Blagojević; Lagumdžija i ohaerizam

Prije nekoliko dana na sjednici Savjeta bezbjednosti UN Zlatko Lagumdžija je neistinito prikazao stanje stvari o jednom važnom pitanju.

Naime, Lagumdžija je tom (ne)prilikom izjavio da je u Bosni i Hercegovini kao krivično djelo propisano „negiranje genocida u Srebrenici“, ali je namjerno ispustio da kaže važnu činjenicu, u čemu se i ogleda neistinitost njegovog kazivanja.

Naime, nikada Parlamentarna skupština BiH, kao jedino nadležna institucija, nije usvojila navedeno krivično djelo u Krivičnom zakonu BiH, već ga je najgrubljom povredom suvereniteta BiH, Ustava BiH, Dejtonskog mirovnog sporazuma i Povelje UN, svojom (samo)voljom u julu 2021. godine nametnuo Valentin Incko, tadašnji visoki predstavnik u BiH.

Dakle, u pozadini svega stoji (samo)volja pojedinca stranca, za koju nema mjesta nigdje u civilizovanom svijetu, osim ovdje u BiH. Takvo ponašanje je antipod vladavini prava i zaslužuje poseban pojam i termin. Po meni, ništa bolje ni pregnantnije ne izražava suštinu nasilja brojnih visokih predstavnika u BiH do riječ ohaerizam i ono što slijedi kao njeno objašnjenje u nastavku ovog teksta. 

Ohaerizam je protivpravni oblik upravljanja državom članicom Ujedinjenih nacija, suprotan Povelji UN, čija suština je u tome da se upravljanje državom vrši od strane pojedinca, visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, koji nije državljanin države kojom protivpravno upravlja, čime se država pretvara u desuverenizovani prostor i teritoriju pod starateljstvom, a koji ima svojstva autoritarnog, totalnog i totalitarnog poretka koji pod svojim upravljanjem i strogom kontrolom drži sve najvažnije društvene procese, usljed čega su stanovništvo države, njene institucije i ostali politički subjekti lišeni stvarne mogućnosti istinskog i slobodnog političkog raspravljanja i odlučivanja.

Takav oblik vladanja nad državom članicom UN postoji samo u Bosni i Hercegovini i nigdje više u svijetu.

Nastao je i razvijen u Bosni i Hercegovini, državi članici UN, ubrzo po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine. 

Za razumijevanje nasilne i protivpravne suštine ohaerizma neophodno je imati u vidu ono što propisuje Povelja Ujedinjenih nacija, kao najviši pravni akt međunarodnog prava. Članom 2. stav 1. tačka 1) Povelje UN je snagom imperativnog pravnog načela međunarodnog prava propisano da će Organizacija UN i sve države članice UN djelovati u skladu sa načelom suverene jednakosti svih svojih članova. Suverena jednakost svake države članice UN je određena članom 2. stav 1. tačka 7) Povelje UN, tako što je propisano da ništa ne ovlašćuje Ujedinjene nacije, a to znači i svaku od država članica te organizacije, da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države.

Time je Povelja UN zabranila svakom od organa UN,  te svakoj državi, organizaciji i pojedincu da sebe pod bilo kakvim izgovorom stavi u položaj u kojem bi bilo ko od njih u državi članici UN nametao svoju volju kao ustav ili zakon, umjesto nadležnih institucija te države. Iz istih razloga Povelja UN u članu 78. zabranjuje da se starateljski sistem (protektorat) uspostavi nad državom koja je članica UN, jer se, kako je propisano članom 78. Povelje UN, odnosi među tim državama moraju temeljiti na poštovanju načela suverene jednakosti.

Bosna i Hercegovina je kao država primljena u članstvo UN u maju 1992. godine. Uprkos toj činjenici, kao i onome što propisuje Povelja UN, nekoliko drugih država (predvođenih Velikom Britanijom i SAD), iako to nije dozvoljeno Poveljom UN niti Dejtonskim mirovnim sporazumom, stvorilo je tzv. savjet za primjenu mira u BiH.

Na zasjedanju tog savjeta u Bonu, u decembru 1997. godine, države koje su stvorile taj savjet odlučile su da one, iako im je to zabranjeno Poveljom UN i iako to ne dozvoljava ni Dejtonski mirovni sporazum, ovlašćuju visokog predstavnika u BiH da se on kao pojedinac miješa u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost BiH kao države članice UN.

