Oni koji se sa ljubavlju sjećaju učitelja

jetski dan učitelja obilježava se svake godine 5. oktobra u više od sto zemalja svijeta, pa tako i u BiH. Proglasio ga je UNESCO 1994. godine u spomen na isti datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja.

Zanimljivosti 05.10.2016 | 16:25 Gledateljka BN TV  Zagorka Pisić - Erić podijelila je sa nama ovu priču:

Bilo je to davne 1952. god. kada je Osnovnoj školi u Roćeviću upisala prvu generaciju učenika u četverogodišnjem školovanju. Da bi se formirao razred sa dovoljnim brojem učenika pošla su djeca sa 5, 6, 7 godina u I razred, a zatim dio preveden u II razred. Prvo se morala isprazniti pšenica iz otkupa u zadružnom domu - zgradi koja nije bila namjenski građena za školu, a zatim ubaciti obične klupe bez naslona za učenike.

 Ja sam učenica prve generacije O.Š. u Roćeviću. Zovem se Zagorka Pisić- Erić. U početku smo kratko imali učitelja koji je otišao, a zatim je došla nova učiteljka kako su je zvali mještani. Kada se prvi put pojavila učiteljica, vrlo lijepe spoljašnosti i urednosti, predstavila nam se toplim, umilnim glasom." Ja sam učiteljica. Zovem se Grubišić Dragica. Rođena sam u Gunji opština Županja u Slavoniji. Od danas ću biti vaša učiteljica. Vi ste dobra djeca, nadam se da će te dobro učiti i da ćemo se dobro slagati. Hajde recite mi kako se vi zovete?"                                                                             

 Uslijedilo je predstavljanje:

Bogdanović Milan, Bojić Stana, Vuković Vojislavka, Vasić Spomenka, JovićMilojka,

 Jović Rajo,  Lazarević Blago, Lazarević Mićo, Lukić Rosa, Mićić Mićo, Marković Milka, Marinković Cvijeta, Nikolić Pero, Pisić Cvijan, Pisić Desa,  Pisić Borka, Pisić Gordana, Pisić Zagorka, Pisić Milka, Pisić Mitar, Pisić Pero, Pisić Stevan, Ristić Cvijeta, Ristić Dušan, Ristić Miloš, Ristić Pero, Rudanović Dragica, Rudanović Petra, Stevanović Danka, Stevanović Joco, Stevanović Milojka, Stevanović Gospa i Stjepanović Angelina.

 Danas kada znam kako su izgledale svjetske glumice, na licu moje učiteljice  mogla se otkriti ljepota svjetskih glumica i stas svjetskih manekenki. Njena unutarnja ljepota bila je iznad fizičke. Iz svakog njenog gesta, postupka, riječi koji su djelovali vaspitno, zračila je ljudska toplina, dobrota, razumjevanje, briga za svako dijete, da obiđe porodicu u kojoj živi, da sagleda uslove života u porodičnoj sredini. Bila je vrlo odgovorna, uporna i stručna. Bila su to teška vremena i za nju i za nas.Trebalo nas je naučiti tako mlade, male neke i od 5,6 godina, bez ikakvog predznanja i to u takvim uslovima. Trebalo je pored svih nas, kakvi smo bili, naučiti i Stevu, koji dok se učiteljica maksimalno trudi oko nas, gleda kroz prozor i viče " Učiteljice eno tice"!

 Počelo se sa pisaljkom i tablicom na koju je koncem privezan morski sunđerčić za brisanje naših prvih dječiji gluposti. Kosa tanka, uspravna debela, zatim od naučenih elemenata učenje prvih slova i brojeva bez skupova i unija, bez digitrona - sa štapićima, zrnevljem od pasulja i kukuruza sa drvenom računaljkom.

