 MWh električne energije iz TE u BiH daleko veća i da u prosjeku prelazi 50 eura po MWh. Kada sve to pogledate onda vidite da sa ovom cijenom proizvodnje mi nismo tržišno konkurentni”, istakao je Miljević navodeći da sada u BiH imamo situaciju da viši nivoi vlasti misle da elektroprivrede mogu iznijeti energetsku tranziciju, što je nemoguće.

Svoje tvrdnje je objasnio uz podatak o prihodu i profitu:

“Ukupan prihod svih elektroprivreda u BiH iznosi 1,9 milijardi KM, a njihov profit u 2020. godini je iznosio 19,5 milona maraka. Kada vidite takav odnos između ukupnog prihoda i profita onda je svima jasno da elektroprivrede nemaju snage da iznesu tranziciju, ali zato imamo preko 6 milijardi eura štednje građana i privrede. Taj novac stoji neiskorišten a, po meni, mogao bi se djelimično iskoristiti u ovoj tranziciji”.

ZAŠTO JOŠ ULAŽEMO U UGALJ?

Kada sve ovo znamo, postavlja se pitanje zašto BiH još uvijek ulaže u ugalj i fosilna goriva.

Zašto je situacija takva kakva jeste pojasnio nam je Ognjen Marković, stručnjak za energetiku i član RESET-a.

Ugalj je, kako ističe, tradicionalno gorivo za proizvodnju električne energije u BiH. Takođe, bio je osnova razvoja elektroenergetskog sektora i industrijalizacije, dok je danas, u zemlji sa slabo razvijenom industrijom, jedan od sektora koji, sa termoelektranama i pratećim uslužnim djelatnostima, zapošljava veliki broj radnika.

Pored toga, ugalj je energent kojeg u BiH ima u velikim zalihama i osigurava jednu vrstu energetske nezavisnosti, a zatvaranje rudnika i prekid proizvodnje električne energije iz njega predstavlja ozbiljan ekonomski, socijalni i politički problem. 

„Rudnici su važan faktor ekonomskih procesa u regionima u kojima se eksploatiše ugalj. Zbog ovih razloga ne iznenađuje da se pokušava nastaviti eksploatacija uglja i proizvodnja električne energije kroz izgradnju novih, savremenijih i efikasnijih jedinica.

Međutim, u kontekstu evropske energetske politike i politike drugih razvijenih zemalja ovaj pristup, gledajući srednjoročno i dugoročno nije ispravan.

Naime, zbog uvođenja “taksi” na emisije ugljen dioksida, pa čak i ako se to desi potupno, proizvodnja električne energije iz uglja će postati neisplativa, što će srednjoročno i dugoročno predstavljati ozbiljan ekonomski problem“, pojašnjava Marković i predlaže šta bi naša zemlja trebala uraditi umjesto ulaganja u ugalj.

Po njemu ključno je pet koraka.

Prvi je okrenuti projekte tranzicije regiona sa eksploatacijom uglja i proizvodnje električne energije iz njega tako što će: Planirati prestanak proizvodnje električne energije iz uglja u narednih dvadeset do 30 godina;

Uključiti u realizaciju projekta tranzicije regiona sa eksploatacijom uglja sve sudionike, počev od rudničkih sindikata i sindikata termoelektrana, preko lokalnih i društvenih zajednica; Planirati nove projekte na pogođenim područjima kako bi bili zamjena za one koji će prestati sa radom; Izvršiti prekvalifikaiju radne snage kako bi se angažovala na novim projektima;

Prilagoditi sistem obrazovanja novim ekonomskim procesima; Osigurati potrebna sredstva za realizaciju projekta tranzicije kroz saradnju sa međunarodnim finansijskim institucijama, domaćim izvorima i korištenjem fonda za trgovinu emisijama.

Drugi je postepeno uspostaviti mehanizam trgovine emisijama ugljen dioksida, za šta treba donijeti nove zakone  i/ili izmijeniti postojeće. 

Treći, sistemski i radikalno primijeniti mjere energetske efikasnosti, dok pod četvrtim Marković navodi građenje objekata za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora (solar, vjetar, biomasa, voda) ali ne samo objekte veće snage nego i objekte koji će biti građeni po principu “građanske energije” gdje će građani i poslovni subjekti ulagati u izgradnju elektrana kroz tzv. kupce-proizvođače (prosumere) i energetske zajednice.

I kao posljednji peti korak naš sagovornik navodi uspostavljanje organizovanog tržišta električnom energijom i gasom u BiH i i biti dio regionalnog organizovanog tržišta.

Sa zatvaranjem teroelektrana krenuo je već čitav niz evropskih država: na prvom mjestu su tu Švedska i Austrija koje su prošle godine isključile svoje posljednje termoelektrane. Francuska to namjerava učiniti do 2022. godine, Slovačka i Portugal do 2023., godinu dana kasnije i Velika Britanija, 2025. Irska i Italija. Do 2030. su zatvaranje termoelektrana najavile i Grčka, Finska, Holandija, Mađarska i Danska.

(BUKA)