Analiza: Suma - u čemu je problem?!

Šta ga je sprečilo da donese Partizanu pobedu u Albaniji i koliko još strpljenja imaju crno-beli za najskuplje pojačanje u istoriji?!

Fudbal 22.10.2017 | 23:00
Analiza: Suma - u čemu je problem?!
Ima ona fraza „dajte mu vremena, bar šest meseci, da se prilagodi“.  Ima i ona da nekim majstorima fudbala pojedine sredine apsolutno ne pašu (ko je pomenuo Inter i Denisa Bergkampa? I ne samo Bergkampa). Ima na desetine primera da je tek druga sezona u nekom klubu sezona procvata (Gabrijel Kleo i Partizan), ali ima i sve manje strpljenja kod poklonika Partizana kad se pomene ime - Sejduba Suma.

Za tri meseca koliko je u Beogradu, reprezentativac Gvineje malo koga e ubedio da je igrač vredan statusa najskupljeg pojačanja u istoriji Partizana. Njegove bledunjave partije i relativno skroman doprinos igri i rezultatima nisu u srazmeri sa 1.650.000 evra koliko je plaćen Slovanu. Pogotovo što je prirodno i očekivano da za taj novac rešava utakmice. Poput one u Elbasanu.

A mogao je. Neko će reći i - morao.

Šansa koja mu se ukazala u 89. minutu je zicer. Teško je shvatiti kako nije iskorošćen. Primera radi, protagonosti lanjskih uspeha crno-belih, Uroš Đurđević i Lenardo da Silva Soza iz onih pozcija, sa pet metara, redovno su matirali golmane. Srbin bi, da se kojim slučajem u četvrtak veče našao u Albaniji, sigurni smo, ispružio nogu i klizećim startom uterao loptu preko crte, dok bi Brazilac bio još maštovijiti, predriblao bi golmana Sehija i pogodio cilj.

Suma se spetljao.

„Imao sam najbolju šansu na utakmici, u poslednjem minutu. Nisam je iskoristio, jer je lopta koju sam dobio bila teška za kontrolu na način na koji sam želeo. Golman je video da je nisam dovoljno dobro zahvatio. Imao je sreće“, pričao je omaleni vezista posle meča.

Da je pogodio bila bi to potpuno druga priča. Jer, imali su i Đurđević i Leonardo „žutih minuta“ i i te kako praznog hoda za vreme daleko manje značajnih utakmica, ali su - čak i kad bi bili neprimetni dve trećine mečeva - pronalazili način da obraduju Grobare. Primeri su prva dva derbija iz minule sezone i niz utakmica od proletos kad su u finišu „čupali“ Parni valjak.

E, sad: da li Sejduba Suma nema tu crtu da funkcioniše pod pritiskom, da li nije shvatio u kakvu je sredinu došao (ipak je Partizan daleko veći od Slovana i Al Kacije), da li ga još muče posledice povrede, da li mu je potrebno vreme da se „ukači“ sa Zoranom Tošićem iMarkom Jankovićem (i oni s njim) zna najbolje Miroslav Đukić. Upravo je pred trenerom Partizana delikatan zadatak, da ono što Suma zna (jer, garant ima bar nešto u tim nogama) pretvori u korist za tim. I da tim posloži tako da u njemu dođe do izražaja, između ostalog, najskuplje pojačanje.

Mada je u početku govorio kako je Suma „prirodna zamena za Leonarda“, šef struke crno-belih je kasnije i sam shvatio da na krilu, gde dejstvuje daleko od kaznenog prostora, ne može da bude produktivan kao recimo u sredini. U prošlom prvenstvenom kolu, u Surdulici, promenio mu je poziciju prvi put od dolaska u Humsku i očekivalo se da kao plejmejker diriguje igrom u Elbasanu. Da bude najjača karika u trilingu sa srpskim i crnogorskim reprezentativcem (najjača moguća kombinacija), da deli pasove kao nekadSaša Ilić ili da preuzme odgovornost u igri protiv rivala protiv kojeg je Partizan računao na šest bodova.

A na kraju - ništa.

„Ovo što sam igrao protiv Skenderbega - to je moja pozicija. Na njoj se najbolje snalazim. Od početka karijere to je mesto s kojeg dajem najviše. Ono sinoć nije bilo 100 odsto onoga što znam i što mogu, međutim, kad se uporedi sa nekim pređašnjim izdanjima bilo je bolje“, svestan je Suma da još nije na maksimalnom broju obrtaja.

Svesni su i čelnici Partizana Suma mora pod hitno da (se) popravi. Jednostavno je: xy igrač, doveden sa superligaške scene, za relativno mali novac, može da ih obraduje s vremena na vreme ili u kontinuitetu, ali ne mogu da mu zamere kad i ako pogreši.Sejduba - za koga uveravaju da je dobio sve u evro od prvog dana i da mu ništa od prinadležnosti ne kasni - kao stranac (bilo da igra u Slovanu, Partizanu, nek’ bude i u Interu nekad) nema tu pogodnost da se poziva na, na primer, golove protiv Olimpijakosa i Videotona. Ili na asistenciju protiv kijevskog Dinama.

Njegovo je da se dokazuje svaki put kad obuče taj dres i da prema njemu ima odnos kakav je pokazao Everton Luiz sinoć, a da sa sredine terena pošalje pas nalik onom Saše Ilića kad jednim potezom „cepa“ odbranu protivnika.

Pričalo se i prošle godine u ovo doba naširoko o Leonardovoj plati kao sad o obeštećenju za Sumu, pa je Brazilac učinkom na terenu opravdao uložena sredstva. Zato što su ga u Partizanu sačekali da, kako to treneri vole da kažu, „nadođe“. S tim da ne mogu da čekaju doveka - kao Didi i Gogo Godoa - da se najskuplja akvizicija pojavi na velikoj sceni.

Potreban im je odmah.

Leandreu Tavambi, da zna kako će baš od njega dobijti loptu. Miroslavu Đukiću, da ga drži u igri za plasman u nokat fazu Lige Evrope. Rukovodiocima, da imaju argument što su ga „lovili“ godinu i po dana. Navijačima, da imaju kome da pevaju.

Suviše je bitna utakmica sa Skenderbegom 2. novembra za srpskog prvaka da bi i nju „preskočio“ fudbaler od kojeg se očekuje da je reši golom i(li) asistencijom za pobedu.

Ako to uradi...

Izvor: mozzartsport

Komentari / 0

Ostavite komentar