Sofka - kraljica pjesme i tuge

Nekako o Svetom Pantalejmonu, o Pantelinu, o gradskoj slavi Bijeljine 9. avgusta, valjda zbog glasovitog vašara, Semberci se sjete svoje slavne zemljakinje – Sofke Nikolić. I još pokatkad u godini, a ne bi trebalo da bude tako. Sofka je zaslužima mnogo više. Ko je bila Sofka Nikolić?

Republika Srpska 07.08.2017 | 11:29 Za one koji su je znali, Sofka je bila jedino i zauvijek pjesma tankoćutna. Bila je zlatno grlo i uzdah, čežnja i strast, drhtaj i svjetlost, biserglas i usudište. Kamena tuga i nijemi jecaj. Zvono bez bata. Velika u pjesmi, a još veća u tugovanju.

I još pripovijeda - da je ona samo mačvanska i semberska, uprkos tome što je pola svoga života strnstvovala po bijelom svijetu i bila daleko od rodne Mačve i Bijeljine koje su i najveći međaši njenog života.

A Sofka Nikolić je, ruku na srce, zaista njihova, diva velikih prašnjavih i pomalo gospodskih ravnica, ali je i legenda zvorničkih bukova i mondenske Koviljače, i razvigor Šantićevog Mostara i sarajevske "Evrope"... Beogradske Skadarlije, svakako.

Zvijezda je sjajna pariskih bulevara i vječnog Rima, zlatnog Praga i širokog Madrida, gospodskog Trsta i velikog Berlina, carstvujućeg Beča i njujorškog Brodveja...

Sofka. Jedna jedina. Kako god da se okrene i obrne, Sofka je za Semberce i za Mačvane, ali i za Beograđane uvijek i samo njihova. Sofku je stvorio narod i kao meteor je vinuo u plava nebesa - pravo u legendu. A kada je ukinuto njeno vrijeme i razrušen prostor, tugovala je sama, zaboravljena u Bijeljini, u maloj kući u uskoj, krivudavoj ulici, koja sada nosi njeno ime.

Od sjaja velegrada i bijela svijeta pred smrt ostala joj je samo jedna okrnjena gramofonska ploča, kojoj je vrijeme otkinulo komad plastike. I uspomene, one što naviru i dave, bole i rope i ne daju snu na oči. Ispred nevelike kuće cvjetna staza sa ružama. Mnogo ruža. I česma. Tako je ostalo zapisano na filmskoj crnobijeloj traci daleke 1968. godine.

Kamera je bilježila divu kako šeta svojom Bijeljinom, kako se susreće sugrađanima i poštovaocima, u parku, na trotoarima, na pijaci, u prolazu... Bere ruže, vozi se fijakerom, kazuje o susretu sa Rudolfom Valentinom u Americi, a u ruci drži svoju krnjavu gramofonsku ploču - jednu jedinu preostalo od miliona, koliko ih je snimila.

Zabilježena je i njena pjesma u Skadarliji sa dairima. Film se završava tužnim prizorom - Sofka nosi buket svježeg cvijeća alejom pučiljanskog groblja. Onda rez. Kraj filma. Bijeljinci znaju da je to Sofka krenula ka kapeli u kojoj počiva njena Mariola. Tako se završava film, a roman zvani Sofka počeo je ovako.

U porodici muzičara Nikole Vasiljkovića u mačvanskom selu Duvaništu rođena je 1907. godine djevojčica. Dali su joj ime Sofka. Do tada skoro niko u Mačvi, nije nosio tako lijepo ime. A nije ni mogao, jer niko do tada nije bio tako lijep i dražestan kao Nikilona kći. Neki vele da je još u kolijevci ličila na legendarnu Borinu Sofku. I onoj iz Vranja, i ovoj iz ravnice daire i pjesma značile su život. I više od toga - bile su im tihi jecaj.
Čuvenu Sofku Vranjanku stvorio je priči pisac Bora Stanković. Sofku Vasiljković, potonju Nikolić, stvorio je narod. I vrijeme. Ona nije ličnost iz mašte, ona je bila najveća srpska pevačica između dva svijetska rata.

