Gdje su fakulteti, univerziteti i Akademija nauka?!

Živimo u vremenu neizvjesnosti i straha od onoga šta će biti sutra, u vremenu koje obilježava rasap svih etičkih vrijednosti. Samovolja, bezobzirnost i nepoštenje postali su svakodnevnica, dok se pohlepa i pljačka prihvata kao pamet i hrabrost.

Piše: Prof. dr Petar Kunić

Živimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj gdje je poslušnost i podaništvo važnije od pameti, gdje se društvene vrijednosti grade na koruptivnim i kriminalnim temeljima, u društvu zloupotrebe patriotizma za bogaćenje i ucjenjivanje, u društvu u kojem znanje i inovativni duh nisu cijenjeni barem u onoj mjeri koja im imanentno priliči.

Osjeća se nedostatak spoznaje koji predstavlja kamen spoticanja  u donošenju ključnih odluka.

Ljudske vrline kao što su poštenje, mudrost, pravda i odgovornost ustupile su mjesto promovisanju lažnih vrijednosti što vodi infantalizaciji ljudske misli. Nejednakost i nepravda zarobili su društvo koje uslijed opšte površnosti postaje lak predmet manipulacije.

Članstvo u vladajućoj političkoj strukturi postalo je važnije od diplome. Uostalom, diploma se ’’može kupiti na benzinskoj pumpi’’. Scena javnog diskursa je zabrinjavajuća. Nedostaje organizovana pamet i umnost, a dobivaju se pohvale za destruktivnost.

Politički diskurs je presuditelj svega, sudi i tamo gdje nije kompetentan.

Sistem funkcioniše na partijskoj, a ne na državnoj logici.

Kad stranke imenuju državnog službenika po načelu feudalne svojine, on je lojalan stranci,  a ne državnoj instituciji. Sadašnjost je veoma zahtijevna, traže se kvalitetna i adekvatna znanja za rješavanje veoma složenih društvenih problema.

Sticanje znanja odvija se uglavnom u sklopu obrazovanja koje predstavlja proces koji traje u kontinuitetu, čime kod čovjeka smanjuje neizvjesnost koji time lakše prihvaća promjene.

Zato je od ključnog značaja za svaku društvenu zajednicu, jer je bazična stvar za svaki napredak, posebno visoko obrazovanje.

Stoga se traži veća posvećenost društva odnosno sistemska briga o obrazovanju. Društvo mora prepoznati ljude znanja čija razmišljanja moraju imati prohodan put. Trebaju nam ljudi koji kritički misle i rasuđuju i koji su sposobni da ponude alternativna rješenja.

Kritičku svijest treba razvijati i sačuvati kako se kreativnost ne bi izgubila.

Osjećaj podaništva i bespomoćnosti stvara karakter zavisnosti koji ne reaguje na poticaje. Učeni ljudi su oduvijek bili pokretači naprednih ideja koje zatomljuju laičke impulse u javnom prostoru. Nažalost, Univerzitet kod nas nije postao nosilac liderske uloge u razvoju naučne i akademske misli, što je preduslov društvenog razvoja i boljeg razumijevanja ekonomskog i društvenog razvoja.

Osnivanje visokoškolskih ustanova (privatnih fakulteta) na osnovu liberalnih kriterijuma dovelo je do degradacije visokog obrazovanja.

Otvaranje mogućnosti zakonskim propisima da se privatni fakulteti mogu osnivati bez precizno utvrđenog broja profesora u stalnom radnom odnosu i vlasništva adekvatnog prostora od strane osnivača je apsurd.

Radi podsjećanja, u prethodnoj državi, uz adekvatan prostor fakultet je morao imati najmanje 12 magistara i osam doktora nauka (zavisno od republike) u stalnom radnom odnosu sa potrebnim naučno-nastavnim zvanjima.

Pored toga, za privatne fakultete nije izgrađen sistem kvalitete visokog obrazovanja  niti kriterijumi prolaznosti, a da ne govorimo o izostanku inspekcijskog i stručnog nadzora od strane nadležnih organa.

Većina nastavnika na privatnim visokoškolskim ustanovama čine spoljni saradnici ’’skrpani’’ sa svih strana koji često nemaju adekvatna naučno-nastavna zvanja. Da stvar bude još gora, kandidatima sa završenim privatnim fakultetima otvorena je mogućnost da ’’peru’’ svoje diplome na sticanju mastera i doktorata na državnim fakultetima.

