"Oluja" predstavlja kršenje konvencije o genocidu iz 1948.

Američki stručnjak za Balkan Stiven Mejer upozorava da presuda Žalbenog vijeća Haškog tribunala hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču - ponižava i trivijalizuje ono što se dogodilo krajiškim Srbima, jer akcija Hrvatske vojske u ljeto 1995.

Republika Srpska 17.12.2012 | 04:34 Američki stručnjak za Balkan Stiven Mejer upozorava da presuda Žalbenog vijeća Haškog tribunala hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču - ponižava i trivijalizuje ono što se dogodilo krajiškim Srbima, jer akcija Hrvatske vojske u ljeto 1995. sigurno predstavlja kršenje Konvencije o genocidu iz 1948. godine. Mejer je u autorskom tekstu za Srnu pod nazivom "Nepravda u Hagu?" naglasio da odluka Žalbenog vijeća u slučaju Gotovine i Markača, u stvari, opravdava "Oluju" na način na koji nijedna srpska operacija nije opravdana. "Žalbeno vijeće prihvatilo je argument da nema dokaza koji potkrepljuju da je masovni egzodus Srba iz Krajine bio cilj Hrvatske vojske. Umjesto toga, Žalbeno vijeće saopštilo je da je egzodus bio uzgredan u okviru legitimne vojne operacije. Istorija je pokazala da je ovo veoma teško prihvatiti", ističe Mejer. On naglašava da nekoliko stotina hiljada Srba nije imalo mnogo opcija na raspolaganju, osim da bježe ili da budu ubijeni, a najveći dio njihove imovine je uništen. Da su isti standardi primijenjeni na Milana Lukića, kao komandanta "Bijelih orlova", i Zdravka Tolimira, šefa vojno-obavještajne službe u oblasti Srebrenica 1995. godine, da li bi, upitao je Mejer, od Žalbenog vijeća bilo traženo da oslobodi i Lukića i Tolimira takođe? On naglašava da se povremeno čini da postoje čvrsti dokazi prema međunarodnom pravu za osudu optuženika u Hagu, međutim, što je češći slučaj, nedostatak direktnih dokaza krivičnog djela, kako je definisan međunarodnim pravnim standardima /Ženevska konvencija i Konvencija o genocidu iz 1948/ i/ili greške u interpretaciji zakona ili nejednaka primjena zakona mogu da imaju duboke implikacije. Mejer smatra da se prečesto stroga primjena međunarodnog prava i propisi o dokazima ne poštuju kako bi trebalo ni od Tužilaštva niti od Suda. On je zaključio da je veoma često Sud podrazumijevao koncept "komandne odgovornosti", koji nije toliko legalan. "Komandna odgovornost je američki princip koji je prvobitno definisao Pentagon, čime je identifikovana grupa na najvišem nivou procesa donošenja odluka. U pokušaju da provodi `pravdu` na Balkanu /ili drugim mjestima/ Vašington je uvidio da je taj termin `podesan` da se podrže optužnice zasnovane na komandnoj odgovornosti. To omogućava Međunarodnom krivičnom sudu za Jugoslaviju da značajno proširi prostor za djelovanje tužilaca, da ima više prilika za optuživanje, i prema tome optuži visoke nivoe vlasti na Balkanu, koji su možda učestvovali ili nisu učestvovali u krivičnim djelima, a samo zato jer su oni na vrhu ljestvice u procesu donošenja odluka i, prema tome, pretpostavlja se da su umiješani", naveo je Mejer. Komandna odgovornost je, prema tome, suštinski tehnika koja se koristi maskirana u zakonske principe, kada tih principa nema i kada treba postići političke poene, smatra Mejer. Shodno tome, istakao je Mejer, komandna odgovornost je sastavni dio "pravde pobjednika", ideje da pobjednička strana u ratu određuje parametre pravnog postupka. Kombinacija komandne odgovornosti i pravde pobjednika u istorijskom smislu pruža pobjedničkoj strani ogromnu prednost u optužnicama i sudskim postupcima i Haški tribunal u tom smislu nije izuzetak. Mejer je naglasio da postoje dva osnovna razloga zašto je veći broj Srba osuđen za ratne zločine u Hagu u odnosu na muslimane ili Hrvate - prvi je da postoje ubjedljivi dokazi da je više Srba počinilo krivična djela prema međunarodnom pravu, a drugi razlog je da su postupci za ratne zločine usmjereni protiv Srba. On je istakao da nema sumnje da je srpska vojska počinila grozne zločine tokom ratova 1990-tih i postoje čvrsti dokazi koji to potkrepljuju, ali je teškoća to što postoji dovoljno dokaza koji ukazuju da muslimani i Hrvati, takođe, treba da budu optuženi prema međunarodnom pravu i, dok je bilo tek nekoliko optužnica, postoji ih mnogo više koje su mogle i trebalo da budu podignute. "To, naravno, znači da izgleda da postoji pristrasnost protiv srpske vojske. Odluka Žalbenog vijeća da odbaci presude o krivici protiv Gotovine i Markača je posebno značajna u odnosu na slučajeve protiv Lukića i Tolimira. Žalbeno vijeće nije reklo da zločini nisu počinjeni, već samo da nisu našli dokaze `udruženog zločinačkog poduhvata`. Može se postaviti pitanje da su isti standardi primijenjeni u slučaju srpskih generala da li bi Žalbeno vijeće i njih oslobodilo", istakao je Mejer. Ali, postoji možda tračak nade, naglasio je Mejer, jer ako Žalbeno vijeće primijeni iste standarde u slučajevima poput onih protiv Lukića i Tolimira, kao što su učinili kod Gotovine i Markača, da li će se vidjeti isti rezultati? "Iako mnoga pitanja ostaju bez odgovora, dugoročno gledano srpski optuženici i cjelokupni postupci u slučajevima ratnih zločina mogli bi imati koristi od odluke Žalbenog vijeća. To bi moglo da prisili cijeli Haški tribunal da se približi, nakloni pravnim principima, a odmakne od komandne odgovornosti i pravde pobjednika. Vrijeme će pokazati", naveo je Mejer u autorskom tekstu za Srnu pod nazivom "Nepravda u Hagu?". Mejer je penzionisani profesor vašingtonskog Univerziteta za nacionalnu odbranu i bivši visokopozicionirani službenik CIA-e za Balkan.