Ratarske svijeće Manastira Tronoša

Tršić i Tronoša u Jadru mala su mjesta, ali su sa velikim imenima i bogatom istorijom. Na prvi pogled to se ne bi moglo reći, jer se, od kada je svijeta i vijeka, u jednom mjestu odmah ništa i ne vidi.

Srbija 30.03.2017 | 22:34
Ratarske svijeće Manastira Tronoša
Potrebno je vrijeme. Vidi se tek kada se prođe cijelim krajem. Tako je i ovdje - potrebno je ljudovati, hodati i vidjeti, pa tek onda pripovijedati. Jadar je zatalasan kao široko more. Špartaju ga putevi, staze i bogaze. Pored njih nižu se kuće, bašte, osoji, voćnjaci, zveče medenice... Pitomina. Tako je i u susjedstvu, u Rađevini, Podgorini, Podrinju...

Jadar je nekako više za oko nego za razmišljanje. Putnik namjernik, sa tankoćutnom dušom, mora da zastane u njemu, a čim to učini uvijek mu priđe neko od Jadrana i objasni mu ono što gleda. Mora se ovdje putniku štošta razjasniti, pa ma koliko on bio i viđen, jer voćnjaci, ćuvici, drumovi, kuće, šumarci i čitav krajolik ne umiju sami potanko da govore o sebi i svojoj starini.

Predjeli, sela, gradovi i stvari o sebi znaju reći samo onoliko koliko o njima pričaju njihov izgled i znakovi prošlosti. Priče Jadra o samom sebi zaista nisu dovoljne. Značajnije su one koje pripovijedaju ljudi o njemu, oni što primijete putnika namjernika i priđu mu da mu razjasne ono što gleda. Nastaju onda o Tršiću i Tronoši kazivanja, u kojima se pridodaje dosta, što iz mašte što iz ranijih pripovijedanja o njima. Tako je to na ovim brdima odvajkada.

Na trećem kilometru puta koji od Loznice vijuga ka Osečini i Valjevu, skreće se desno ka Tršiću. Ide se potom četiri kilometra novim asfaltnim putem dolinom rječice Žeravije do spomen-škole. Baš tu, u centru Tršića, sela sa velikim imenom i bogatom istorijom, počinje preplitanje priče i mašte. Jadar je zavičaj, a Tršić rodno mjesto oca srpske pismenosti - Vuka Stefanovića Karadžića. Na maloj zaravni, među obroncima gdje se sastaju tri gorska potoka čineći rječicu Tronošu, nalazi se najčuvenija nemanićka zadužbina - Manastir Tronoša.



Ljudi će ovdje namjerniku pripovijedati da su Tronošu izgradili Jugovići, ali zvanična istoriografija tvrdi da je gradnju manastira počeo kralj Dragutin, a da ga je 1317. godine završila njegova žena Katelina. Opet preplet istorije i mašte. Da nije Tronoškog rodoslova, koji služi kao pomoć učenju srpske istorije, moglo bi se povjerovati Jadranima da su manastir gradili baš Jugovići. Opet se pripovijeda (u Jadru se ne zna tačno šta se stvarno dogodilo, a šta je mašta) da je, navodno, ovu Jugovića zadužbinu iz 1388. godine prvi obnovio 1721. godine arhimandrit Metodije.

Jadar je i sada za priču i istoriju. Jedna od priča bi mogla da počne prikupljanjem voska za tronoške svijeće. Ono što nijedan biljeg istorije niti čitav krajolik Jadra ne mogu, niti znaju da ispričaju, jeste ovovremeni običaj livenja i nošenja velikih ratarskih svijeća. O tome jedino Jadrani znaju kazivati - tačno, bez trunke pridodavanja. Kasnije će se, možda poslije nas, priči o ratarskim tronoškim svijećama još štošta dodati. Tako je to ovdje bilo i biće - pridodaju se lijepe priče i pali se mašta. Izlivanje i nošenje dviju velikih ratarskih svijeća u Jadru i susjednoj Rađevini jedinstven je i neobičan običaj u pravoslavnom svijetu i ima dugu tradiciju.

Ne zna se tačno kada su ratari Tršića, Korenite, Zajače i Piskovca počeli praviti ove velike svijeće od čistog voska i kao svetinje ih donositi svom manastiru. Jadrani pretpostavljaju da je to bilo davno, kada je njihove pretke na to natjerala neka velika nevolja - rat, grad, suša, glad ili nešto slično.

Stari su započeli ovaj običaj, a mlađi ga nastavljaju. Svijeće su teške više od pedeset kilograma, visoke su blizu dva metra, a u dnu su u prečniku dvadesetak centimetara i od čistog su voska. Jednu prave domaćini Tršića i Korenite, a drugu Zajače i Piskovca. Vosak seljaci počinju prikupljati odmah iza Božića, kako bi ga bilo dovoljno do Velike srijede kada se liju. Arhimandrit u Manastiru Tronoša otac Nikolaj kaže da mještani ova četiri sela svijeće liju u strasnoj sedmici.