Dosadašnje iskustvo govori da su privatni fakulteti osnivani na komercijalnoj osnovi, što je rezultiralo ’’slabim kvalitetom’’, i u suštini dobili smo ljude sa titulama bez stvarnog znanja. I ne samo to, privatni fakulteti znatno su uticali na pad kvaliteta visokog obrazovanja u cijelini, što je dovelo do toga da se mnogi mladi ljudi opredijeljuju da studiraju u inostranstvu.

Obrazovanje predstavlja primarnu brigu društva gdje plagirani doktorati, kupljene diplome i lažna akademska dostignuća nemaju mjesta, stoga da bi se eliminisale te pojave treba ubrzano prići izmjeni Zakona o visokom obrazovanju kojim bi se spriječile te pojave.

Zabrinjavajuća je činjenica da Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske ne iskazuje svoje stanovište o stanju u visokom obrazovanju..

U jednu ruku to i ne čudi jer ona uporno ćuti. Njen doprinos kreativnoj misli i opštem dobru je nikakav.

Ovu značajnu društvenu instituciju  ne interesuje što je obrazovni sistem ozbiljno urušen i uzdrman, posebno u oblasti visokog obrazovanja koje predstavlja stub društva. Isto tako, ovu instituciju ne brine što demokratska kultura nije ostvarena, što je njen potencijal malen. Gotovo da ne postoji njen utjecaj na društvene tokove. 

Ona predstavlja više družinu koja podsjeća na Kavkin zamak  koji jedino poznaje zakonitosti svoga rada. Više je zabavljena Titoističkim sindromom doživotnih funkcija nego značajnim društvenim pitanjima.

Sindrom doživotnog predsjednika i rotacija potpredsjednika i sekretara u Akademiji su čvrsto prihvaćeni što odudara od temeljnog demokratskog načela smjenjivosti vodećih funkcija. Sve se bazira na principu ’’ja tebi ti meni’’.

Ponavljanje mandata vodećih ljudi u Akademiji je bez sumnje nametljiv i bez trunke pristojnosti pretjeran čin, pogotovo što rezultati rada tog ’’doživotnog trijumvirata’’ nisu posebno vidljivi i uočljivi. Akademiji očito nedostaju jake ličnosti koje bi dale impuls toj učmaloj strukturi.

Proces prijema u članstvo Akademije teče netransparentno, birokratski, skoro pa inkognito. Izgleda da je dovoljno biti u dobrim odnosima sa ’’vječnom rukovodečom trojkom’’  pa da postanete akademik.

Rezultat toga je činjenica da Akademija nije dosegla nivo koji se od nje traži. Nedostaju karijerne i respektabilne ličnosti koje neće biti politički poslušnici.

Potrebni su ljudi koji će prokrčiti put slobodnoj misli koja će biti oslobođena svih naslaga, predrasuda i krivog poimanja stvarnosti.  Uostalom, zadatak intelektualnih struktura je da osmišljavaju put, da ukazuju na greške, posebno u zemlji u kojoj je mali nivo političke zrelosti.

U Republici Srpskoj, u posljednjih dvadesetak godina, gotovo da nema javnih debata gdje bi se čuli glasovi različitih dijelova društva, što stvara pogodno tlo da vladajuća politička struktura dominira javnim prostorom i lako nameće svoje interese i interese onih koji imaju bliske odnose sa vlašću.

Novca nema za izdavanje knjiga, za stimulisanje mladih autora, pjesnika i drugih kulturnih stvaralaca, ali zato ima za kupovinu skupocjenih automobila za nosioce političke vlasti, ali i za Cecu i Karleušu kada dolaze na stranačke skupove.

Pored što im se daje na desetine hiljada maraka, na raspolaganju im stoji i helikopter.

Nažalost, Univerzitet i Akademija su se ogradili zidom ćutanja na sve devijacije u društvu, umjesto da se uključe u traženju rješenja za više nego duboku krizu.

Ponašaju se po obrascu: jedni pokrivaju uši da ne čuju, drugi stavljaju ruke na oči da ništa ne vide, a svi pokrivaju usta da ne bi rekli istinu.

I na kraju da spomenemo izreku našeg pjesnika i pisca Duška Radovića koji je svojevremeno rekao: ’’Apsurdno je da intelektualci u teško vrijeme ćute, i ne samo to, još gore je to na drugoj strani, niko ih ne treba’’. 

Prof. dr Petar Kunić