Istina o jednom detalju iz odluke Kristijana Šmita

Prije četvrt vijeka, nakon završetka glavnog pretresa u krivičnom predmetu, dok smo još bili u sudnici Osnovnog suda u Doboju jedan dobojski advokat me je pitao: “Sudija, znate li koja je glavna deviza advokata?”. Čuvši to prvi put tada, kazao sam mu da ne znam odgovor, na šta mi je on rekao da je to deviza koja glasi: “Okrivljeni je nevin dok dobro plaća”. 

Dr Milan Blagojević

Kad god ih se sjetim, uvijek se slatko nasmijem tim riječima, u čiju istinitost sam kao sudija imao priliku da se uvjerim bezbroj puta, i prije i poslije toga. 

Tako je bilo i ovaj put, prije dan-dva, nakon što sam pročitao tvrdnje koje iznosi hrvatski advokat Anto Nobilo, kojem je Sud Bosne i Hercegovine, kao i advokatu Goranu Petronijeviću iz Beograda, suprotno Zakonu o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) dozvolio da bude pravni savjetnik Milorada Dodika u krivičnom postupku koji se protiv Dodika vodi u Sudu BiH.

To je suprotno ZKP-u BiH ne samo zato što Dodik već ima iskusnog i kvalitetnog advokata kao svog branioca po punomoći u tom predmetu, nego i zato što takvu mogućnost nijednim svojim članom ne dozvoljava ZKP BiH. 

Dakle, advokat Nobilo tvrdi da, kako je prenio jedan od režimskih medija u Republici Srpskoj: “U trenutku kad je predsjednik Srpske Milorad Dodik potpisao Ukaz, krivični zakon Kristijana Šmita nije stupio na snagu. Po načelu legaliteta, kazneni i krivični zakoni ne mogu unazad raditi, nego moraju stupiti na pravnu snagu, pa se onda smatra da je onaj koji ga prekrši napravio krivično djelo”.

Citirana tvrdnja advokata Nobila, da je Šmitov zakon navodno stupio na snagu nakon što je Milorad Dodik u svojstvu predsjednika Republike Srpske već potpisao Ukaz o proglašenju Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH,  ne odgovara istini, što dokazuje jedan detalj na koji ukazujem u ovom tekstu, a koji, namjerno ili ne, Tužilaštvo BiH nije htjelo da napiše u predmetnoj optužnici protiv Dodika.

Zašto to neće da učini Tužilaštvo BiH, već umjesto toga u svojoj optužnici samo navodi broj “Službenog glasnika BiH” u kojem je objavljen Šmitov zakon, do kojeg objavljivanja je došlo istog dana kada je Dodik potpisao navedeni ukaz, ostavljam javnosti da zaključi sama. 

Dakle, namećući taj svoj zakon Šmit je u članu 2. zakona rekao: “Ovaj zakon stupa na snagu 2. jula 2023. godine, objavljuje se na službenoj internetskoj stranici Kancelarije visokog predstavnika te se odmah objavljuje u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”. 

Kako vidimo, ovaj Šmitov zakon, kojim je nametnuo krivično djelo neizvršenja odluka visokog predstavnika, stupio je na snagu 2. jula 2023. godine. S obzirom na to da je Milorad Dodik ukaz o proglašenju navedenog zakona potpisao 7. jula 2023. godine, uprkos zabrani Kristijana Šmita (od 2. jula iste godine) da to učini, očigledno je da ne stoji tvrdnja advokata Nobila prema kojoj navodno: “U trenutku kad je predsjednik Srpske Milorad Dodik potpisao Ukaz, krivični zakon Kristijana Šmita nije stupio na snagu”.

I nije bilo prvi put da OHR nameće svoje zakone na način na koji je to učinio Kristijan Šmit u konkretnom slučaju.

Podsjećanja radi, navešću nekoliko primjera koji dokazuju da je to i prije toga bila praksa OHR-a, koju su prihvatali domaći sudovi u svojim presudama i time je legitimisali. 

