Priča: Crvena kosa, crveni dres, plavo-bijelo srce...

Ovo što počinje večeras, ma kako da se završilo, jednako je impozantna priča kao “Solskjer u Junajtedu”, makar zato što je Junajted onoliko veći klub od Oldama koliko je Pol bio veći igrač od Ole Gunara.

Fudbal 12.02.2019 | 17:45
Priča: Crvena kosa, crveni dres, plavo-bijelo srce...
Gde biste radije bili večeras? Na Old Trafordu, koji pod jednim nimalo hladnim Norvežaninom dočekuje bogate goste iz Katara, pardon Pariza, u blokbasteru prve ture prvih mečeva osmine finala Lige šampiona; tu, gde su se snovi stvarali, a nečiji drugi rušili, jer jedno bez drugog ne biva, gde svaka od onih crvenih opeka ima svoju priču, a mnoge priče su bile baš o njemu; tu, gde igraju najskuplji fudbaleri, oni što pripadaju najvećim majstorima ove igre?

Ili na pomalo neuglednom zdanju po imenu Baundari park, četiri tribine, ne previše velike – barem pet puta manje duša nego tridesetak kilometara dalje – u neuglednoj, malo je reći, Ligi dva, gde je najbolji igrač onaj što najviše bije, gde primadone dobijaju preventivno po štucnama, a dribleri odmah laktom u salo; zamislimo, da efekat bude još veći, i da će padati kiša, da će biti mračno, jer nema se baš ni za bahaćenje reflektorima, čak ni kada Oldam Atletik igra kući, i kada dočekuje svog neodbeglog sina.

Naravno da niko od nas ne bi imao dilemu, ali to je samo zato što niko od nas – i niko drugi, nikada – nije Pol Skols.

Da, ona mušema koja se trese, onaj prvi stadion, pozornica je najvećih drama i tragedija, poprište najvećih bitaka, a toliko ih je prošao taj čovek da biste se zakleli da i dalje trči, dečak sa crvenom kosom u crvenom dresu, tako je jednom za njega rekao Doktor Sokrates, kada je od svih dečaka bilo koje kose i bilo kog dresa apostrofirao baš Pola Skolsa.

“Taj bi jedini mogao, u svakom trenutku, da igra za Brazil.”

Ali Pol će Skols, astmatičar koji je postao zvezda iako je jedino što je ikada tražio od drugih da ga ne vide kao zvezdu, da mu ne poturaju mikrofone i kamere, da ga puste da radi ono što ume, ovog utorka uveče biti tamo gde su ga, otkako se završila njegova karijera, često sretali.

Dolazio je, kažu, na tribine svoje ljubavi iz detinjstva, Oldama, gde je poželeo da postane napadač gledajući špica po imenu Frenki Ban, a sada bi da zaokruži putanju onog klinca kojeg je tata vodio na treninge Junajteda, ali na utakmice samo Oldama; sada će, u prvom iskušenju kao trener, voditi voljeni, odavno posrnuli klub u četvrtom rangu takmičenja.

To postaje već blagi lajtmotiv ove sezone, barem kada je reč o pripadnicima nesuđene “zlatne generacije” engleskog fudbala, projektovane da 2002. sa Dalekog istoka vrati fudbal kući, i da onda svetsku krunu pečatira i evropskom dve godine kasnije.

Prvi im je plan pokarambasio izvesni Ronaldinjo; drugi će, kao što su već navikli, biti pokupljen kao divlji busen ispred kreča penaltika.

Pogodilo se, eto, da su Džerard (Rendžers), Lampard (Derbi), pa čak Sol Kempbel (Maklsfild, takođe u Ligi dva) i sada Skols neuspešno pelcovani od bolesti zvane fudbal. Pomenimo, nije daleko, i Rajana Gigsa, selektora Velsa...

(Skols to nikada ne bi rekao, kao što nikada ništa nije govorio, ali garant bi mu makar mrvicu zasmetalo što smo i u tekstu o njemu opet morali da ga uporedimo sa Stivijem i Frenkijem; mnogi će pijani navijač sa iscrtanim krstom Svetog Đorđa na licu tvrditi da bi Engleskoj bilo bolje da su igru gradili od staloženog, smirenog, prevejanog Pola Skolsa, a ne pokušavajući, do kraja bezuspešno, da ukomponuju Džerarda i Lamparda, no o tome, možda, drugom prilikom...)

Ovo što počinje večeras, ma kako da se završilo, jednako je impozantna priča kao “Solskjer u Junajtedu”, makar zato što je Junajted onoliko veći klub od Oldama koliko je Pol bio veći igrač od Ole Gunara; i ima simbolike što će povučeni tip koji je govorio samo na terenu i svoj trenerski debi, protiv Jeovil Tauna, imati pomalo u zapećku, u seni onoga što će se odigravati na Old Trafordu iste večeri.

Četrnaestoplasirani protiv četvrtog otpozadi u četvrtoj ligi?

Devet bodova od plej-of mesta?

Dobro, stvarno morate biti Pol Skols da se posvetite tome, a ne Ligi šampiona...

