Kako je nekada izgledala čuvena Janjica čaršija?

Vraćajući se nekih 130 godina unazad, u vrijeme Bijeljine iz Austro-Ugarske, nezaobilazna je jedna od tri najpoznatije i najvažnije bijeljinske čaršije iz tog doba-Janjica čaršija, koja se protezala od sadašnjeg kružnog toka na Dizdarevića raskrsnici, pa sve do Robne kuće. 

Vijesti 14.02.2021 | 15:51
Kako je nekada izgledala čuvena Janjica čaršija?

Danas, skoro ništa u ovoj ulici nije isto. Kompletna promjena se desila kada su porušene zanatlijske kuće i dućani, i počeli da se grade čuveni bijeli soliteri s jedne i neboder sa druge strane.

Kada danas pogledamo ulicu Gavrila Principa u Bijeljini, teško bi ste mogli da zamislite da se tu nalazila jedna od najvažnijih bijeljinskih čaršija sve do prije 70-tak godina, čuvena Janjica čaršija. U ovoj ulici sada ništa ne podsjeća na to.

Na Trgu kralja Petra I Karađorđevića nalazila se druga bijeljinska čaršija, a treća, tzv. Nova bila je na prostoru kod Zelene pijace, stariji Bijeljinci će se sjetiti i stare Samoposluge koja se tu nalazila. 

“Znači mala Bijeljina tadašnja, sa otprilike 15.000-20.000 stanovnika imala je čak tri čaršije, što govori da smo mi uvijek bili ambiciozno mjesto. Ovo je bio centar trgovine. Dobila je ime po rijeci Janjici ali i po istoimenoj džamiji koja se do 1963. godine nalazila tu negdje gdje je danas neboder. Srušena je i dislocirana kada je napravljen neboder i vezne zgrade. Premještena je nedaleko, na mjesto MZ na Pašinim baščama, blizu današnjeg kružnog toka, s tim da na tom mjestu nije imala minaret”, pojašnjava vodeći nas kroz istoriju Bijeljine, kustos-istoričar u Muzeju Semberije, Zoran Midanović.

Centar bijeljinskog zanatstva, Janjica čaršija, bila je prvenstveno stecište opančara, jer je ovaj zanat bio vrlo razvijen u Bijeljini. Do 1941. godine u gradu je bilo 40 opančara, tačnije do dolaska industrijske cipele, koja je to uništila. 

“Bilo je pekara, krojača, kovača, bilo je tu svih vrsta zanatlija i tu su se nalazili dućani, uglavnom prizemne kuće i jednospratnice, tako da nije to bila neka arhitektonski vrijedna gradnja. A na prostoru između današnje Robne kuće i čuvenog “Cik-caka”, gdje je sada raskrsnica, bila je tzv. “Ženska pijaca”. Samo da napomenem da je Austro-ugarska 1879. godine napravila prvi statut grada Bijeljina, znači posle okupacije i tada je određeno koji će dani u sedmici biti pazarni, a kao i danas, to su bili utorak i petak i određena je lokacija te “Ženske pijace”, odnosno “Zelene”. Ona se nalazila tu sve do 1958. godine, do izgradnje današnje “Zelene pijace””, nastavlja Midanović.

Na Janjica čaršiji, pazarnim danima seljaci su donosili svoje proizvode, a sa formiranjem Novog Sela, gdje su bili nastanjeni Nijemci, uvode se i neke novine, do tada neviđene.

“Švabice iz Novog Sela su recimo donosile nešto što nije ranije bilo poznato, povrće kao što je kelj, keleraba, pojavio se i “krincaj” koga je činila mješavina za supu. Naši seljaci su izlagali i prodavali standardno-kokoške, jaja, voće, povrće, a eto Švabice su na “Žensku pijacu” donosile i nešto do tada neviđeno. U Muzeju Semberije može se vidjeti slika Milenka Atanackovića iz 1913. godine, koja se zove “Ženka pijaca””, istakao je kustos-istoričar u ovom Muzeju.

Stočna pijaca je bila preko puta današnjeg MUP-a, sve do 1980-tih. Izgled Janjica čaršije počinje da se mijenja 60-tih godina, kada ubrzano kreće urbanizacija i počinje rušenje kuća i dućana. Gradnja bijelih solitera počinje od 1976. i traje 1984. godine.

