Usidrio se svjetski putnik

Selo Belegiš u Sremu. Na Dunavu. Proljeće tek stiglo. Velika rijeka se razlila. Brodovi plove. I uzvodno i nizvodno. Oni bjelosvijetski, ali i sa domaćom zastavom. . .

Srbija 01.04.2018 | 13:30 A pošto se na svijetu ništa slučajno ne događa, tako je i Kamenko Katić, bard srpskog novinarstva, odlaskom u penziju kuću u Belegišu, na visokoj lesnoj obali, pa je kao svijetski novinarski putnik bio uz rijeku koja je uvijek u kretanju. Bio je i uz te njene bijele brodove. Gledajući taj prizor ljeti sa svoje terese, a zimi, kada zastudi iz dnevne sobe, činilo mu se da je i on na brodskim palubama i talasima plavog Dunava i da plovi. Mirovati i biti na jednom mjestu nije mogao.

Brodovi i dalje plove. Alasi su na Dunavu. Sve je tu ali Kamenka više nema. Upokojo se. Otišao je zauvijek u legendu.

Možda se zbog toga na vijest o Kamenkovom upokojenju i Dunav umirio. Čini se kao da mu je voda stala, pa ne zna na koju će stranu. Žali svog svijetskog putnika. Uz obalu miruje i Kamenkov čamac. Ostaće tu zauvijek na vezu.

Kamenko nam je kadgod pričao da mu je najzanimljiviji bijeli turistički brod koji plovi od Beča do Crnog mora. Ima nekoliko spratova i uvijek je pun putnika. Uveče kada se vraća uzvodno za Beč, za lijepa vremna, turisti plešu na gornjoj palubi, a ravničari na obali slušaju valcer. Kao na filmu.

A na širokoj rijeci, na ovom njenom dijelu nazvanom Belegiški arhipelag, uvijek se nešto događa. Ovdje Dunav ima nekoliko rukavaca i velikih ada. Razuđen je, pa zato i liči na arhipeleg.

Između dunavskih rukavaca i visoke obale je prostrana poljana. Prevelika. Ne vidi joj se kraj. Doduše, plavna je, pa je često pod vodom, ali je na njoj bezbroj gorostasnih vrba, a dalje u nedogled plantaža kanadske topole. Kada nije povodanj na poljani planduje stoka. U toj šumi je i njegova koliba obložena gramofonskim pločama.



Novinarski hljeb Kamenko Katić davno je počeo zarađivati u Radio-Titogradu, u Radio-Sarajevu, pa onda u Radio-Beogradu. Kada je televizija Beograd počela emitovati svoj program Kamenko je dobio zadatak da uređuje rubriku o vremenu. Činio je to po svojoj mjeri i ukusu, poštovao je gledaoce - zbog toga je stekao neslućenu popularnost. Niti prije niti poslije toga niko od novinara i meteorologa nije uspio da ponovi njegov uspjeh, pa čak ni u naše moderno, kompjutersko doba.

Zato ovaj jedinstven i veoma jednostavan čovjek, značajan autor, veli da su gledaoci uvjek najvažniji i da im se ne smije podilaziti, jer televizijski stvaraoci svakodnevno "ulaze" u milione kuća, pa zato i imaju veliku obavezu da budu prava gospoda.

On je to sve vrijeme uvijek imao nao umu, pka i kada je radio rubriku o vremenu. Znao je šta interesuje gledaoce iz grada, a šta iz sela i nikada nije omanuo.

Kada je jednom zamolio legendarnog novinara lista "Politika" Đuku Juliusa da mu u "Dnevniku" telefonom kaže kakvo je vrijeme u Parizu njegovi urednici su se frapirali – odkud mu hrabrost da Đuku, najpoznatijeg jugoslovenskog novinara, pozove i da mu baš on priča o vremenskoj situaciju u Parizu? Kada su ti glavni u televiziji malo splasnuli i razmislili – čestitali su mu na tom potezu.

