Religijsko-ustavna pozadina sukoba Izraela i Irana

Svjedoci smo oružanog sukoba između Izraela i Irana, koji je buknuo 1. oktobra ove godine, kada je Iran gađao (i sa više balističkih projektila pogodio) teritoriju Izraela. Prema izvještajima svjetskih medija Iran je ispalio više od stotinu projektila, od kojih je prema istim izvorima 80% njih pogodilo izraelsku teritoriju.

Piše: Dr Milan Blagojević  

I u aprilu ove godine Iran je sa više od 300 projektila, dronova i krstarećih raketa izveo napad na Izrael, što je bilo prvi put u istoriji Islamske Republike Iran, od njenog stvaranja 1979. godine. I Izrael je više puta do sada to činio prema ovoj islamskoj republici, od njenog stvaranja do danas.

Dakle, svjedoci smo žestokog neprijateljstva između ove dvije države, koje u kontinuitetu traje bezmalo pola vijeka.

I trajaće sasvim izvjesno još dugo vremena, bez izgleda za okončanje imajući u vidu nepomirljivu religijsku pozadinu tog sukoba, koja je pretočena i u odgovarajuće pravne odredbe ustavnog karaktera, prisutne u pravnim sistemima svake od ovih međusobno neprijateljskih strana

Toj pozadini posvećen je ovaj neveliki tekst.

Već u Deklaraciji o stvaranju Države Izrael, usvojenoj 14. decembra 1948. godine, određeno je da postoji: "istorijska veza Jevrejskog naroda i Eretz-Izraela, kao i prava Jevrejskog naroda da ponovo uspostavi svoj nacionalne dom", što u stvarnosti znači svoju nacionalnu državu na prostoru na kojem se ona danas nalazi.

U istoj Deklaraciji se zatim poziva na Rezoluciju Generalne skupštine UN od 29. novembra 1947. godine kojom se "poziva na uspostavljanje Jevrejske države u Eretz-Izraelu", na temelju čega su donosioci Deklaracije "na osnovu svog prirodnog i istorijskog prava i snagom Rezolucije Generalne skupštine UN proglasili uspostavljanje Jevrejske države u Eretz-Izraelu, koja će se zvati Država Izrael".

Dakle, temeljna stvar koja proizlazi iz ove osnivačke Deklaracije je da je Izrael prije svega, bolje rečeno iznad svega, Jevrejska država. I to provejava kroz sve tamošnje izvore prava. Izrael spada u red država koje nemaju jedan pisani (kodifikovani) ustav.

Umjesto toga, funkciju ustava ima nekoliko pisanih osnovnih zakona - njih 14 (npr. Osnovni zakon o Vladi, Osnovni zakon o Knesetu, Osnovni zakon o slobodi zanimanja, Osnovni zakon o vojsci i dr), ali nijedan od njih, kao ni ostali izraelski zakoni, nijednom svojom odredbom ne diraju u temeljnu stvar - da je Izrael država Jevrejskog naroda.

Štaviše, jedan od osnovnih zakona, onaj iz 2018. godine o nacionalnoj državi (Basic Law on Nation State) definiše Izrael kao nacionalnu državu Jevrejskog naroda u kojoj Jevrejski narod, kako stoji odmah na početku tog zakona:

"ostvaruje svoje prirodno, kulturno, religijsko i istorijsko pravo na samoopredjeljenje", čije vršenje "u državi Izrael je jedinstveno za Jevrejski narod".

Samo time se može objasniti činjenica da je, kako iznosi HaRav Eliezer Melamed u svojoj knjizi "The Nation and the Land", "vrhovna zapovijest (mitzvah) iz Tore da se angažuje (regrutuje) u Izraelskim odbrambenim snagama.

Osnova ove obaveze je na prvom mjestu zapovijest (mitzvah) čuvanja Izraela od neprijatelja, a druga je čuvanje Izraela kako bi bio pod Jevrejskim suverenitetom". 

Nasuprot ovakvom stanju stvari, od kojeg jevrejsko pravo i pravni poredak Države Izrael ne dopuštaju bilo kakvo odstupanje, je jednako takvo stanje u Islamskoj Republici Iran, od njenog stvaranja 1979. godine pa sve do danas.

Za razliku od Izraela, Iran ima pisani (kodifikovani) Ustav. U osnovnim principima tog Ustava, koji prethode drugim dijelu Ustava izdijeljenom na članove, propisani su principi pod naslovom "Ideološka vojska".

Prema tim principima Ustava Irana: "U formiranju i opremanju oružanih snaga države, odgovarajuća pažnja mora biti data religiji i ideologiji kao osnovnim kriterijumima.

Stoga se Armija Islamske Republike Iran i Islamska revolucionarna garda moraju organizovati u skladu sa tim ciljem i biće odgovorni ne samo za odbranu i očuvanje granica države, već i za ispunjenje ideološke misije džihada na Alahovom putu, šireći suverenitet Alahovog zakona diljem svijeta".

Počivajući na ovim ustavnim principima, članom 3. Ustava Irana je kao jedan od ciljeva te države propisana "ekspanzija i jačanje islamskog bratstva", dok je u članu 144. istog ustava propisano da:

"Armija Islamske Republike Iran mora biti islamska vojska, odnosno, mora biti posvećena islamskoj ideologiji i narodu i u svoje redove mora regrutovati pojedince koji vjeruju u ciljeve islamske revolucije i posvećeni su njihovoj realizaciji ".

Upoređivanjem onoga što je u lapidarnom obliku prethodno rečeno, nije teško zaključiti kako uzroci sukoba između Irana i Izraela imaju svoju religijsko-ustavnu pozadinu.

Njen sadržaj je takav da ga čine istorijski, religijski, ideološki i ustavni stavovi i razlozi koji, usuđujem se reći, neće nikada moći biti približeni, a kamoli pomireni.

Zbog toga je nažalost samo jedna stvar u svemu tome izvjesna, a to je dugotrajan sukob čiji ishod je neizvjestan ne samo za ove dvije međusobno neprijateljske strane nego i za svijet u cjelini.

Piše: Dr Milan Blagojević