“Žute zgrade, preko puta bijelih solitera, koje je projektovao pokojni doktor arhitekture Slobodan Lukić, rađene su sredinom 70-tih, neboder od 1960.-1963., čuvena kafana “Cik-cak” ranih 60-tih, sve u svemu, da je neko bio u Bijeljini prije 50 godina i da dođe sada, ne bi se mogao snaći. Ovo mjesto je i danas urbanizovana žila kucavica grada, kao što je nekada bila sa trgovinom.”

Na drugom kraju Janjica čaršije 1976. godine niče Pobjedina “Robna kuća”, koja u svojim najsvjetlijim danima zapošljava 1000 ljudi.

“Ja se sjećam, kao dijete, bio sam na otvaranju te Robne kuće. Nismo mogli ući, tolika je gužva bila, to je tada bila senzacija. Jer tada su postojale recimo, u Beogradu robne kuće ovog tipa, a jedno naše bijeljinsko preduzeće je uspjelo iz svojih sredstava da skupi toliku akumulaciju i napravi, za ta vremena zaista reprezentativan objekat sa preko 10.000 artikala,” prisjeća se Midanović.

Vlasnici nekadašnjih dućana iz Janjica čaršije, uglavnom su živjeli u Srpskoj ulici i okolnim sokacima. Prvi desetospratni soliter koji je nikao bio je specifične zelene boje, a sve ostale bijele, međutim prije 20-godina i on je prekrečen.

“Niko od nas, gdje god da je putovao, nije vidio takvu nijansu zelene boje kakve je bila ta prva zgrada u Bijeljini tako da je i po tome to bila kuriozitetna zgrada”, prisjeća se Midanović i ove zanimljivosti.

Između prvog izgrađenog, i poslednjeg, tzv. izdvojenog solitera, u današnjoj ulici Dositeja Obradovića, nalazila se čuvena bijeljinska kafana “Zora”, sinonim za čaršijski svijet. Vlasnica Zora Savić bila je prava dama, a njeni gosti – gospoda. U neobično uređenoj bašti večeri su brujale tihom pjesmom, šalom i smijehom.

Kako je zabilježio Slobodan Petrović u knjizi “Korzo stare Bijeljine”, gdje se jedino mogu pronaći i rijetke fotografije ove kafane, dolazio je često i stari boem Dimitrije Lazić Dikan sa svojom gitarom, i maestro Jovo Violina. Stari Bijeljinci su čak i pjesmu spjevali u čast gazdarice Zore i u slavu svoje omiljene kafane.

“Tu je bijeljinska elita dočekivala ime kafane, odnosno zoru.  A tu elitu su činili, između ostalih Čolakovići, zatim glumci tadašnjeg bijeljinskog pozorišta “Scena”, ukratko-svi boemi koliko ih je bilo u Bijeljini nisu mogli da zaobiđu kafanu “Zora”.”

Tamo gdje se danas nalazi drugi od pet solitera u centru grada, nekad je bila “Pećina” kafana, u kojoj je bio i han. Bila je to zgrada na sprat, s velikom salom u prizemlju, a na spratu su bile sobe za noćenje. U dvorištu su bile štale za konje i prostor za smještaj robe i zaprega. Usred dvorišta nalazio se bunar, odakle su putnici zahvatali vodu za sebe i konje. Nakon Prvog svjetskog rata han je zatvoren, ostala je samo kafana, koja je radila sve do šezdesetih godina prošlog vijeka. Posljednji vlasnik je bio Petar Milošević, čiji je brat Miloš takođe držao kafanu, nešto manju, na drugoj strani ulice. Obje kafane su primale seljake koji su dolazili na pijacu, kao i njihove zaprege, pa su uvijek imale dosta posla. 

Danas, skoro ništa u ovoj ulici nije isto. Kompletna promjena se desila kada su porušene zanatlijske kuće i dućani, i počeli da se grade čuveni bijeli soliteri s jedne i neboder sa druge strane.