Priče koje su u njihovim rukama činila tanjušna daira svi su mogli čuti. I razumjeti, jer je taj instrumet u Sofkinim rukama budio ljudima najskritija osjećanja i paliti im dušu. Sofkinim dairama nikada niko nije odolio, jer su one, dok im ritmično zvone tanjušne metalne, okrugle pločice, bila doboši koji rijetko, pa čak i kada milozvuče, osim žala i derta ništa drugog nisu donosile.

Daira su Sofki bile i dobro jutro i dobar dan i laku noć. Nekada sve to troje zajedno, pa opet dobro jutro... Usud je, valjda, htio da se garavi muzičar Nikola Vasiljković često seljaka po grbavom Balkanu.

Iz Duvaništa porodicu je dveo u Bijeljinu, a potom i u Banjaluku. Kad je zamirisalo na rat, iz najljepšeg krajiškog grada, prešli su Drinu. A onda je grunulo. Žestoki rat. Veliki rat – prvi svijetski rat. Crnožuta monarhija bjesomučno je kidisala na Srbiju. Nikolinu porodicu vihor pošasti odnio je čak do Turnu Severina u Rumuniji, a onda je vratio, preko Ćuprije, ponovo do Duvaništa u Mačvi... U Sofkinom životu slijede: Bijeljina, Zvornik, Mostar, Sarajevo, Beograd i Banja Koviljača – to su samo međaši burnog i tragičnog života ove čarobne žene.

Imala je samo tri godine kada se, sa roditeljima, doselila u Bijeljinu. U tom gradu je, u julu 1982. godine i sahranjena. I sada počiva u bezimenom grobu. Pored svoje Mariole. U Zvorniku je krenula ka zvijezdama, a u mondenskoj Koviljači, koja joj je publika nekada padala pred noge, doživjela je najtragičnije trenutke. U toj kraljevskoj banji razbolila joj se kćerka jedinica Mariola U njoj se i ona sama upokojila.

Vasiljkovići su bili muzička porodica, a biserni glas Sofka je naslijedila od majke Perse, pjevačice, koja je dramatično uticala na sav potonji kćerkin život. Persa je napustila Nikolu i preudala se za muzičara Rajka Sremčevića. Ostavila je četvoro djece. Sofka je bila najstarije od njih, pa se morala brinuti o mlađima.



Tako počinje prva glava romana zvani Sofka.

I druga njegova glava ništa vedrija. Još je tužnija i bolnija. Da bi zaradila koru hljeba za braću i sestru, Sofka počinje pjevati po vašarima. Krhka djevojčica, kći Nikole Vasiljkovića, bisernog glasa, pjeva po Mačvi, Pocerini... Glas joj je kao vatreno piće – opija duše koje znaju šta je dobra kajda. Velikom ravnicom i po obroncima Cera razlivao se, kao nabujala rijeka, njen topli, sjetni i somotski glas. Odbijao se o drinske obale, o vrhove Cera i širio se Zemljom vilovitom.

Raslo je siroče, a stasavala diva. Biser glas je išao ispred nje. Zasjala je raskošna zvijezda. Nova. Mačvanski i pocerski vašari bili su joj uvertira, Zvornik, grad sa plahovite Drine i nemirne Zlatice, podno Zmla|evca, Kaplana i Vratolomca, je njena velika premijera. Obožavaoci piju vino iz njene cipele. Nova počinje da blješti. Usud hoće da i ona načini grešku kao i majka joj Persa.

Treća glava romana zvanog Sofka - zlatne uspomene.

Tek što je minuo Veliki rat, 1918. godine, ona završava svoj prvi brak i ulazi u drugi, u Zvorniku, sa glasovitim virtuozom na primu Pajom Nikolićem. Pajo je imao orkestar od dvadeset i četiri člana. Put ka zvijezdama Sofka, od tada pa zauvijek Nikolić, iz Zvornika nastavlja u Mostaru. I na Neretvi ona je kraljica sevdaha. Na dobrodošlicu Mostarcima, i svim Hercegovcima, uzvraća pjesmama. Pjesmama do tada ne pjevanim. Skladane su pored plave Neretve, a pjevane kasnije diljem svijeta.