U Belegišu je u Kamenkovoj kući ostalo i čitavo brdo požutjelih isječaka iz novina. Skoro je da nije bilo jugoslovenskog lista a da nije pisao o Kamenku i objavljivao mu fotografije, pa čak i na čitavoj stranici. Brat, bratu ima materijala da se napiše bar pet knjiga o njemu i njegovom stvaralaštvu. To je sve što je ostalo iza njega. I na zidu u jednoj sobi slike-minijature, rad njegove majke dok je bila učenica Somborske preparandije. Učiteljice od roda Mušickih koja je, zajedno sa njegovim ocem i seljacima, strijeljana na Tisi u zloglasnoj raciji.

Ostao je siroče od šest godina Sam samcijat na bijelom svijetu. Potomaka nema, ali zato ima mnogo prijatelja – posebno Boru Berečkog Trbu u Belegišu, koga naziva bratom, a njegovu suprugu Dragicu snajkom. Bili su nerazdvoji, a njih dvoje uz njega su bili doposljednjeg časa. Iznenada se razbolio krajem prošle godine, činilo se da se oporavio, a onda – preselio se tamo gdje počivaju duše pravednika. U viječnost. U legendu.

Kamenko u zenitu popularnosti napušta "Dnevnik" Televizije Beograd i snima reportaže: u istočnoj Srbiji, u Šumadiji, Pomoravlju, na Dunavu, u Sremu, u rodnoj Bačkoj, u Banatu, u Mačvi i Podrinju, na Majevici i u Semberiji. Na stotine polučasovnih veoma gledanih televizijskih novela.

Samo BN televizija u Bijeljini u svojoj produkciji ima sedamdeset i pet njegovih emisija, pod naslovom „Zapisi iz Semberije“ i „Zapisi sa Majevice“. Snimao je još i u Podrinju i zvorničkom kraju.

Prva klapa je snimljena u Rači, onda redom – od Save do Drine, od Drine do Posavine i vrhova Majevice, pa do zvorničkog Podrinja.

U Semberiji su ga i okumili. U familiji Ive Petrovića u Crnjelovu. Takva čast se ukazuje samo duševnim ljudima, a Kamenko Katić to je zaista bio.

Bio je mišljenja da svaki novinar može da pravi divne reportaže, ali prije toga mora da bude vješt u svom zanatu - da bude svjestan da je on u tom poslu sporedna ličnost - gledalac je na prvom mjestu i uvijek je važniji od njega. jedino se tako može uspjeti.

I kada je bio zagazio u devetu deceniju života Kameno Katić je snimao po Sremu, a najviše na Dunavu i u Belegišu. Ljeti je to činio najčešće na svojoj prostranoj terasi okrenutoj ka Dunavu i Banatu za emisiju „Trezor“ RTS-a. Posljednji njegovi zapisi načinjeni su u Sremu prošlog ljeta.

Dolazila mu je nekad u Belegiš iekipa iz Beograda, a sagovornici su mu najstariji stvaraoci i radnici TV Beograd. Snimao je reportaže i za Televiziju Vojvodine. Kazivao je - ko jednom okusi novinarski hljeb to mora činiti do kraja života.

Čim bi stiglo veče počinjao je televizijski dnevnik. Kamenko je u to vrijeme bio ispred ekrana. Dnevnik je dnevnik – to je bio njegov život. Zato ga ni u Belegišu nije propuštao. Ni rubriku o vremenu? To nikako.

Kamenko Katić rođen u Đurđevu kod Novog Sada 1935.godine, jedan je od najpoznatijih novinara, ne samo u Srbiji, nego i u zemljama u okruženju.

Svojevremeno ga je opjevao i Rambo Amadeus – „Kamenko je re'ko biće kišni dan...“

Ostavio je neizbrisiv trag i u reportaži. Za RTS je snimio na stotine putopisnih priča, a za našu BN televiziju, eto, čak sedamdeset i pet polučasovnih zapisa iz Semberije, sa Majevice, iz Mačve i Podrinja.

Bio je veoma duševan čovjek. Volio je da se druži sa ljudima, a dok je snimao za BN televiziju zabilježili smo neke od anegdota u kojima je Kemanko glavni lik.

Drugovao sam i ljudovao sa kamenkom, sa ljudskom i novinarskom gromadom. Naučio sam dosta od njega. Sada je ostalo da pripovijedam o njemu.

Mir pepelu njegovom.

Iskreno Tihomir Nestorović