Rusi ostaju, Amerikanci idu

Intervencija vazduhoplovnih i mornaričkih snaga Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske protiv Sirije, u prošlu subotu, izvedena kao reakcija na napad hemijskim oružjem, navodno snaga pod kontrolom Bašara al Asada u mjestu Duma, u kojem je stradalo 70 ljudi, brzo odlazi u zaborav, što se medija koji su u njoj vidjeli početak ozbiljne konfrontacije Vašington – Moskva tiče. U samoj Siriji, gdje rat ili bolje rečeno ratovi, bjesne već sedam godina, agonija se nastavlja.

Svijet 22.04.2018 | 12:19
Rusi ostaju, Amerikanci idu
Zemlja je raskomadana na nekoliko teritorija pod kontrolom različitih snaga: nešto više od polovine bivše države drži Asadova vlada, čije su snage počele da se oporavljaju poslije ruske intervencije septembra 2015, a koje podržava i Iran. Sjeveroistok je u najvećoj mjeri pod kontrolom kurdskih milicija (YPG – Jedinice za zaštitu naroda), a nekoliko enklava, među kojima provincija Idlib, u rukama je sirijskih pobunjenika, između ostalih Nusra fronta. I jedne i druge podržava Zapad.

Sjeverozapad su zauzeli Turci. Postoje i dvije veće i nekoliko manjih enklava Islamske države. Rusi drže pomorsku bazu u Tartusu i vazduhoplovnu u Hmejmimu, Amerikanci imaju 2.000 vojnika koji će se uskoro, prema najavi predsjednika Donalda Trampa, vratiti kući.

Prije izbijanja sukoba 2011, Sirija je imala 22 miliona stanovnika, a od tada su, prema podacima iz 2016, njih 13,5 miliona postali izbjeglice: oko pet miliona je napustilo Siriju, ostali su interno raseljeni. Poginulo je oko pola miliona ljudi, prema aktuelnim procjenama. Sukobi su prije sedam godina izbili, prema zapadnom narativu, zato što su građani željeli više demokratije, a Asad im to nije dao.

Od početne priče zapadnih zemalja da „diktator koji kolje sopstveni narod“ – tako se doduše tretira i sada – mora da ode, sada se ističe da cilj ovog, kao i ranijih napada nije promjena režima u Damasku. Asad svakako ima svoj rok trajanja, a rješenje za poslijeratnu Siriju nije na vidiku.



Do velike konfrontacije između SAD i Rusije, suprotno navodnim očekivanjima, nije došlo. Poređenja sa Kubanskom raketnom krizom nisu održiva. Kao i prilikom američkog napada na vazduhoplovnu bazu Šajrat aprila 2017, za koji je povod bio isti – hemijski napad – Rusi su unaprijed bili obaviješteni.

Napad je bio „ciljan“, ograničenog opsega, mete postrojenja sa hemijskim oružjem. Šta je bio cilj akcije? Zvanično, da se pokaže da se „ubijanje sopstvenog naroda“ neće tolerisati. Poginula su šestorica sirijskih vojnika. Asad je tu gdje je, Rusi takođe, Amerikanci idu uz obećanje da bi, ako treba, mogli opet da napadnu sa svojih brodova u Sredozemlju.

Suzan Rajs, savjetnica za nacionalnu bezbjednost tokom drugog mandata Baraka Obame, u tekstu objavljenom u Njujork tajmsu poslije napada, primjećuje da je politika prethodne i sadašnje administracije prema Siriji „više slična nego različita“.

Dok su Rusija i Iran „izdašno plaćali kako bi sirijskog vođu Bašara al Asada osposobili da rasturi opoziciju i koji će ostati u Siriji da ga podržavaju“, SAD „treba da razjasne svoje strateške ciljeve u Siriji i sprovode ih nemilosrdnom disciplinom“, piše Suzan Rajs podsjećajući nas koliko je Obamin odnos prema ovoj krizi bio neodlučan i koliko je upravo takav stav doveo do stanja stvari koje je opisala.