Bašte u kojima pjeva uvijek su prepune, daruju je najbogatiji trgovci, ruke joj ljube boemi - kliče joj Mostar. Ostalo je zabilježeno da je bašta tadašnjeg mostarskog restorana "Pariz", sa tri i po hiljade stolica, uvijek bila puna. U "Parizu" prva je zapjevala "Eminu" - licem pred njenim autorom Aleksom Šantićem.

Sofka je u Mostaru i Hercegovini provela četiri "zlatne" godine, a onda put u Sarajevo. Nastaje njeno platinasto vrijeme. Tu rađa kćerku Maricu, koju je od milošte zvala Mariola.

Onda, konačno - bijeli grad i njegova Skadarlija.

A koliko je Sofka iz Sarajeva žurila Beogradu - od uzbuđenja u "Evropi" zaboravlja skoro sve svoje lične stvari. U Mostaru Šantić a u Skadarliji Nušić, Ujević, Drainac... Skadarlija joj postaje dom i prva je pjevačica koja je u ovoj beogradskoj ulici, što vodi pravo u nebo, sa gostima sjedila za stolom. Zbog toga je Skadarlija kasnije imala poseban respekt prema svim pjevačicama.

Poslije, kud pošla - kud došla – Beograd. Bio joj je ishodište i njena mirna luka. Odlazila je u Novi Sad, u Leskovac, u bijeli vaskoliki svijet... Uvijek se vraćala Skadarliji.



Leskovčani su u njoj vidjeli živu Borinu Košianu - obje su pojale podjednako tanano i sjetno - i Borina, ali i Koštana iz Mačve, iz Zemlje vilovite.
Tadašnje novine bile su prepune fotografija i napisa o najljepšoj - o Sofki Nikolić. Njena beogradska kuća bila je najmodernija, sa najboljim namještajem. U nju se dolazilo kao na molitvište.

Roman zvani Sofka se nastavlja - niže se poglavlje za poglavljem. I u svima njima uspjeh. Sofka je bila sve bliža nebesima.

Slava vratoglavo raste - Berlin i prva gramofonska ploča. Senzacija. Na ploči neprevaziđene pjesme "Kolika je Jahorina planina" i "Kad bi znala dilber Stano". Ploča 1925. godine dobija prestižnu nagradu - "Zlatnu potkovicu".

To su vasionske visine ali se, nekadašnje siroče Perse i Nikole Vasiljkovića, sada maestralna Sofka, i dalje penje. Zenita joj još ni na vidiku. Stiže u grad svjetlosti - u Pariz. U prestonicu cijele Evrope i vaskolikog svijeta. Počinje snimati za "Patefe" - tada najčuveniju evropsku produkciju gramofonskih ploča. Obožavaoci je ne ostavljaju ni tren na miru. Dok snima, pariska policija oko studija uspostavlja red. Uzalud - tek što je snimila nekoliko pjesama, publika provaljuje u studio. Prekid. Sofka pjeva svojim obožavaocima - bez mikrofona i tehnike - na uvo. Kada se zadovoljna publika razišla, nastavljeno je snimanje.

Koliko je bila obožavana u Parizu govori i podatak da je u tom gradu neplanirano ostala puna tri mjeseca. Snimila je četrdeset ploča, a pariske novine posvećivale su joj čitave stranice.

Kraljica pjesme putuje Evropom - Beč, Budimpešta, Rim, Madrid, Prag, Marsej...Koliko slavna, toliko je bila i humana - podržava brojne humanitarne akcije po Evropi. Pomaže sirotinji, bolesnim, ubogim...

Roman zvani Sofka pribrježuje se svojoj drugoj korici - put joj je najednom zastao na nebu.

Predosjećala ga je. Strepila je od njega. Čekala ga je i došao je. Stiglo ju je usudište kome nije mogla umaći. Dairama i pjesmom je o tome kazivala. I u Zvorniku, i u Mostaru, i u Sarajevu, i u Beogradu, i u Parizu, Beču.... To njeno bolno kazivanje u pjesmi niko nije čuo, ni razumio. Ljudi su joj klicali, a njena duša je jecala.

