Južna konekcija - Rasprodaja narodne imovine pod maskom energetske nezavisnosti

Dok vam objašnjavaju kako spasavaju zemlju od ruskog gasa, u Sarajevu se odigrava najveća pljačka strateške infrastrukture u istoriji Bosne i Hercegovine.

Projekat Južne interkonekcije, koji se prodaje kao prekretnica za energetsku bezbjednost, zapravo je aranžman u kojem se državni suverenitet poklanja netransparentnoj američkoj kompaniji bez ijednog realizovanog projekta, dok se građanima uvozni monopol servira pod krinkom geopolitičkih ciljeva koji nemaju veze sa njihovom dobrobiti.

Dok su mainstream mediji prenosili optimistične izjave federalnog ministra energije Vedrana Lakića, portal Logično objavio je analizu koja je razotkrila pravo lice tog posla.

Riječ je o skandalu vrijednom 400 miliona maraka, a ključno je pitanje koje niko u vlasti ne želi da čuje: ko stoji iza kompanije AAFS Infrastructure and Energy LLC?

Portal Logično je otkrilo da je riječ o kompaniji registrovanoj u Vajomingu, američkoj saveznoj državi poznatoj kao prestonica korporativne tajnosti.

Vajoming ne zahtijeva javno objavljivanje stvarnih vlasnika, omogućuje anonimne upravne odbore i minimalno finansijsko izvještavanje.

Kompanija koja pretenduje da upravlja strateškom energetskom infrastrukturom Bosne i Hercegovine nema transparentnu vlasničku strukturu.

Niko ne zna ko su pravi ulagači, koji fondovi, koje banke, koji politički interesi stoje iza te pravne konstrukcije.

Svi pokazatelji upućuju na to da AAFS nije operativna kompanija nego posebno vozilo stvoreno isključivo za taj projekat.

To znači da nema vlastite izvođačke kapacitete, neće graditi gasovod nego će to dati trećim firmama, nema vlastiti bilans koji bi garantovao projekat i služi isključivo kao platforma za politički osiguran transfer kapitala.

Potpredsjednik AAFS-a jeste Džesi Binal (Jesse Binnall), advokat koji je predvodio pravne napore Donalda Trampa da poništi rezultate predsjedničkih izbora 2020. godine.

Binal nema nikakvo iskustvo u energetskom sektoru, nikada nije izgradio gasovod, nikada nije vodio infrastrukturni projekat. Njegova uloga nije inženjerska nego osiguranje političke zaštite.

Predsjednik AAFS-a jeste Džozef Flin (Joseph Flynn), brat Majkla Flina, bivšeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost SAD-a koji je priznao krivicu za laganje FBI-ju i kasnije bio pomilovan od Donalda Trampa.

Porodica Flin nije energetska dinastija nego bezbjednosno-politička mreža. Kada brat bivšeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost dolazi u Sarajevo da pregovara o gasovodu, to nije poslovna posjeta nego misija.

Javno dostupni podaci o timu AAFS-a ne sadrže niti jednog iskusnog energetskog inženjera, niti jednog projektnog direktora sa referencom izvedenog projekta, niti jednog stručnjaka za ugovore o inženjeringu, nabavci i izgradnji. Ovo nije tim koji gradi gasovod. Ovo je tim koji pregovara političke aranžmane.

Lakićev odgovor koji je sve potvrdio umjesto da išta demantuje

Nakon što je Logično objavilo istinu, na scenu je stupio federalni ministar energije, rudarstva i industrije Vedran Lakić.

Njegova konferencija za medije trebala je da umiri javnost i demantuje navode o spornom poslu. Umjesto toga, Lakić je potvrdio najgore strahove i dodao nove razloge za zabrinutost.

Lakić je izjavio da će projekat Južne interkonekcije predstavljati prekretnicu za energetski sektor Bosne i Hercegovine.

Nakon višegodišnjeg izostanka političke volje, kako je rekao, napokon su stvoreni uslovi za realizaciju. Ti uslovi uključuju usvajanje zakonskog okvira i predstojeće zaključivanje ugovora sa američkim investitorom.

Ali ono što je Lakić potom rekao otkriva pravu priču. On je izjavio da je Evropska unija naredila Bosni i Hercegovini da više ne smije da uvozi ruski gas.

Ta informacija, iako nikada službeno potvrđena iz Brisela, poslužila je kao savršen alibi. Lakić je na konferenciji otkrio da je interes za izgradnju gasovoda pokazala američka kompanija AAFS, nakon čega je ministarstvo primilo pismo namjere.

I to je bilo to. Nema javnog konkursa, nema poređenja ponuda, nema tržišne utakmice. Jedna kompanija se javila i dobila je sve.

Političke stranke koje participiraju u vlasti postigle su dogovor da se maksimalna pažnja posveti realizaciji projekta. Taj dogovor uključuje i uvrštavanje imena investitora direktno u Zakon o Južnoj interkonekciji.

