Banjaluka: Kakav klaster, takav i njihov demanti

Rijaliti političari napadaju Agape, tunele, krivi sat na Trgu Krajine liječeći očigledno svoje komplekse raznih vrsta i nedostatak intelekta. Sačuvaćemo dostojanstvo i odbraniti se od uvlačenja nas u političko blato, iz koga vire dva rijaliti političara u pokušaju.

Republika Srpska 22.06.2020 | 16:29

Tako, u najkraćem, glasi demanti restorana „Agape“ nakon što je objavljeno da su se dva junaka pobila za njihovom „trpezom ljubavi“ i to u gluvo doba noći kada zaključci Republičkog štaba važe isključivo za budale i sirotinju.

Da je demanti drugačije napisan, da je napisan onako kako bi demanti nekog restorana valjda trebao da bude napisan, pošten čovjek bi možda i povjerovao da je cijela drama oko radnog vremena Dodikovog ugostiteljskog servisa režirana u prostorijama opozicione omladine.

Nesrećni pisac još nesrećnijeg demantija ne vidi da rijaliti političari napadanjem svega živog i neživog možda zaista liječe kompleske raznih vrsta, ali kako napadanjem svega život i neživog rijaliti političari liječe nedostatak intelekta?

Grešni pisar ne vidi da je „odbraniti se od uvlačenje nas u političko blato“ pisala bedevija čiji je jedini obrazovni kapital diploma osnovne škole iz Ljubuškog, kao što ne vidi da nikako ne mere „iz koga vire“, jer se „koga“ odnosi na živo, a „kojeg“ na neživo biće. Što je sasvim razumljivo, jer ne može se jednom rukom kusati suši, a drugom prevrtati bukvar.

Plasirani demanti zapravo i nije demanti; to je politički pamflet, krivi navod uprave restorana sa kojim je Ugostiteljski servis Vlade RS u martu prošle godine potpisao ugovor za posluživanje hrane u iznosu od 25.000 maraka. Od restorana sa vrhunskim geo-strateškim, finansijskim i grumanskim pedigreom čovjek bi očekivao demanti koji miriši na sufle, nikako saopštenje koje se osjeća na pokvarena kuvana jaja.

Plasirani demanti, da privodimo raspravu kraju, najviše podsjeća na predivna skupštinska prepucavanja prepuna prasadi, fiskalnih računa i fakultetskih diploma. Što će reći da smo postali ono što nam je parlament, a ne znam da li može grđe i gore od toga. Birali smo prema sebi, a onda su nam se rasprave izabranih vratile kao eho da bi postale naša jedina zakletva i mjera prema kojoj ćemo da trošimo ovaj jedva život. 

(izvor.ba)