Crkve Pokajnica i Zahvalnica

Zvono Crkve Svetog Nikolaja Mirikijskog, ljetnjeg Svetog Nikole, oglašava novi dan u Starom Selu kod Velike Plane. Doduše, selo je budno još prije zvona. Posla u ovom dijelu Šumadije uvijek ima na pretek, a jutarnje zvonjenje ujedno je i znak da je vrijeme ustajanju i, mnogim vjernicima, doba za odlazak na bogosluženje u crkvu.

Republika Srpska 21.05.2017 | 15:16 Crkva je stara. Brvnara. Leži na kamenim temeljima. Građena je od masivnih hrastovih brvana. Ima neobičan elipsast oblik. Ispred drveni zvonik na četiri visoka brvna pokriven daskama. U porti mir. Pobožni. Uređeni travnjaci, aleje šimšira, cvijeće, staze, manastirski konak...

Tišina. Crkvena. Pobožna. Vjernici tiho nogu za nogom, kao da lebde iznad tla, ulaze u portu, krste se ispred nevelike drvene crkve, prolaze kroz njen trijem i ulaze u hram.

S lijeve strane ulaznih crkvenih vrata urezano je u brvno, vrijeme njenog podizanja 1818. godina. Ista godina navedena je i u natpisu na ikoni Svetog Đorđa na ikonostasu koji daje podatke o njenom ktitoru, zadužbinaru "Siju cerkov ogradi gospodar Vujica za spomen, 1818".

To je crkva Pokajnica. Ulazi u red najznačajnijih pravoslavnih hramova u Srbiji, jer je posvećena prazniku prenosa moštiju svetitelja Nikolaja Mirikijskog. Proglašena je za spomenik izuzetne vrijednosti.

Crkvu u Velikom Selu 1818. godine, uz novčanu pomoć kneza Srbije Miloša Obrenovića i preklinjanje njegove supruge kneginje Milice, podigao je knez smederevske nahije Vujica Vuličević, u znak pokajanja zbog ubistva svog kuma Georgija Petrovića, vođe Prvog srpskog ustanka Karađorđa.

Prema zapisima i kazivanju Šumadinaca nakon ubistva Karađorđa u Radovanjskom lugu u kolibi na trlu, u toru Dragića Voćkića, tri kilometra udaljenom od crkve Pokajnice, 13. jula 1817. godine, noseći Voždovu glavu, njegovo odijelo, sablju, orden ruskog cara i bisage sa četiri hiljade dukata, knez Vujica je sjeo da se odmori na proplanku. Mučila ga je savjest i na tom mjestu je sagledao težinu učinjenog zločina – ubio je Vožda i svog kuma.



Legenda dalje kazuje da se knez Vujica na tom mjestu pribrao i pokajao, pa je sagradio crkvu koja je dobila ime Pokajnica. Načinjena je od drveta, a mogla se pod naletom turaka rasklopiti i prenijeti na sigurnije mjesto. Njen zvonik je sličan onima u Orašcu i Takovu, a dugo po izgradnji nije bio u fukciji, jer Turci nisu dozvoljavali da se čuju zvona.

Pokajnica se sastoji od četiri dijela: od poluotvorenog trijema, priprate (ženskog dijela), naosa i oltara. Krov joj je visok, veoma strm i pokrivend šindrom, tesanim daskama. Na ikonostasu je dvadeset i pet ikona baš iz vremena građenja crkve, a carske dveri rađene su u duborezu sa pozlatom. Unutrašnjost crkve i trijem popločani su ciglom.

Vjernici se u tišini mole. Jedna monahinja, jer je ovo sada ženski manastir, prodaje svijeće, koje se pale izvan crkve u dvorištu za to određenom mjestu. Glas monahinje jedva se čuje. Tih joj je kao kada romori ljetnja, rodna šumadijska kiša. Konak je veoma lijepo uređen, a oko crkve su sahranjeni monasi i drugi velikodostojnici.

Put od Crkve Pokajnice vodi kroz prostranu šumu do platoa u selu Radovanje, sa koga puca vidik na sve četiri stane svijeta i topi se u plavičastim izmaglica do polovine Srbije.

Pored puta monumentalna drvena kapija - ulaz u radovanjski lug. Liči na skulpturu. dalje vodi strmi i krivudavi asvaltirani put ka sredini šume, do bivšeg trla Dragića Voćkića, tora u kome je ljeti držana stoka, mjesta gdje je ubijen Karađorđe.



Po povratku iz Rusije u Srbiju 1817. godine, Karađorđe Petrović je sa svojim pratiocem i pisarom Naumom Krnarom stigao do šuma u ataru sela Radovanje. Prema preporuci svog kuma, seoskog starješine Vujice Vulićevića sklonio se u kolibu stočara Dragića Voćkića u Radovanjskom lugu, a po nalogu kneza Miloša, vođe Drugog srpskog ustanka, koji se, pored ostalog, borio za svoju vlast, u zoru 13. jula te godine na praznik ahrangela Gavrila, zavjerenici su sjekirom usmrtili Vožda, a Vujičin pandur Nikola Novaković jataganom mu je odsjekao Voždovu glavu. Pisara Nauma ubio je puškom.

Zavjerenici su Karađorđevo tijelo sahranili stotinak koraka od kolibe u potoku bez glave, koja je preparirana po naređenju kneza Miloša otpremljena u Carigrad.

Na mjestu Voćkićeve drvene kolibe, gdje je usmrćen Karađorđe, 1920. godine postavljen je kamen temeljac za spomen-crkvu posvećenu Svetom arhangelu Gavrilu - temeljac crkvi Zahvalnici, kako ju je nazvao srpski narod u znak zahvalnosti svome Voždu Karađorđu koji ga je poveo u ustanak protiv Turaka.

Voždov unuk kralj Aleksandar Prvi Karađorđević sagradio je 1936. godine, u toj pitomnini u Donjem Pomoravlju na lijevoj obali Morave, crkvu Zahvalnicu.



Zahvalnica je zidana opekom u srpsko-viazantijskom stilu. U njoj je ikonostas sa sedam ikona i velikom slikom Vožda Karađorđa. To je djelo, ulje na platnu, Paje Jovanovića.

Tišinu u Radovanjskom lugu remeti šuštanje hrastovog lišća. Posjetiocu se čini da to samo nebo šapuće, da se tako moli za pokoj Karađorđeve duše,

Nedaleko od crkve je prvobitni Voždov grob. Mjesto je ograđeno. U njemu je krošnjati hrast. Gorostasan. Postavljeni su ploča i drveni krst - obilježja mjesta na kome je, poslije ubistva, bio sahranjen Karađorđe.

Njegove posmrtne ostatke kasnije su Voždovi potomci Karađorđevići prenijeli u crkvu na Oplencu, gdje sada počiva.

U Starom Selu i Radovanju Crkve Pokajnica i Zahvalnica uvijek su pune vjernika.

(BN televizija / Tihomir Nestorović)