Na Veliki četvrtak zajednička povorka Jadrana i Rađevaca, sa svojim ratarskim svijećama, kreće od kapele posvećene Svetom Pantelejmonu i od izvorišta „Devet Jugovića“ i unosi se u manastirsku crkvu. Domaćinstvo koje nema voska daje novac, pa ga onda zajedno kupuju, jer ga mora biti ravno stotinu kilograma voska.

Pravljenje svijeća je poseban doživljaj i dani u kojima see liju i nose pravi su praznik za sva ratarska domaćinstva u Jadru, a posebno u Tršiću, Koreniti, Zavlaci i Piskavcu. Praznik nad praznicima - kao i sam Vaskrs.

Nesvakidašnja je to svečanost i za seljake u Rađevini, Podgorini i Podrinju, ali prijeko u Semberiji i u podmajevičkom kraju.



Svijeće moraju biti posve čiste, pravilnog oblika i bez najmanje greške. Žuljevite jadarske i rađevske ratarske ruke postaju u ta dva dana istinski umjetničke.

Čin unošenja svijeća u manastirsko dvorište i obnošenja oko ove svetinje prati velika masa ljudi, koja se već od jutra na Veliki četvrtak počinje okupljati u Tronoši. Najviše je ratara, čestitih domaćina. Ima i znatiželjnih, ali i pobožnog svijeta sa drugih strana.
Kada se oglase crkvena zvona, povorka sa svijećama ispred kapele kreće ka manastirskim dverima. Nose ih najbolji ratari, mladi i drčni ljudi, koji svečano i pobožno, korak po korak, idu ka svojoj svetinji. Za njima vjernici i gosti.

U Manastiru Tronoši prvo se vrši osvještavanje svijeća, a predveče, kada počinje veliko bdenije, najvrijedniji domaćini pale svijeće, koje gore sve vrijeme bogosluženja. Ratari ih pale tokom cijele godine nedjeljom i o velikim pravoslavnim praznicima, o svecima zaštinicima ratara i u drugim svečanim prigodama.

Jedna svijeća u manastiru stoji pred ikonom Isusa Hrista, a druga pred ikonom Svete Bogorodice. I u samom manastiru, pod njegovim svodovima i pred ikonostasom, ratarske svijeće su impozantne. Ukrašene su nacionalnom trobojkom, a oko sebe šire miomiris voska.

Ljudi iz Vukovog zavičaja ratarske svijeće pravili su i nosili ka svome manastiru i ratnog proljeća 1999. godine kada su NATO avioni bombardovali ovaj pitomi kraj i njihovo čudesno, kudravo Gučevo. Tog proljeća svojim svijećama, velikim zaštitnicama, ratari su se, kao nikada ranije, molili da im sačuvaju potomstvo. Uostalom, tako su činili u svim bunama, ratovima i stradanjima.

Da odranije nije bilo običaja livenja nošenja ovih svijeća, sigurno bi Jadrani i Rađevci, baš u vrijeme tog bombardovanja, to bi činili – lili bi ih i nosili, jer im je tada bila prevelika nevolja, možda slična onoj koja je nekada i natjerala njihove pretke da ih prvi put prinesu oltaru svoje velike svetinje.

Jadrani i Rađevci čvrsto vjeruju da su ih baš njihove svijeće spasile od bombi, jer su avioni nemilice danima tukli s neba njihov zavičaj. Plamen obje svijeće, kada god da se one pale, uvijek je ujednačen, miran i zlatne je boje, jer se i fitilji za njih posebno pripremaju i ispredaju. Čist vosak nikada ne suzi. Blagosloven je.

Ratari, vjernici i ljudi dobre volje iz svih krajeva tronoškim svijećama dolaze na hodočašće, pa pale pored njih svoje male voštanice.
Mole se da tronoške ratarske svijeće zaštite i njihove njive i voćnjake, vinograde i malinjake i pčelinjake, ali i plandišta, lazove, bačije, kuće, čeljad...

Muka je natjerala seljačke duše poštene da se mole svojim ratarskim svijećama koje nikad ne suze. Čuvaju im i dom i porod. I obor i njivu. I priplod i prirast. I miran san.

Svijeće ratarskih žuljevitih ruku u kraju sa značajnim imenom, bogatom istorijom i velikom dušom štite sve i svakoga. I ove proste 2017. godine sve je već spremno za lijenje i nošenje tronoških ratarskih svijeća. I ove godine tačno u šesnaest časova na Veliki četvrtak, nakon što ratari obnesu svoje svijeće oko kapele posvećene svetom Pantelejmonu, obje će istovremeno stići pred manastirske dveri. A ratari, vjernici i gosti napiće se hladne vode sa Česme devet Jugovića, koja je iza kapele...

Unutrašnjost ove male bogomolje je freskoslikana. Na čeonoj strani gdje ističe voda je mozaik devet Jugovića sa Jug-Bogdanom u sredini. Ovjekovječen je trenutak kada su Jugovići polazili u boj na Kosovo. Ispisani su i stihovi kojima carica Milica oplakuje pogibiju oca Jug-Bogdana i dvetorice svoje braće Jugovića.

A plamičci tronoških ratarskih svijeća plazucaće na mnogaja ljeta.

(BN televizija/Tihomir Nestorović)

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Mladen Jelisavac

31.03.2017 02:43

Svaka čast za vrsnog novinara Nestorovica.

ODGOVORITE