U zaključcima tzv. savjeta za primjenu mira u BiH iz decembra 1997. godine odlučeno je da države članice tog savjeta dozvoljavaju visokom predstavniku u BiH da on donosi obavezujuće odluke u BiH, kako visoki predstavnik smatra da je neophodno. 

Na taj način su države članice tzv. savjeta za primjenu mira u BiH sebi omogućile da se one, putem pojedinca visokog predstavnika u BiH kojeg imenuje taj savjet, miješaju u sve poslove koji su po svojoj suštini isključivo unutrašnja nadležnost institucija BiH.

Tu protivpravnu praksu, suprotnu Povelji UN i Dejtonskom mirovnom sporazumu, prihvatio je i Savjet bezbjednosti UN, čime se na najgrublji i dosad nezabilježen način krši načelo suverene jednakosti države BiH kao članice UN. 

Pozivanjem na tu protivpravnu praksu brojni visoki predstavnici su od 1997. godine do danas nametnuli u BiH na stotine svojih akata ustavnog i zakonskog karaktera, te smjenjivali na desetine pojedinaca sa njihovih funkcija u institucijama BiH i zabranjivali im obavljanje svakog posla u tim institucijama, bez prava da se žale na takve odluke bilo kojem sudu u zemlji ili inostranstvu.

Na taj način stvoren je i funkcioniše politički režim ohaerizma u BiH, koji je autoritaran, totalan i totalitaran.
Njegova autoritarnost je u tome što stvara privid demokratije u BiH, kroz formalno postojanje domaćih institucija parlamenta, vlade, sudova i povremenih izbora na kojima se pojavljuju brojne političke stranke.

Ali političkoj i državnoj areni u BiH  svojstveno je da su, kao i u svakom drugom autoritarnom režimu, državne institucije, stanovništvo i ostali politički subjekti lišeni stvarne mogućnosti istinskog i slobodnog političkog raspravljanja i odlučivanja, jer ih u tome onemogućava autoritarni ohaerizam.

Ohaerizam je totalan i totalitaran sistem, a njegova totalnost i totalitarnost se ogledaju u tome što je pod svoje upravljanje i kontrolu stavio sve važne aspekte društvenog života u BiH.

Svoju totalnost i totalitarnost ohaerizam je ostvario brojnim svojim ustavnim amandmanima, zakonima, odlukama i nalozima, kojima je na protivpravan način (nametanjem volje visokog predstavnika) ne samo stvarao institucije na nivou BiH (Tužilaštvo BiH, Sud BiH, Državnu graničnu službu BiH, Regulatornu agenciju za komunikacije BiH i druge institucije), već je ohaerizam uređivao i najvažnije oblasti društvenog života.

Takve su, primjera radi, brojne izmjene Ustava Federacije BiH i Ustava Republike Srpske nametnute od strane visokih predstavnika, Krivični zakon BiH, zakoni o povraćaju privatne imovine; Zakon o državljanstvu BiH (iz 1997. godine); zatim Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom; Zakon o telekomunikacijama BiH (1998. godine); potom Odluka (od 28.9.1998. godine) o dizajnu i kovanju kovanica od 10, 20 i 50 feninga konvertibilne marke; Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (od 22. jula 1998. godine), kao i brojni drugi protivpravni akti visokih predstavnika. 

Svi oni imaju istu suštinu, a to je da je njima ohaerizam naređivao kako će se odvijati društveni život u BiH u njegovom totalitetu.

Izvršenje svakog od njegovih zakona i drugih akata ohaerizam drži pod svojom strogom kontrolom, a neizvršenje volje visokih predstavnika podliježe krivičnoj odgovornosti, jer je ohaerizam nametnuo da je krivično djelo, za koje se može izreći zatvorska kazna od šest mjeseci do pet godina, ako se ne primijene, ne provedu, ne izvrše ili na bilo koji drugi način ne poštuju odluke visokog predstavnika u BiH.

Ovakav sistem vladanja nad državom članicom UN ne postoji nigdje drugdje u svijetu, samo u Bosni i Hercegovini.

Autor: Dr Milan Blagojević