Blago skriveno u bari Gromiželj

Ni ovih bogojavljenskih dana 2018. godine nije pronađeno basnoslovno blago skriveno u bari Gromiželj, nedaleko od Rače i Velinog Sela, jer se u Bogojavljenskoj noći nije se pojavio plavičasti plamen na mjestu gdje je ono zakopano.

Republika Srpska 21.01.2018 | 20:55 Prema legendi kroz Gromiželj, čudesnu i čuvenu sembersku močvaru, jednu od rijetkih ravničarskih tresetišta u Evropi, prolazila je neka zla vojska i njen car sa velikim opljačkanim blagom, a onda se najednom otvorila zemlja, pa su i vojnici i blago propali u dubinu Gromiželja i zauvijek tu ostali.

Vjeruje se da se dva puta u godini - u Bogojavljenskoj noći osamnaestog na devetnaesti januar, te na pravoslavni praznik Makaveje ili Makivije, četrnaestog avgusta, na mjestu gdje se nalazi blago, u dubini Laketića vira, iznenada pojavljuje plavičasti plamen. Onaj ko ga ugleda trebalo bi da pobode štap, a ujutru da iskopa neslućeno bogatstvo.

Takođe, vjeruje se da je siguran pokazatelj gdje je blago i trag divljači, jer u te dvije predodređene noći, kad se na tom mjestu zadrži neka plemenita divljač: srna, zec, jelen ili neka druga životinja, trebalo bi tražiti blago.

„Ova legenda se prepričava u Semberiji s koljena na koljeno, ali nikada niko nije ugledao plavi plamen niti slijedio trag divljači, pa je gromiželjsko blago do naših dana ostalo u močvari“, kaže Milivoje - Šiljo Tomanić iz Velinog Sela.

U svakoj generaciji odvažni momci pokušavali su da Bogojavljenskoj noći ugledaju sudbonosni plamen, ali njega nikad nije bilo. Zbog toga se kazuje da plamen mogu primijetiti samo čiste duše, ali takvih, izgleda, u ovoj ravnici nema ili one ne traže bogastvo.

Pripovijeda se u novije vrijeme da blago u močvari čuva velika zmija gromiželjka, te da se i ne može doći do mjesta gdje je zakopano blago, jer je tlo u Gromiželju nestabilno, pa se kroz njega može propasti u živo blato.

Postoji još dosta legendi o Gromiželju. Prema jednoj to je bilo selo bezbožnika, pa se jedne noći otvorila zemlja i progutala cijelo naselje. Zbog toga se u Bogojavljenskoj noći, načno u ponoć u gluvo doba iz dubine Laketića vira čuju vršalica, dovikivanje radnika i čobana, svatovska pjesma i muzika, blejanje ovaca, rika goveda i lavež pasa. Javlja se tako iz utrobe zemlje neki onostrani, iščezli, podzemni potonuli svijet.

Priča se da je bijela čaplja ustvari siromašna djevojka, koja se čekajući brata da joj donese vjenćanicu, pretvorila u tu pticu raskošnog perja.

Legenda za legendom o Gromiželju se nižu, prenose se iz generacije u generaciju, a sada ih pripovijeda i kazuje drugima poljoprivrednik Milivoje Tomanić koji je odrastao uz Gromiželj. I sada kad god dođu posjetioci Šiljo Tomanić (a u Semberiji skoro je da ne postoji čovjek bez nadimka) pokazuje im vir i pripovijeda im legende o njemu.

U stvari, pravo gromiželjsko blago, ono pod zemljom i u vodi Laketića vira, su raritetne biljke i glasovita ribica mrguda ili ubmra krameri, koja još jedino živi u mačvanskoj Zasavici preko Drine, te u vodama Dnjepra i Dnjestra. One su još iz praistorije, a za neke biljne vrste se u naučnom svijetu vjerovalo da su izumrle. Na sreću, sačuvane su u Gromiželju. I to je pravo njegovo bogastvo koje se uvijek može vidjeti i nije skriveno.

A ono basnoslovno iz dna vira – valjda će nekad neko ugledati plavičasti plamičak i iskopati, pa neka tako nastane još jedna legenda o Gromiželju.

BN/ Tihomir Nestorović