Prof. dr Petar Kunić: Visoko obrazovanje i stvarnost Srpske

Vrijeme u kojem živimo je veoma zahtjevno, traže se kvalitetna i adekvatna znanja za rješavanje veoma složenih društvenih problema. Suočavamo se sa urušenim društvom u kojem osnovne signature čine strah od onog što će biti sutra, otuđenje i rasap svih etičkih vrijednosti, potpuna dezorjentacija u intelektualnim krugovima, u vremenu proliferacije lažnih ljudi.

Republika Srpska 01.12.2019 | 09:54 Ambijent u kojem djelujemo, posebno ambijent akademske zajednice ne trpi izolovanost. On traži aktivnu poziciju koja reaguje na poticaje. Bez kvalitetnog i marljivog rada i stalne brige za sopstveno obrazovanje ne mogu se očekivati kvalitetne promjene i dobri rezultati.

Učenje je proces koji traje u kontinuitetu, koji kod čovjeka smanjuje neizvjesnost i koji time lakše prihvaća promjene, te je zato od ključnog značaja za svaku društvenu zajednicu. Stoga se traži veća posvećenost društva, odnosno sistemska briga o obrazovanju, posebno visokom obrazovanju.

Društvo mora prepoznati ljude znanja, čija razmišljanja imaju slobodan i prohodan put. Ne trebaju nam samo visoko obrazovani ljudi, zanatlije, već oni koji kritički misle i rasuđuju.

Nedostatak znanja i spoznaje često predstavlja kamen spoticanja u donošenju ključnih odluka. Samo ljudi od znanja su sposobni da ponude alternativna rješenja. Kritičku svijest treba razvijati i sačuvati, kako se kreativnost ne bi izgubila.

Osjećaj podaništva i bespomoćnosti stvara kulturu zavisnosti, stvara društvo koje ne reaguje na poticaje. U javnom diskursu nedostaje organizovana pamet i umnost, u njemu dominira polusvijet koji dobija pohvalu za destruktivnost i poslušnost.

Ljudske vrline kao što su poštenje, mudrost, pravednost i odgovornost nisu prioriteti, stavljene su u stranu, a promovišu se lažne vrijednosti.

Sistem ne prepoznaje ljude znanja koji imaju nesporan legitimitet.

Ne živimo u društvu gdje vlada jednakost i pravda, gdje svi imaju jednake šanse pri zapošljavanju i napredovanju. Mora se eliminisati sistem patronaže i klijentelizma zasnovan na samovolji i oligarhiji jedne vladajuće strukture koja postavlja svoje istomišljenike u svim segmentima društva.

Tamo gdje nije osigurana jednakost građana, posebno u pravu na rad, što predstavlja primarnu egzistencijalnu kategoriju, ne može se govoriti o pravnoj državi, a da i ne govorimo o etici i pravdi.

Tamo gdje nema pravde život gubi smisao (Kant), a odlazak mladih ljudi je svakako vezan za ovu činjenicu.

To je postupanje "contra legem "i vezano je za urušavanje državnih institucija u korist jačanja pojedinaca i određenih interesnih grupa.

 Od takve politike nisu imuni ni pojedini fakulteti gdje se često javljaju grupisanja i izolovanja profesora koji drugačije misle. Opanjkavanje najboljih od strane najgorih je pojava koja je prisutna i na univerzitetu. Zbog slabosti institucija, previše se odluka bazira na ličnim odnosima, a te odluke zato nisu objektivizirane, što unosi nezadovoljstvo kod određenog broja univerzitetskih nastavnika. Odanost prema fakultetu, njegovo duboko poštovanje, kao i međusobno uvažavanje i zajedništvo nastavnika, obaveza je svih, jer samo takvi odnosi stvaraju duh zajedništva akademske zajednice i siguran obrazac za njenu perspektivu.

Moraju se prihvatiti savremeni standardi rada i ponašanja.

Načelo legaliteta i legitimiteta su temeljni atributi pravne države koji ne smiju biti zamjenjeni proizvoljnim oportunizmom volje određenih interesnih grupa. Pravna država je utemeljena na pravima a ne na privilegijama –sine ira et studio,  ona je dakle per definitionem nepristrasna i pravedna.

Profesorima univerziteta, sasvim sigurno potrebno je više smjelosti, uz jak osjećaj samopoštovanja i nezavisnosti da glasom struke usmjeravaju društvene odnose u svojoj oblasti u poželjnom pravcu. Biti nastavnik i student univerziteta je čast i privilegija. Univerzitet je dio naše kulture, intelektualne, duhovne i materijalne kulture svakog čovjeka, svih ljudi zajedno.

Saradnja sa okruženjem 

Neke visokoškolske ustanove nemaju dovoljan kadrovski potencijal za uspješno izvođenje nastavnih aktivnosti. Došlo je vrijeme da se univerzitet osloni na vlastite kadrove. Jedan nastavnik nije dovoljan za ključne predmete na pojedinim fakultetima. Potrebno je zakonsku obavezu za prijem asistenata dosljedno provoditi.

Još  uvijek su prisutni vikend profesori koji izvode nastavu iz ključnih predmeta.