Recimo, 2. decembra 2002. godine tadašnji visoki predstavnik Pedi Ešdaun nametnuo je Zakon o Savjetu ministara BiH, koji je objavljen u “Službenom glasniku BiH”, broj 38/02. Taj broj “Službenog glasnika BiH” izašao je 18.12.2002. godine, ali navedeni Ešdaunov zakon nije stupio na snagu tog datuma, niti osam dana nakon toga, već 3. decembra 2002. godine.

Zbog čega?

Zbog toga što je Ešdaun u članu 47. svog zakona rekao da zakon stupa na snagu 3. decembra 2002. godine. Drugim riječima, bez obzira što je taj Ešdaunov zakon objavljen u službenom glasilu 18.12.2002. godine, on je stupio na snagu 3. decembra te godine, baš kao što je i predmetni Šmitov zakon stupio na snagu 2. jula 2023, a objavljen je u “Službenom glasniku BiH” broj 47/23 od 7.7.2023. godine. 

Naredni primjer je Zakon Pedija Ešdauna od 26.11.2004. godine o izmjenama Krivičnog zakona Federacije BiH. Tim zakonom Ešdaun je izmijenio član 123. navedenog krivičnog zakona, a zatim je rekao, u verziji na engleskom jeziku: “This Law shall enter into force forthwith and shall be published without delay”, to jest: “Ovaj zakon stupa na snagu odmah, a objavljuje se bez odlaganja”.

Ešdaun je time rekao da taj zakon stupa na snagu odmah (forthwith), tj. čim je donesen, bez obzira što će se kasnije objaviti, za šta je samo naredio da to objavljivanje mora biti bez odlaganja. 

I sve to su sudovi prihvatili i primjenjivali u svojim presudama. Tako stvari stoje i sa Šmitovim amandmanima na Ustav Federacije BiH iz oktobra 2022. godine. Naime, namećući te svoje ustavne amandmane, Šmit je, kao i Ešdaun prije njega, rekao da će i ti amandmani: “shall be published without delay” – tj. biće objavljeni bez odlaganja, ali je odmah zatim rekao i da amandmani: “shall enter into force forthwith” – tj. da ipak stupaju na snagu odmah.

Isto je Šmit rekao i za svoje izmjene i dopune Izbornog zakona BiH, koje je takođe nametnuo u oktobru 2022. godine.

I sve to je potvrdio Ustavni sud BiH svojom odlukom, broj U-27/22 od 23. marta 2023. godine, kojom je odlučeno da su navedeni Šmitovi amandmani na Ustav Federacije BiH, kao i izmjene Izbornog zakona BiH, u skladu sa Ustavom BiH, za koju odluku je glasao i Zlatko Knežević, tadašnji sudija iz Republike Srpske u Ustavnom sudu BiH.

Time je Ustavni sud BiH odlučio da je u skladu sa Ustavom BiH i ono što je rekao Kristijan Šmit, a prije njega svojevremeno i Pedi Ešdaun, da njegov propis stupa na snagu odmah po donošenju (bolje reći samim činom donošenja), a da će poslije toga biti objavljen bez odlaganja. 

To je, dakle, istina o odnosu OHR-a prema ovom pitanju, koju su potvrđivali, a time i legitimisali svi domaći redovni sudovi u (bez)brojnim svojim presudama do sada, što je učinio i Ustavni sud BiH.

Ali, ko zna, možda će ovaj put u domaćem pravosuđu važiti druga pravila za Milorada Dodika. Ako se i desi da za njega važi drugi zakon, biće to samo Dodikova pobjeda, koja je u isto vrijeme naš kolektivni poraz, budući da će i nakon toga ostati na snazi Šmitovo krivično djelo neizvršenja odluka visokog predstavnika.

Ono će i dalje da važi za sve druge, samo ne za Dodika.

Piše: Dr Mlan Blagojević