 Svesrdno se trudila da nam pruži elementarna znanja u okviru školskog programa i mnogo više. Stvarala nam je higijenske navike. Citiraću samo neke rečenice koje sam tada usvojila za čitav život. "Redovno održavajte higijenu tijela. Ruke trba prati prije i poslije jela, poslije upotrebe WC. Ruke su čiste ako ih perete sapunom i vodom dok ne izbrojite do 100." Problem je bio što nismo znali šta je WC, jer tada nije bilo vodovoda, kanalizacije, ni sanitarnih čvorova, ni poljskih WC. Prvi put smo vidjeli poljski WC kod zadružnog doma. Objasnila nam je da je to kućica za potrebe nužde.           

 Takođe nije bilo struje. Morali smo učiti uz lanpu na petrolej. Kada nestane petroleja kako smo ga zvali gas snalazili smo se da učimo ispred otvorenih vratica fijaker šporeta na drva i tako nadimljenih suznih i otečenih očiju smo sklapali knjige.

 Ona je organizovala i vodila, sa još jednom učiteljicom, tečajeve za seoske omladinke iz kuvanja, šivenja, veza i štrikanja. Kada naprave kolače poslužile bi nas djecu kolačima. Još i danas pamtim i osjećam sladak ukus roze kolačića kojim me je poslužila moja učiteljica. Šta je za mene posle seoskih suvih kolača iz limenih kalupčića - modli značio roze kolačić...

 Organizovala je dječije priredbe, a mi mali glumci i recitatori osjećali smo se veoma bitnim, išli smo u posjete u druga sela, drugim školama davali priredbe.

Moja učiteljica je svojim umjećem, entuzijazmom mlade energične osobe pomogla da život u selu bez struje, radija, TV, videa, kompjutera bude sadržajniji.

 U to vrijeme je bilo obavezno četverogodišnje školovanje. Ja sam željela da idem i dalje, otac mi nije dozvolio. Tražila sam pomoć od učiteljice da ga ubijedi. Ona ga je molila. "Čika Dušane pustite je da ide dalje u školu, ona će biti dobar đak, završiće školu". Njegov odgovor je bio ne, jer u to vrijeme nije bio običaj da ženska djeca idu u školu. Sjećam se da smo obje molile i da sam mnogo plakala. On je do kraja ostao pri svome.

Tada sam vidjela suzne oči moje učiteljice, nježno me pomilovala po dječijoj glavi i snažno zagrlila u znak saosjećanja samnom. Još i danas pamtim toplinu njenog dodira i jačinu njenog zagrljaja. Uticaj tadašnje primitivne sredine bio je jači od roditeljske ljubavi, moje i učiteljicine želje. Kada su djeca krenula u V razred, poslije 2 mjeseca od početka školske godine, ukrala sam svjedočanstvo i otišla da se sama upišem u V razred. Očajnički sam molila tadašnjeg direktora Osmogodišnje škole u Kozluku Momčila Radovića da me primi u školu. On me primio.Tada je otac popustio i tako sam nastavila školovanje.

 Poslije završenog IV razreda na rastanku mnogo smo plakali i mi i naša učiteljica.

 Danas i posle 63 godine lik moje učiteljice ne jenjava iz mog sjećanja, duboko je u meni i svijetli istim žarom. Neka lik svake učiteljice - učitelja ne izblijedi iz sjećanja njenih - njegovih učenika ni posle 50 godina. Ako to postignu biće to istinsko priznanje i nagrada za sve učinjeno od dječijih nevinih duša sa najpreciznijim kantarom. Bila bi to kompenzacija za svu učinjenu nepravdu prema tom časnom uzvišenom pozivu, kojeg društvo nije nikad pravilno vrednovalo.

 Graditelj gradi zgrade, učitelj - učiteljica obrazuje, vaspitava i zajedno sa sa roditeljima oblikuje dječije ličnosti.

 Ja znam, da bez učitelja - učiteljice nema majstora, tehničara, inženjera, medicinske sestre, ljekara, nastavnika, profesora, pravnika, ekonomiste, menadžera, političara!!! Ja znam !!! A vi?! Vi, koji bi trebali da znate, da li znate?!Ne znate… Ne znate.

Učenica prve generacije O.Š.Roćević

 Zagorka Pisić - Erić