A kakav je igrač, kad već niko nije bio kao on, kakav je bio Pol Skols? Takav da ga ni navijači Liverpula, Arsenala ili Čelsija, oni što su ostajali bez zuba i bez glasa proklinjući, psujući, mrzeći Junajted i sve Fergusonove bebe iz žetve '92. na '93, mogli da ga vole, žele, da maštaju o njemu otvoreno.

Niste morali da se krijete, Skols je bio toliko dobar – pas! šut! kontrola! kretanje! vizija! borbenost! žuti i crveni kartoni! – da bi bilo suludo ne ceniti ga, ne shvatati koliko je bitan, drugačiji, neponovljiv.

Znali su to, čak i mnogo bolje od nas laika, momci koji su igrali protiv njega, a kamoli oni što su sa njim delili svlačionicu.

Roj Kin je priznavao da ne bi bio ništa bez Skolsija napred (mada neće izdržati da ga ne pecne zbog navodne “dosade”, zato što je, za razliku od svih ostalih igrača, izgledao, ponašao se, nosio se i vozio automobil kao da živi u malenom stanu u kakvoj socijalnoj zgradi), Ćavi – a ponovili smo nedavno lekciju da je Ćavi znao baš sve – ga je nazvao najkompletnijim centralnim veznim fudbalerom u poslednje dve decenije, obožavali su ga Zidan, Anri, Luis Figo, Roberto Karlos, Davids, Pirlo i Gvardiola, Fabio Kapelo ga je na kolenima molio da se vrati u reprezentaciju...

Otkako je okončao simpatičnu karijericu u kojoj se tu i tamo uzeo neki trofejčić (11 titula, dve Lige šampiona, tri FA kupa) i postigao koji golić (155 u svim utakmicama, a utakmica je bilo 499 u Premijer ligi i 718 ukupno), Pol Skols bio je kratko pomoćnik Gigsu na Old Trafordu posle odlaska Mojesa, još kraće je sa Garijem Nevilom vodio Salford – klub iz Konferencije koji drži Junajtedova “Klasa '92” i u kojem ima deset odsto deonica, što je umalo bila prepreka za preuzimanje Oldama – i pojavljivao se u televizijskim studijima, gde je, između ostalog, oštro kritikovao Murinjov stil (pa će sada moći, rekli bi Englezi, da stavi pare tamo gde su mu bila usta).

Najredovniji je bio upravo na Baundari parku, pošto Skols ni za vreme igračkih dana nije tajio da je Oldam njegov prvi klub, zbog oca koji je obožavao Latikse još pre zlatnih dana Džoa Rojla, a da se Junajted uspeo izboriti tek za korektnu drugu poziciju.

Sada će riđokosi ćutolog morati da bude mnogo oštriji prema igračima, iskreniji prema navijačima, otvoreniji za medije, socijalno asertivniji, ako misli da mu trenerski posao krene, ako misli da Oldam Atletik izvuče iz bule kojoj se, sve do ove nedelje, nije naziralo dno.

Ime kluba ponosno stoji među onom bratijom koja sebe može da nazove “Osnivači Premijer lige”, ali to je, otprilike, jedina stvar za zor u protekle skoro tri decenije.

Od ispadanja već u drugoj sezoni novoosnovanog prvenstva, Oldam – vicešampion iz ratne 1915, kada ih je za bod nadjačao Everton; trivije radi, poslednja tri mesta te sezone zauzeli su Mančester Junajted, Čelsi i Totenhem – uporno je, strpljivo, dosledno i nezaustavljivo klizio ka sve nižim ligama, uz sijaset pogrešnih procena, finansijskih malverzacija, kikseva menadžmenta i bunta navijača.

I biće potrebno mnogo vere, nade i optimizma da se klub vrati tamo gde pripada. A to je, ako slušate njegove navijače, “makar” Čempionšip.

Sve to, počev od ovog utorka, prvog od, nadaće se, mnogih koje neće provoditi slušajući himnu Lige šampiona (malo li ju je puta čuo?) već vičući savete momcima što igraju glavomet ispred njega, sve to vrlo dobro zna Pol Skols.

Kao i kada smo govorili o Džerardu, Lampardu, Solskjeru, to što je neko bio dobar igrač – a Skols je bio predobar igrač! – uopšte ne znači da će biti dobar trener; u isto vreme, uopšte ne znači ni da neće, pravila jednostavno nema, i treba uživati u ovoj, kako je već neko primetio, real-life simulaciji igre Football Manager, gde veliki fudbaleri češće postanu menadžeri nego što ne postanu.

A biće i nekih koji mu neće želeti uspeh, njemu, legendi igre, slučajnom superstaru, anti-selebritiju, tihom učeniku ser Aleksa Fergusona, tipu kojem se klanjao skoro ceo fudbalski svet.

Dobro, kada kažemo “nekih”, mislimo isključivo na Žozea Murinja; ostali, pa bili oni i navijači Liverpula, Arsenala, Čelsija, Sitija, ostali će i u jeku još jedne lude noći Lige šampiona baciti makar pola uveta ka nekoj tamo četvrtoj ligi i jeftinim reflektorima što osvetljavaju plavo-bele stolice i jednog crvenog momka ispod njih.

Izvor: mozzartsport

Foto: Reuters

Komentari / 0

Ostavite komentar