Tragedija - tuberkuloza je ozbiljno nagrizla njenu Mariolu.

U predvečerje nove Apokalipse – Drugog svjetskog rata - 1939. godine, u Banji Kovljači, u sedamnaestoj godini života, umire Mariola, koju je, dok se Sofka penjala ka zvijezdama, čuvala njena rođaka. Da se češće u tom bijelom svijetu sjećala majke Perse, možda se to ne bi dogodilo. Ko zna? Vjetar u njenoj kosi bio je nezaustavljiv. Duvao je jako. Obuzeo joj je sva čula, a ona je išla sve dalje, dalje, dalje...



Bio je to samo njen neki, čudni, neodoljivi vjetar. Sofkin. Kameni se tada njen biserglas. Zanijemilo joj je i zvono - ostalo je bez bata i klepala. Sofka ostaje sama. Bez pjesme.Postaje kraljica tuge. Zauvijek su zanjemila njena daitra. I biserni glas. Govorila je: Pjesma je da se pjeva, tuga je da se tuguje. Tuga se ne može objasniti, ispričati. Tuga se može samo tugovati, a pjesma pjevati.

Koliko je bila velika u pjesmi, Sofka je još veća bila u tugovanju. U besanim noćima tražila je trenutak u kome je napravila životnu grešku. I nikada ga, izgleda, nije mogla spoznati. Ili ga je prepoznala, pa ćutala o njemu. On je, vjerovatno, bio van nje. Bio je u vjetru, u onom što ju je stalno mamio i vodio je u daljine koje bruje.

Da li je to bila Božja kazna, Šta li? Ali se dogodilo - u pjesmi je zaboravila kćerku. Jedinicu. Kao nekada što je i majka Persa zaboravila nju, brata joj i dvije sestre. Da Persa nije tako učinila, možda Sofka nikada ne bi zapjevala. Da nije... Ko zna? Tajnoviti su ljudski puti - život je čudo. Slava i bogatstvo su se topili, a kraljica pjesme padala je u zaborav i siromaštvo. U svojoj Bijeljini, na gradskom groblju u Pučilama, odmah do glavnog ulaza, sagradila je kapelu i u nju je sahranila balsamovano Mariolino tijelo.

U kapeli bijeli spomenik. Piše da je tu sahranila nikad prežaljenu kćerku Maricu - Macu. Pri dnu spomenika Maricu naziva sinom. To je jedino mjesto gdje je njenoj i Pajinoj kćerki napisano ime Marica. Sofka je godinama silazila u grobnicu i sjedila pored balzamovanog Mariolinog tijela, a gore, iznad spomenika, na zidu kapele, postavljene su četiri Maričine gipsane slike. Samo na dvije njih, snimljene neposredno pred Mariolinu smrt, Sofka sjedi pored postelje skoro beživotne kćerke.

Obje su tada bile na kraju - Mariola svog životnog, a Sofka svog zvjezdanog puta. Odlučila je da stalno bude uz kćerku, makar i mrtvu. Prodala je kuću u Beogradu i kupila malu u Bijeljini, u blizini groblja. Kasnije se nastanila u drugoj kući, u blizini hotela "Drina", u onoj iz filma sa ružičnjakom i česmom. Druga kuća, u kojoj je Sofka živjela, srušena je. Ulica gdje je bila kuća - uski bijeljinski sokak sa grbavim asvaltom - posljednje decenije prošlog vijeka dobila je Sofkino ime.

Na mjestu Sofkinog ručičnjaka sada su ukusno i lijepo urađeno zdanje. Prhnu pokatkad sa krovova kuća njenoj ulici, ili sa platana obližnjeg velikog bijeljinskog perivoja golubovi gaćani i prevtači, i oni bijeli kao duša, i gušani... Polete u nebesa, pa se opet vrate. Možda traže Sofku? Ko zna? Ne umiju da zbore, ali mileno guču.

