Dirljiva priča iz "Oluje": Čekajući voz za sjever

Početkom avgusta 1995. godine, oko Pantelina, krsne slave Bijeljine, prije dvadeset i pet godina, nakon višednevnog egzodusa zbog hrvatske vojno-policijske akcije „Oluja“, prognani Srbi iz Kninske Krajine, njih skoro četvrtina miliona, stizalii su u Semberiju, a potom su, kako je ko mogao, put nastavljalii dalje – preko rijeka Save i Drine. Najteže je bilo onima koji su iz Bijeljine trebali da otputuju vozom, jer nisu imali drugog prevoza..

Republika Srpska 05.08.2020 | 11:12

Peroni Željezničke stanice u Bijeljini do Pantelinda te stradalničke 1995. godine dva puta su  se praznili. Na sjever, preko rijeke Save za Šid, a onda dalje u unutrašnjost Srbije, ispraćena su dva putnička voza, krcata prognanim Srbima iz Hrvatske. U svkom od njih bilo više od tri hiljade duša.

Kompozicije su bile duge i do pola kilometra. Nikada ranije toliko duge putničkih vagona nije odjednom pristizalo u Bijeljinu. Vukle su ih jake dizel lokomotive. I tek što, u oba puta, kompozicija zamakne iza krivine kod Poljoprivredne škole, pristižu novi nevoljnici. Čini se kao da izviru iz zemlje. U stvari to je tekla rijeka prognanika sa vjekovnih ognjišta iz Like, Korduna, dijela Dalmacije i mjesta ispod Dinare. Protezala se putem spasa dosta ispred Banjaluke, pa do Semberije, a onda preko rijeka kroz cijelu Srbiju.

Bilo je to egzodus jednoog naroda – ponavljala se “Petrovačka cesta” iz pjesme Branka Ćopića iz Drugog svjetskog rata, ali ovoga puta bila je najduža I najtužnija  izbjeglička rijeka ljudi na svijetu.

A te 1995. godine ljeto je bilo vrelo – i sa neba i sa zemlje. Tropska temperatura. Sve se urotilo protiv prognanog naroda. 

U Semberiju dolaze ljudi u prikolicama velikih šlepera, u rasklimanim autobusima, na traktorima… Hiljade se na peronu nevelike stanice, uglavnom djeca, žene, starci i iznemogli, gladni, osakaćeni, bolesni, izbezumljeni. Goli I bosi.

Premoreni, uplašeni i iznureni od dugog putovanja i odmah popadaju po staničkim hodnicima, po kolosijecima, po betonu, po travi koja je izdžikljala , jer na ovu stanicu već godinu dana ne dolaze vozovi. Kada se ovakavo stradanje vidi, tek se tada. Nažalost, shvati šta u punom značenju  znači izraz “ljudi pritisnuli zemlju”.

Porodice rasturene. Djeca plaču. Smežurane starice ćute. Muškarci se raspituju šta će dalje biti. Na ulazu u službenu prostoriju plakat: “Tretni voz stiže u šesnaest časova”, a onda i: “Sljedeći putnički voz stiže između šesnaest i sedamnaest časova”, “Telefona nema”. A onda jedan željezničar ide između naroda i obavještava ih: 

- Teretni voz sa traktorima, kamionima i opremom, koji je nedavno otišao, zaustavljen je kod mosta na Savi u Rači. Blokirana je pruga, pa zbog toga ne može iz Šida da stigne putnička kompozicija.

Za čudo – većina prognanika mirno prima ovu vijest, uprkos tome što je veoma obeshrabrujuća. Valjda su takvi jer su sada na sigurnom. Daleko od rata i ratišta gdje su preživjeli i teže situacije.

Okupljaju se nevoljnici  po grupama – komšije s komšijama, kumovi s kumovima, rođaci s rođacima, saborci sa saborcima… Kninjani, Drvarčani, Petrovčani, Grahovljaci, Benkovčani… Prozbore po koju riječ, pa ućute. Gledaju na sjever, niz prugu. Čekaju spasonosni voz da ih odveze u Srbiju. Raspituju se o svojima usput pogubljenim. Da bar ima telefon, pa da se jave svojim rođacima, onima iz “Osme ofanzive” u Bačkoj i Banatu. Ništa od toga.  

Najteže je maloj djeci. Mnogo ih je. Život im je, eto započeo u paklu i izbjeglištvu. Plaču. Gladni su. Ojedi od znoja po nježnoj koži ih grizu. A sunce pripeklo. Topi se asfalt.

Mala Gordana Kuprešanin iz Medaka, zaspala je na kaputiću prostrtom na betonu staničnog restorana u hladu starih lipa. Raspršila joj se plava kosica, raširila je ručice. Liči na usnulog anđelka. Pored nje sjedi njena starija sestrica Martina koja ima četiri godine. Gordana tek dvije. Tek jutros ih je u izbjegličkoj koloni pronašao otac Nenad. Osam dana su u prikolici putovale sa majkom Vesnom, djedom po majci Dušanom Ljuštinom, bakom Milicom i ujakom Milanom.

Milan je, nažalost izgubio svoju porodicu – suprugu i dvije djece. Posljednji put su viđeni kod Banjaluke, pa ga to hrabri da su živi. 

– Posljednji sam izašao iz Medaka. Tek od Petrovca sam se počeo raspitivati za porodicu. Odahnuo sam kada sam u “Glasu Srpskom” vidio Gordaninu fotografiju i vijest da je sa porodicom na putu za Bijeljinu. 

– Stigli smo ovdje u nekom autobusu iza ponoći. Otac i brat su mi nosili djecu. Onda nam dođe neka čestita žena i donese nam mlijeka, keksa, hljeba i čokoladu. Dade nam i dvadeset maraka – kaže Vesna Kuprešanin.

Na stanicu pristižu i cisterne sa vodom za piće. Donosi se i hrana, a šleperi prepuni nevoljnika stižu jedan za drugim. Istovare nevoljnika, pa ponovo po nove prognanike. 

– Kod Turjanskog i Korenice vidili smo pobijene civile, a malo kasnije u traktorskim prikolicama rođene su dvije bebe – kaže Dušan Ljuština. 

– Najteže mi je bilo da se rastanem sa svojim psićem Terijem, dječijem ljubimcem. Trčao je za kamionom nekoliko kilometara, pa zastao. Čini mi se da sam u njegovim očima vidio suze – vajka se Milan Ljuština, a onda i on zaplaka. Taj mali Teri, jedino živo njihovo stvorenje, ostalo je usamljeno na rodnoj grudi, u starom zavičaju.

Prognanici i dalje pristižu. Dirljivi susreti. Puni i sreće što su preživjeli “Petrovačku cestu”, ali i gorčine. I suza radosnica i bola, jauka, plača… Ne dao Bog nikome da tako nešto doživi.

Na vratima stanične kancelarije lijepe novi oglas ispisan flomasterom nevještom rukom. “Ne zna se kada će stići sljedeći voz!”

Pada noć, a nevoljnici i dalje pristižu na bijeljinsku željezničku stanicu. Svi čekaju spasonosni voz za sjever. Posrećilo im se. Stigao je sljedećeg jutra. Svi su se ukrcali.

A tek što je kompozicija zamakla za krivinu, stizali su novi nevoljnici. I oni će tu, ko zna koliko dugo, čekati spasonosni voz za sjever.

(Tihomir Nestorović /BN)