Američke političke opcije u Siriji, prema njenim riječima, sada su „gore, ograničenije i neefikasnije nego ikada“. Koristeći frazu koju često upotrebljava i Tramp – „civilizovani svet“ – u koji ubraja izvođače napada, Rajs predviđa da će „odvraćajući učinak“ ovog i eventualnih budućih bombardovanja biti veoma kratkotrajan, misleći na navodnu Asadovu riješenost da upotrebljava hemijsko oružje. Za nju, u tom smislu, nije „najmanje važan“ faktor to što su SAD „oprezne da ne izazovu širi sukob“.

Bivša Obamina saradnica smatra da Amerika i dalje treba da se uzdržava od pokušaja vojnog rušenja Asada jer bi cijena takve akcije, ne samo novčana, bila viša od eventualnih koristi koje bi donijela. „Pošto su Rusija i Iran već toliko puno uložili da ga (Asada) održe, rizici takve strategije samo su se povećali. Sjedinjene Države treba da nastave da izbjegavaju neposredan sukob sa Rusijom; ograniče rizik sudara Izraela sa Iranom i njegovom produženom rukom Hezbolahom; i da otklone konflikt između Turske i sirijskih Kurda čiju pomoć Amerika još treba protiv Islamske države“.

Rajs očigledno smatra da je glavni zadatak na koji SAD treba da se usredsrijede Islamska država. Zato Trampovu najavu povlačenja naziva ishitrenom. Odlazak 2.000 američkih vojnika, tvrdi, omogućio bi oporavak džihadista. Ona priznaje da strategija koju nudi – a u koju spada i maglovita vizija nekih budućih „slobodnih i fer izbora“ u Siriji – neće zaustaviti rat, ali će zato „Sjedinjene Države sačuvati upravljenim na jasne i dostižne ciljeve, otkloniti strateško prenaprezanje (Amerike) i mudro služiti našim središnjim nacionalnim interesima“.

Šta su bili interesi Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske da se pridruže američkoj blic vojnoj akciji? Što se tiče Londona, nema sumnje da on ostaje glavni saveznik Vašingtona čija je aktuelna administracija toplo pozdravila odlazak Britanije iz Evropske unije, kao i glavni zagovornik aktuelnog oštrog kursa prema Rusiji. Ipak, i britanska premijerka Tereza Mej jasno je stavila do znanja da rušenje Asada, što bi vodilo još oštrijem kursu prema Rusiji, nije bila opcija – makar u minulom bombardovanju. Dio odgovora na pitanje o motivima Francuske svakako se sastoji u želji predsednika Emanuela Makrona da, poslije početnih nesuglasica, pokuša da uspostavi dobre odnose sa Trampom. I izgleda da im to obojici za sada polazi za rukom.



Isto to ne može se reći kada je riječ o odnosima SAD i Njemačke koja je upadljivo nedostajala u vojnoj akciji koju je Tramp predvodio. Njemački list Handelsblat u svom izvještaju o jednoj emisiji ZDF-a posvećenoj Siriji navodi zanimljivu opasku o stavu Ursule fon der Lajen, njemačke ministarke odbrane, koja je u emisiji „vazdušni napad nazvala dobrim i istovremeno izgledala zadovoljno što Bundesver nije bio zamoljen za pomoć“. Dakle, od Njemačke nije ni traženo da pokrene svoju avijaciju. Nejasno je da li je Angela Merkel takav zahtjev preduprijedila svojim „najn“ – kako je to tendenciozno interpretirao Sputnjik. Objašnjenje za njemačko uzdržavanje od vojne akcije tumači se i njenim zahtjevom da postane nestalna članica Savjeta bezbjednosti UN, za šta mora da obezbijedi dovoljan broj glasova u Generalnoj skupštini.