To je presedan bez presedana. Umjesto da se donese opšti zakonski okvir koji bi omogućio bilo kojem investitoru da ulaže pod jednakim uslovima, zakon se mijenja kako bi odgovarao jednoj jedinoj kompaniji.

Lakić je potvrdio da su u zakon uvršteni i odvojci prema gradovima Grude, Gornji Vakuf-Uskoplje, Donji Vakuf i Čapljina, kao i novi pravac od Kladnja prema Tuzli.

„Time ćemo početi gasifikaciju u industrijskom dijelu Bosne i Hercegovine“, rekao je ministar. U zakon je dodato i ime investitora.

Vladavina prava ili njeno potpuno ukidanje

Ono što Lakić i Nikšić čine nije samo loš posao nego sistematsko rušenje vladavine prava u Bosni i Hercegovini.

Umjesto da se poštuju osnovni principi tržišne ekonomije, vlasti su odlučile da daju monopol nad strateškom infrastrukturom jednoj jedinoj kompaniji bez ikakvog konkursa.

Da Bosna i Hercegovina ima vladavinu prava i funkcionalnu tržišnu ekonomiju, situacija bi izgledala potpuno drugačije. U normalnoj zemlji gas bi se uvozio od onoga ko nudi bolju cijenu.

To znači da bi se uvozio i ruski i američki i bilo koji drugi gas, zavisno od toga ko je konkurentniji. To je osnova svakog ozbiljnog tržišta. Konkurencija spušta cijene, a spuštene cijene znače manje troškove za građane i privredu.

Umjesto toga, Lakić i Nikšić uvode monopol. Oni ne grade tržište nego ga uništavaju. Oni ne stvaraju konkurenciju nego je zabranjuju. Oni ne štite interese građana nego interese jedne netransparentne kompanije sa političkim vezama u američkom vrhu.

Lakićeva izjava da je EU naredila Bosni i Hercegovini da ne smije da uvozi ruski gas je ključna.

Čak i ako je to istina, a i to je sporno jer takva naredba nigdje nije javno objavljena, zašto bi to značilo da se mora uvesti američki monopol? Zašto se ne može uvoziti gas iz Norveške, Azerbejdžana, Katara ili bilo koje druge zemlje koja nije Rusija? Zašto se ne može raspisati međunarodni javni konkurs na koji bi se mogli javiti svi zainteresovani dobavljači?

Odgovor je jednostavan: jer ovaj posao nema veze sa gasom.

Ovaj posao ima veze sa političkim vezama, bezbjednosnim mrežama i transferom kapitala pod krinkom energetskog projekta.

AAFS nije odabran zato što je najbolji ili najjeftiniji. AAFS je odabran zato što ima veze sa Trampovim advokatom i bratom Majkla Flina.

Katastrofa predstavljena kao uspjeh

Lakić ovu katastrofu predstavlja kao uspjeh. On govori o prekretnici, o gasifikaciji industrijske zone, o strateškoj investiciji. Ali ono što ne govori jeste da će građani Bosne i Hercegovine plaćati skuplji gas zato što nema konkurencije.

Ono što ne govori jeste da je država izgubila svaku kontrolu nad strateškom infrastrukturom. Ono što ne govori jeste da su zakoni mijenjani bez javne rasprave kako bi se udovoljilo jednoj kompaniji.

Predsjednik AAFS-a Džozef Flin govorio je o strateškoj globalnoj investiciji iz perspektive Sjedinjenih Američkih Država.

Primijetite kako nije rekao iz perspektive Bosne i Hercegovine. On je rekao „iz perspektive SAD-a“. Potpredsjednik AAFS-a Džesi Binal dodao je da je kompletnoj administraciji predsjednika SAD-a Donalda Trampa važno da projekat uspije. Oni su otvoreni. Oni ne kriju da taj projekat služi američkim interesima.

Ali zašto bi Bosna i Hercegovina služila američkim interesima na svoju štetu? Zašto bi građani plaćali skuplji gas samo zato što neko u Vašingtonu želi da proda američki LNG Evropi? Zašto bi se uništavala tržišna ekonomija i uspostavljao monopol samo zato što je neko u Briselu rekao da se ne smije uvoziti ruski gas?

Bezbjednosne implikacije koje se prećutkuju

Direktor kompanije Amer Bekan zahvalio se partnerima iz SAD-a i istakao da je projekat izuzetno značajan i za bezbjednosni aspekt u zemlji.

Ovo je posebno zabrinjavajuća izjava. Kakve tačno bezbjednosne implikacije ima gasovod kojim upravlja kompanija povezana sa Trampovim advokatom i bratom bivšeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost? Ko će imati pristup toj infrastrukturi? Koje će bezbjednosne provjere biti napravljene? Kakve će garancije biti osigurane?

Kada kompanija sa ovakvim profilom preuzima kontrolu nad strateškom energetskom infrastrukturom, to više nije samo ekonomsko pitanje. To postaje pitanje nacionalne bezbjednosti. A na to pitanje niko nema odgovor.