U Bijeljinu je za Sofkom nekada došao i neki Rade iz Šumadije, njen veliki poštovalac. Mnogo ju je volio. Živili su zajedno. Sofka je i njega sahranila na bijeljinskom groblju U Pučilama, ispred Marioline kapele. Tu je sahranila i majku, i brata Jovu, čuvenog boema i violinistu, i još dosta Sremčevića, braće po majci. Sva familija je tu na okupu.

Sofka je tugovala. I ćutala. Semberci su je mnogo volili. Pokatkad je, vele odlazila, do kafanice na „drvenoj pijaci“. Tamo gdje je prodavan ogrev. Popila bi čašicu rakije, pa krenula kući.

Skoro pred sami kraj života Sofka je posljednji put otišla do Zvornika, do svoga zvijezdanog izvorišta. Početkom osme decenije dvadesetog vijeka posjetila je u Malom Zvorniku prijatelje. Njeni poštovaoci, piroćanci porijeklom. učitelji Milena i Gradimir Stamenković odveli su je u starački dom u Banji Koviljači.

Tada ju je posljednji put, ostarjelu i iznemoglu, pogleda punog žala i bola, fotografisao Slobodan Alanović, rodom iz Mačvanskog Prnjavora. Tu sliku sam ja, autor ove pripovijesti o velikoj Sofki, nakon tačno dbvadeset i pet godina odnio u skadarlijsku kafanu „Tri šešira“, pokazao je pred televizijskom kamerom i ispričao gledaocima sve ovo što o Sofki i vama, čitaocima, pripovijedam.

U Zvorniku nije bilo nikoga da je se sjeti!? Niko u pogurenoj starici troma koraka nije prepoznao legendarnu Sofku Nikolić! Niko!... Da... Osim nekoliko duševnih ljudi u susjednom Malom Zvorniku. Izgledalo je daje i Drina Zelenika na svojim južnim vjetrom odnijela zauvijek sve njene pjesme, sve savremenike i poznanike. Odnio joj je, izgleda, zauvijek i vjetrove iz kose. Usahli su bili i svi njeni zvornički izvori uspjeha. Presušili su.

I tu je kraj.

Zatvara se posljednja stranica romana zvanog Sofka Nikolić.

U dubokoj starosti 27. jula 1982. godine, opet je Usud tako htio, u Banji Koviljači – u Kraljevskoj banji, u banji boema, pjesme i uzdaha - umire kraljica pjesme i tuge. Kada su je sahranjivali u Bijeljini pored Mariole, padala je kiša. Nemilice je lila. Plakalo je nebo za legendom. Za Sofkom koja se nekada bila vinula do njega samog, pa se zauvijek vratila na Zemlju.

Jecale su tako, sa pragova svojih nebeskih vječnih kuća, i lile suze, duše Sofkinih savremenika, obožavalaca, prijatelja, rođaka - svih onih koje je pomagala. A dolje, pored Sofkinog odra, okupilo se tek dvadesetak Bijeljinaca. Došli su da je isprate na vječni počinak. Bili su to oni za koje njena sjajna zvijezda nikada nije ugasla.

Sofkin kovčeg spustili su u kriptu mauzoleja. Pored njene Mariole. Grobari su onda ulaz zabetonirali. Sada liči na krpu na podu gornjeg, memorijalnog dijela grobnice, jer je on popločan oker i braon keramičkim pločicama. Uz zapadni zid je i Mariolin spomenik. Jedino one dvije porculanske fotografije na njemu podsjećaju na Sofku. I ništa više. Veo zaborava, eto, neumitno se spušta.

Grobari u Pučilama kažu da prođu mjeseci, a ponekad i godina, a da nilo ne priđe Mariolinoj i Sofkinoj kapeli. Tako je zatvorena, skoro nečujno, i druga korica romana zvanog Sofka.

A u tom romanu slave i svjetlosti, bola i tuge, još su i šabački Cicvarići i Rudolf Valentino, Xozefina Beker i Jahorina planina, dilber Stana i Skadarlija, Aleksa i Emina - vaskoliki svijet.

Sofka počiva u grobu bez imena i znaka.

(BN TV / Tihomir Nestorović)