Kada danas pogledamo ulicu Gavrila Principa u Bijeljini, teško bi ste mogli da zamislite da se tu nalazila jedna od najvažnijih bijeljinskih čaršija sve do prije 70-tak godina, čuvena Janjica čaršija. U ovoj ulici sada ništa ne podsjeća na to. Na Trgu kralja Petra I Karađorđevića nalazila se druga bijeljinska čaršija, a treća, tzv. Nova bila je na prostoru kod Zelene pijace, stariji Bijeljinci će se sjetiti i stare Samoposluge koja se tu nalazila. 

“Znači mala Bijeljina tadašnja, sa otprilike 15.000-20.000 stanovnika imala je čak tri čaršije, što govori da smo mi uvijek bili ambiciozno mjesto. Ovo je bio centar trgovine. Dobila je ime po rijeci Janjici ali i po istoimenoj džamiji koja se do 1963. godine nalazila tu negdje gdje je danas neboder. Srušena je i dislocirana kada je napravljen neboder i vezne zgrade. Premještena je nedaleko, na mjesto MZ na Pašinim baščama, blizu današnjeg kružnog toka, s tim da na tom mejstu nije imala minaret.”, pojašnjava vodeći nas kroz istoriju Bijeljine, kustos-istoričar u Muzeju Semberije, Zoran Midanović.

Centar bijeljinskog zanatstva, Janjica čaršija, bila je prvenstveno stecište opančara, jer je ovaj zanat bio vrlo razvijen u Bijeljini. Do 1941. godine u gradu je bilo 40 opančara, tačnije do dolaska industrijske cipele, koja je to uništila. 

“Bilo je pekara, krojača, kovača, bilo je tu svih vrsta zanatlija i tu su se nalazili dućani, uglavnom prizemne kuće i jednospratnice, tako da nije to bila neka arhitektonski vrijedna gradnja. A na prostoru između današnje Robne kuće i čuvenog “Cik-caka”, gdje je sada raskrsnica, bila je tzv. “Ženska pijaca”. Samo da napomenem da je Austro-ugarska 1879. godine napravila prvi statut grada Bijeljina, znači posle okupacije i tada je određeno koji će dani u sedmici biti pazarni, a kao i danas, to su bili utorak i petak i određena je lokacija te “Ženske pijace”, odnosno “Zelene”. Ona se nalazila tu sve do 1958. godine, do izgradnje današnje “Zelene pijace””, nastavlja Midanović.

Na Janjica čaršiji, pazarnim danima seljaci su donosili svoje proizvode, a sa formiranjem Novog Sela, gdje su bili nastanjeni Nijemci, uvode se i neke novine, do tada neviđene.

“Švabice iz Novog Sela su recimo donosile nešto što nije ranije bilo poznato, povrće kao što je kelj, keleraba, pojavio se i “krincaj” koga je činila mješavina za supu. N naši seljaci su izlagali i prodavali standardno-kokoške, jaja, voće, povrće, a eto Švabice su na “Žensku pijacu” donosile i nešto do tada neviđeno. U Muzeju Semberije može se vidjeti slika Milenka Atanackovića iz 1913. godine, koja se zove “Ženka pijaca””, istakao je kustos-istoričar u ovom Muzeju.

Stočna pijaca je bila preko puta današnjeg MUP-a, sve do 1980-tih. Izgled Janjica čaršije počinje da se mijenja 60-tih godina, kada ubrzano kreće urbanizacija i počinje rušenje kuća i dućana. Gradnja bijelih solitera počinje od 1976. i traje 1984. godine.

“Žute zgrade, preko puta bijelih solitera, koje je projektovao pokojni doktor arhitekture Slobodan Lukić, rađene su sredinom 70-tih, neboder od 1960.-1963., čuvena kafana “Cik-cak” ranih 60-tih, sve u svemu, da je neko bio u Bijeljini prije 50 godina i da dođe sada, ne bi se mogao snaći. Ovo mjesto je i danas urbanizovana žila kucavica grada, kao što je nekada bila sa trgovinom.”

Na drugom kraju Janjica čaršije 1976. godine niče Pobjedina “Robna kuća”, koja u svojim najsvjetlijim danima zapošljava 1000 ljudi.