U pomenutoj emisiji naslovljenoj „Sirijska dilema – nema rješenja bez Putina?“ postavljeno je i pitanje da li Evropa ima svoju strategiju za Siriju. Komentator Handelsblata zaključuje da je emisija u kojoj je Ursula fon der Lajen saopštila „simpatičan“ stav Berlina – pokazala da je Evropa „od takve strategije udaljena“.

Komentator Cajta u svojoj analizi navodi da su „današnji savezi često taktički i situacioni, a granice između prijatelja i neprijatelja fluidne“. Dok tvrdi da je „ruska ekonomija danas manja od italijanske“, zaključuje da se u Siriji Rusija, Iran i Turska dogovaraju o budućim interesnim sferama, a SAD poslije ograničenog napada na industriju hemijskog oružja ne rade više ništa da naškode režimu Bašara el Asada.

Jednu od moralnih pouka poslije napada objavljuje alternativni njemački novinar Jirgen Todenhefer, koji je u vrijeme najvećeg uspona Islamske države posjetio „glavni grad kalifata“ i o tome objavio knjigu. On Trampovo zvocanje Rusiji i Iranu zbog njihove podrške Asadu opisuje kao lošu šalu ističući da su Sjedinjene Države odgovorne za smrt „više od milion nedužnih muškaraca, žena i djece na Bliskom istoku“.

(Danas)

Komentari / 6

Ostavite komentar
Name

Svedska

22.04.2018 14:25

Gledam ove fotke gore,koji uzas i koje rusevine,ali sve to ulazi u plan stvaranja velikog Izraela.

ODGOVORITE
Name

Re Sved

22.04.2018 16:37

To sto je uradjeno od ove zemlje ne sluzi na cast nikome.Prestasno je da je sve rusenje bilo uzaludan bijes.Nit je Asad cvijece nit su pobunjenici na pravom putu.Potpuna ludnica.

Name

Re

22.04.2018 18:29

Da se niko nije mesao sem UN davno bih bilo zavrseno sa patnjama Sirijaca. Ovako Asad koi ima podrsku 17% Sirijaca uz pomoc Irana Hejzbolaha i Rusije unistava ostale narode i gradove i to mi nijd jasno ako Asad nema podrsku naroda a nema ko ustvari je agresor. Isil je kapitulirao sta sada koliko ja vidim ovdje se ustvari Iran ubacuje a to nije bio cilj Izraela zato se konflikt nastavlja. Izrael je mislio sa.o rasturiti zemlju u susedstvu koja je podrzavala Hejzbolah al krenulo suprotno

Name

Re Re

22.04.2018 23:33

A odakle ti taj podatak da Asad ima podršku svega 17% Sirijaca? Sve te priče kako Asad "ubija svoj narod" i ima malu podršku naroda pričaju stranci koji žele smjenu vlasti koju su izabrali Sirijci u neku drugu koja je njima po volji. Svaki novinar ili političar koji je zaista otišao i posjetio Siriju je bio pitan od strane sirijskog naroda: "Zašto vi podržavate teroriste? Znate li da su oni 80% plaćenici iz stranih zemalja?" Dakle, Saudijska Arabija, Katar, Turska i Jordan, uz pomoć SAD i njenih satelita nastoje da uklone vlast koja ima podršku većine Sirijaca i pri tom uništavaju sirisjku zemlju i narod,

Name

Male mace

22.04.2018 15:06

Biće da kod nas su se male mace svađale! Koliko su spremni u Siriji sami sebi nauditi!

ODGOVORITE
Name

Zoran

22.04.2018 17:37

Za nauk svima koji po nalogu stranih plaćenika pocnu rusit legalno od naroda izabranu vlast. Dobiju porusenu i uništenu državu i hiljade mrtvih. Ali njima je svejedno oni su svoj posao obavili i napunili džepove.

ODGOVORITE