Šta su Putin i Obama smislili za Siriju i Irak?

Američki predsednik Barak Obama i predsednik Rusije Vladimir Putin sastaće se danas u Njujorku kako bi razgovarali o mogućem rješenju sirijske krize.

Svijet 28.09.2015 | 09:30

Susret do kojeg će doći na margini zasjedanja Glavne skupštine UN-a u Njujorku nastavak je očigledno već poodmakle komunikacije među vodećim svjetskim silama koje pokušavaju da zaustave krvoproliće u Siriji i stabilizuju Bliski istok.

Inače, sastanak koji će biti održan biće prvi zvaničan susret američkog i ruskog predsjednika od početka eskalacije sukoba u Ukrajini.

Doduše, Obama i Putin nezvanično su razgovarali prošle godine tokom međunarodnog samita u Australiji, ali pravih, službenih razgovora i eventualnih dogovora nije bilo već nekoliko godina.

Da se nešto značajno događa može se zaključiti i iz izjave njemačke kancelarke Angele Merkel koja je potvrdila da je spremna da pregovara o rješenju krize i sa sirijskim predsjednikom Bašarom al Asadom, što je do sada kategorički odbijala.

Da će do susreta Obama - Putin zaista doći potvrdio je i potparol Kremlja Dmitrij Peskov.

Nagađa se da je na vidiku rješenje bliskoistočnog problema, i to vrlo radikalnom mjerom - potpunim prekrajanjem granica u toj regiji kojim bi Sirija i Irak nestale kao države kakve su, bar na papiru, danas.

Asadov režim dobio bi uski zapadni pojas današnje Sirije, u kojem se nalazi Damask, ali i glavne sirijske luke poput Latakije, što bi Rusiji, Asadovom savezniku, osiguralo ono što Moskva neskriveno želi, vojno-pomorsku bazu na Sredozemlju.

Kurdi bi, pak, dobili svoju državu na sjeveroistoku Sirije i Iraka, čija bi se relativno uska granica protezala uzduž južne granice Turske.

Najveći dio Sirije i zapadna polovina Iraka, teritorija koju danas više-manje kontroliše ISIS, bio bi objedinjen u novu sunitsku državu, dok bi istočni Irak, s Bagdadom kao glavnim gradom, bio pretvoren u državu šijitskih muslimana.

Ipak, i to rješenje, ukoliko uopšte dođe do njega, iako zadovoljava apetite bar dijela zaraćenih strana, i u kojem svako nešto dobija u teritorijalnom smislu, nosi sa sobom velike opasnosti.

Ipak, plan podjele i prekrajanja Bliskog istoka očigledno je otišao prilično daleko, a takvom podjelom, na prvi pogled, svi nešto dobijaju.

Asad i službeno gubi dio teritorije današnje Sirije, koji u stvarnosti već godinama i ne kontroliše, ali dobija manju, stabilnu državu na najbogatijim područjima Sirije.

Kurdi napokon dobijaju svoju državu. Iran znatno širi svoj uticaj na šiitska područja sve do Bagdada i potiskuje sunite daleko od svojih granica i najvažnijih naftnih područja.

Suniti dobijaju veliku državu u kojoj neće biti nekadašnje granice između Sirije i Iraka koja je dva velika sunitksa plemena dijelila na dva dijela.

Zapad dobija okončanje krize i povratak izbjeglica u njihove matične zemlje.

Ipak, da bi se taj plan ostvario, potrebno je ostvariti jedan težak preduslov.

Prilično je jasno da, bez ruskih čizama na terenu, ISIS ne može biti poražen. I zbog toga će američka administracija, vrlo je vjerovatno, deklarativno osuditi dostavljanje oružja i vojnika u regiju, ali će lako postići dogovor sa Putinom o mogućoj vojnoj intervenciji.

Jer svima je sukob u Siriji koji se odavno oteo kontroli sada već postao, ako ne pretnja, onda, zbog velikog izbegličkog talasa, prilično veliki problem koji je neophodno što prije riješiti.

Izvor: Nezavisne/Večernji.hr