Lakić je dodao da će Energoinvest i dalje ostati uvoznik gasa. Projekat je stopostotna američka investicija i Vlada FBiH neće finansijski učestvovati u projektu. To bi trebalo da zvuči dobro. Amerikanci ulažu, mi ne dajemo novac. No istina je suprotna.

Mi ne dajemo novac, ali dajemo mnogo više. Dajemo zakonski monopol. Dajemo stratešku infrastrukturu. Dajemo suverenitet nad vlastitim energetskim resursima. Dajemo budućnost naših građana u ruke netransparentnoj kompaniji bez ijednog realizovanog projekta.

Tri scenarija – nijedan nije dobar za Bosnu i Hercegovinu

Prvi scenario: SAD gura projekat kroz sve faze. AAFS osigurava finansiranje iz američkih fondova. Izgradnju preuzima neki od velikih izvođača. AAFS uzima naknadu za razvoj, udio u vlasništvu i dugoročne prihode od upravljanja infrastrukturom. Oni profitiraju bez da išta grade, a Bosna i Hercegovina ostaje sa monopolom i skupim gasom.

Drugi scenario: Projekat usporava zbog političkih promjena u SAD-u ili Bosni i Hercegovini. Finansiranje kasni. Ulaze veliki igrači koji preuzimaju kontrolu. AAFS ostaje posrednik sa minimalnim udjelom. Politički kapital se pretvara u novac bez izvedenog projekta, a Bosna i Hercegovina ostaje bez gasovoda i sa izgubljenim godinama.

Treći scenario: Finansiranje propada. Projekat se obustavlja. Bosna i Hercegovina ostaje bez gasovoda, a AAFS bez odgovornosti. Država godinama gubi u proceduralnim zamkama. Ako projekat propadne, odgovornost će snositi lokalne vlasti, dok će se AAFS povući bez posljedica.

U sva tri scenarija Bosna i Hercegovina gubi. Jedino je pitanje koliko će izgubiti.

Zaključak – nema uspjeha bez vladavine prava

Ono što Lakić i Nikšić čine nije uspjeh nego katastrofa. Oni su iskoristili geopolitičke okolnosti da zaobiđu sve pravne norme, unište tržišnu ekonomiju i favorizuju jednu kompaniju koja nema nikakvog poslovnog kredibiliteta.

Oni su omogućili da se strateška nacionalna infrastruktura preda ljudima čija je jedina kvalifikacija bliskost sa Trampovim krugom.

Da Bosna i Hercegovina ima vladavinu prava, gas bi se uvozio od onoga ko nudi bolju cijenu. To znači da bi postojala konkurencija između ruskog, američkog, norveškog, katarskog i svakog drugog gasa. To znači da bi građani plaćali najnižu moguću cijenu. To znači da bi privreda bila konkurentnija. To znači da bi država imala koristi od svog strateškog položaja umjesto da ga poklanja.

Ali umjesto toga, Lakić i Nikšić uvode monopol pod krinkom geopolitike. Oni prodaju priču o energetskoj nezavisnosti dok zapravo uvode zavisnost o jednoj kompaniji. Oni govore o diversifikaciji dok zapravo uvode novi monopol. Oni slave uspjeh dok zapravo potpisuju kapitulaciju.

Američka ambasada u Sarajevu ne skriva oduševljenje. Oni su poručili da je Bosna i Hercegovina napravila veliki korak prema diversifikaciji snabdijevanja energijom. Ali pitanje koje oni ne žele da čuju glasi: diversifikacija prema čemu? Prema američkom LNG-u koji je skuplji od ruskog gasa? Prema monopolskoj poziciji jedne kompanije? Prema gubitku suvereniteta nad vlastitom infrastrukturom?

Dok ta pitanja ostaju bez odgovora, jedna je stvar sigurna. Južna interkonekcija više nije energetski projekat. Postala je test demokratskih institucija Bosne i Hercegovine. Hoće li one funkcionisati u interesu građana ili u interesu politički povezanih privatnih interesa, pokazaće se u danima kada ovaj zakon dođe u Parlament Federacije Bosne i Hercegovine.

Ako bude usvojen bez temeljite revizije, bez javne rasprave, bez odgovora na pitanja o stvarnim vlasnicima, bez garancija za građane, onda više neće biti dvojbe. To nije bila greška. To je bila namjera.

Namjera da se država rasproda onima koji imaju političke veze, a ne poslovne sposobnosti. Namjera da se zaobiđu svi pravni okviri koji štite tržišnu ekonomiju.

Namjera da se Bosna i Hercegovina pretvori u poligon za geopolitičke igre velikih sila, dok njeni građani plaćaju cijenu u vidu skupe energije, korupcije i gubitka svakog suvereniteta nad vlastitim resursima.

Ovo nije uspjeh. Ovo je katastrofa. I zvaćemo je pravim imenom dok nas budu uvjeravali u suprotno.

(BN)