“Ja se sjećam, kao dijete, bio sam na otvaranju te Robne kuće. Nismo mogli ući, tolika je gužva bila, to je tada bila senzacija. Jer tada su postojale recimo, u Beogradu robne kuće ovog tipa, a jedno naše bijeljinsko preduzeće je uspjelo iz svojih sredstava da skupi toliku akumulaciju i napravi, za ta vremena zaista reprezentativan objekat sa preko 10.000 artikala,” prisjeća se Midanović.

Vlasnici nekadašnjih dućana iz Janjica čaršije, uglavnom su živjeli u Srpskoj ulici i okolnim sokacima. Prvi desetospratni soliter koji je nikao bio je specifične zelene boje, a sve ostale bijele, međutim prije 20-godina i on je prekrečen.

“Niko od nas, gdje god da je putovao, nije vidio takvu nijansu zelene boje kakve je bila ta prva zgrada u Bijeljini tako da je i po tome to bila kuriozitetna zgrada”, prisjeća se Midanović i ove zanimljivosti.

Između prvog izgrađenog, i poslednjeg, tzv. izdvojenog solitera, u današnjoj ulici Dositeja Obradovića, nalazila se čuvena bijeljinska kafana “Zora”, sinonim za čaršijski svijet. Vlasnica Zora Savić bila je prava dama, a njeni gosti – gospoda. U neobično uređenoj bašti večeri su brujale tihom pjesmom, šalom i smijehom. Kako je zabilježio Slobodan Petrović u knjizi “Korzo stare Bijeljine”, gdje se jedino mogu pronaći i rijetke fotografije ove kafane, dolazio je često i stari boem Dimitrije Lazić Dikan sa svojom gitarom, i maestro Jovo Violina. Stari Bijeljinci su čak i pjesmu spjevali u čast gazdarice Zore i u slavu svoje omiljene kafane.

“Tu je bijeljinska elita dočekivala ime kafane, odnosno zoru.  A tu elitu su činili, između ostalih Čolakovići, zatim glumci tadašnjeg bijeljinskog pozorišta “Scena”, ukratko-svi boemi koliko ih je bilo u Bijeljini nisu mogli da zaobiđu kafanu “Zora”.”

Tamo gdje se danas nalazi drugi od pet solitera u centru grada, nekad je bila “Pećina” kafana, u kojoj je bio i han. Bila je to zgrada na sprat, s velikom salom u prizemlju, a na spratu su bile sobe za noćenje. U dvorištu su bile štale za konje i prostor za smještaj robe i zaprega. Usred dvorišta nalazio se bunar, odakle su putnici zahvatali vodu za sebe i konje. Nakon Prvog svjetskog rata han je zatvoren, ostala je samo kafana, koja je radila sve do šezdesetih godina prošlog vijeka. Posljednji vlasnik je bio Petar Milošević, čiji je brat Miloš takođe držao kafanu, nešto manju, na drugoj strani ulice. Obje kafane su primale seljake koji su dolazili na pijacu, kao i njihove zaprege, pa su uvijek imale dosta posla. 

(BN TV)

Komentari / 4

Ostavite komentar
Name

Deba

14.02.2021 16:27

Vau, tri carsije

ODGOVORITE
Name

Bijeljinac

14.02.2021 17:03

Lijepa moja Bijeljina i svi naši dobri ljudi!

ODGOVORITE
Name

JABLAN

14.02.2021 17:34

TADASNJA BIJELJINA JE IMALA SVOJU DUSU.DOLAZAK U BIJELJINU JE BIO DUSEVNI MIR.DANAS JE SVE PRETVORENI U BETON.MNOGO SE IZGRADILO ALI JE SVE PRETVORENO U BETON I ZAGUSLJIVE KAFANE PUNE DIMA I SUMORNE TUGE.

ODGOVORITE
Name

svaka cast

14.02.2021 20:19

na ovom predivnom clanku i tacno tako je sve bilo i nazalost nije vise. i da je srece da se bijeljina gradila ali ne da se rusilo ngeo saniralo i restauracije vrsile a naravno zgrade i objekti prema vani gradili bez da se unistava centar....

ODGOVORITE