 Da se radi o nastavnicima sa izrazitim stručnim i naučnim autoritetom, to bi se moglo i tolerisati,  međutim često to nije tako pa se oni nerijetko dovode iz pekunijalnih  razloga rukovodstva fakulteta koja to koriste za svoju afirmaciju i prominentnu poziciju u društvu.

Kadrovski resursi postoje, samo ih treba angažovati.

Često se dešava da su domaći kadrovi sa naučnim atributima nepoželjni, jer se ne uklapaju u nečije interese. Saradnja visokoškolskih ustanova sa Akademijom nauka i umjetnosti Republike Srpske nije zadovoljavajuća i nije ostvarena u potencijalno mogućim kapacitetima.



Akademikom se postaje a "la carte", bez utvrđenih jasnih i preciznih kriterija. Akademija ima neki zatvoreni sopstveni ambijent bez transparentnosti i proceduralne pravičnosti u postupku prijema kandidata u svoje članstvo.  

Umjesto pravičnosti, prevladava ''etika proizvoljnosti'' tako da se akademikom postaje po onom starom principu ''ja tebi ti meni''. Promovisanje lažnih vrijednosti vodi relativizaciji samog smisla i potrebe ove važne institucije. Sumnjive reputacije nekih akademika znatno su srozale integritet i legitimitet akademije.

Ne može se ustvrditi da je ova institucija shvatila svoju poziciju u društvu. Njeno djelovanje je nečujno po bazičnim pitanjim, nedostaje joj senzibilnost prema ključnim pitanjima i opštem dobru. Lišena je kritičkog odnosa i izoštrene dubine misli o negativnim pojavama u društvu, tako da se stiče utisak da u pluralizmu ljudskih formi djelovanja prihvata samo jednu društvenu tendenciju, što nije na putu stvaranja boljeg i prosperitetnijeg društva.

Privatne visokoškolske ustanove

Notorna je u javnosti prihvaćena činjenica da privatne visokoškolske ustanove nemaju potreban kvalitet. Po mnogima, razlog treba tražiti u nedostatku kvalitetnog nastavnog osoblja. U većini slučajeva nastavu izvode nastavnici u svojstvu spoljnih saradnika koji često nemaju adekvatna nastavno-naučna znanja niti profesionalnu nastavnu karijeru.

Prijedlog za njihov izbor podnose komisije koje su često nekompetentnog sastava,  jer je ne čine članovi iz uže oblasti za koju se kandidat bira, što se posebno odnosi na oblast prava. 

U javnosti se pominju i drugi razlozi koji se razaznaju kao slabosti u funkcionisanju ovih ustanova, kao što je nedostatak adekvatno utvrđenih kriterija za provjeru znanja studenata. Sve u svemu, vrijeme je pokazalo da ove institucije prati niz nezakonitosti i nepravičnosti, a da ih nadležne vlasti nisu sankcionisale.

Da stvar bude drastičnija, otvorena je mogućnost osnivanja visokoškolskih ustanova bez selektivnog pristupa u gotovo svim oblastima visokog obrazovanja, tako da nije izostavljena mogućnost njihovog osnivanja u oblasti medicinskih, pravnih i pedagoških nauka, što u pravilu prosperitetna društva čine.

Dozvolu za rad dobila su sedam privatnih univerziteta (svaki univerzitet u svom sastavu ima pet fakulteta) uz desetine visokih škola, što svakako nije mali broj s obzirom na broj stanovnika, tako da Republika Srpska ima ubjedljivo najveći broj privatnih univerziteta u okruženju.

Puls razuma gubi svoju supstancu, ako se ima u vidu činjenica da nema dovoljno profesorskog kadra niti za dva državna univerziteta a kamoli za još pet privatnih univerziteta. Iako su rektori javnih univerziteta svojevremeno upozorili da ni jedan privatni univerzitet ne ispunjava zakonske uslove, nadležni organi nisu preduzeli odgovornije mjere.

Očito da je antizakonitost i moralno posrnuće nadvladalo javni interes. Osjećaj odgovornosti za buduće generacije je izostao.

Nauka i visoko obrazovanje su pokleknuli pred agresivnim neznanjem što je izrodilo dugotrajne negativne efekte sa kojima se već sučeljava društvena zajednica, a koji se ne mogu vratiti u prvobitno stanje.

Sprega moćnika u političkoj vlasti i pojedinaca koji hoće brzu i laku zaradu pokazala je svu nemoć državnih institucija i poraz i poniženje akademske zajednice.

Još jednom se obistinilo da u društvima bez demokratske tradicije osvajanje vlasti ne uspostavlja ''etiku odgovornosti'' nego naprotiv ''etiku proizvoljnosti''.

Društva za koje visoko obrazovanje nije od vitalnog interesa već periferna datost nije kompatibilno sa pulsom vremena i ne može pratiti njegove tokove.

Zaštita od takvih anomalija je slaba jer je funkcionalnost izvršenja zakona neefikasna.

Kontrolni nadzorni organi rade na ad nutum, a sudovi su većim dijelom izgubili legimitet.

Pravo na nezavisno i nepristrasno sudstvo je postalo iluzija.

Autor: Prof. dr Petar Kunić