Stari gradovi na grani od oblaka

U Podrinju i na Birču postoje zidine starih gradova, kula i kulina, kastruma i utvrda, dvoraca i laguma, straža i predstraža građenih ni na nebu ni na zemlji, nego na grani od oblaka.

Republika Srpska 17.03.2017 | 15:22 Na liticama, na visovima, na vrletima... U bespuću. Među orlovima. Pod samim nebesima.

Godun, Zaovine, Gradina, Pljeskova, Kozjak, Ravna Stena, Dvorska, Solotnik, Dobrun, Angertarijum, Trešnica, Borač, Veledin, Peringrad, Soko Grad, Đurmska Stena, Kušlat, Udrč, Đurđev Grad, Jablan Grad, Koviljača, Kostajnik, Ad Drinum, Trajan... Ti drevni gradovin osobena su dopuna ovog cjelokupnog pejsaža. Poredani su duž Drine Zelnike: na gorama, nad vodama, iznad ambisa, oko kanjona, na visinama podalje od riječnih obala...

Kameniti. Postojani. Derali su oblake, kidali magle i magline, odoljevali napasnicima i pljačkašima, rušiteljima i zlodusima... Vremenu još odolijevaju. Zato su i do našeg vremena i ostali njihovi temelji - da se zna gdje su bili. I da su imali krunisane glave, vojvode, velikaše, perjanice, vojskovođe, plemiće... Da se u njima jelo kašikama kada je poimence Pariz bio sa slamnim krovovima i ognjištima.



Kemenine sa visina i dan danas se pominju. I pripovijedaju se legende o njima, a u naše vrijeme u njihovoj blizini su: Šćepan Polje, Foča, Goražde, Višegrad, Užice, Bajina Bašta, Ljubovija, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Drinjača, Zvornik, Krupanj, Loznica, Banja Koviljača, Ugljevik...

I svi redom glasoviti. I sa svojim starostavnim i ovovremenim legendama i pripovijestima.

Zidine starih gradova srasle su sa stijenama na kojima su podizani, pa se čini da su iznikli iz planina. U stvari, to je samo vraćanje kamena kamenim gorama. To je i potvrda upornosti i istrajnosti drevnih graditelja da podignu grad ni na nebu ni na zemlji.

Protomajstori su nekada na tim visinama morali da umole i vile kojih je oduvijek bilo oko rijeke Drine. Molili su i jezerkinje, i oblakinje, i nagorkinje, i zagorkinje i planinke. Sve. I svaku. I one koje stvaraju rose i one koje imaju i vlasi i kosicu, i pećinu i rijeku, i kolo i brdo, i konjica i sito, i vrelo i vodicu, i vodenice i brvna – da njega i graditelje ne ometaju u poslu.

Zbog kamenog i u kamenu graditeljstva – Podrinje se i naziva Vilinskom zemljom, jer su i kamen i njegovi klesari, vile i izvorišta, sve kule i kuline, zidine i njihovi temelji simboli slobodarstva ovoga kraja.

Legende o ovim gradovima, pa čak i o onim bezimenim, kojima je iz nekedašnjih temelja ostao još samo poneki kamen urastao u mahovinu i zemlju, vječne su kao i to kamenje iz nekadašnjih gradskih bedema, ali su, ipak, najzanimljivije one o starom gradu Kušlatu, ili Kučlatu, na ušću Zelenog Jadra u Drinjaču u zvorničkom kraju.

Grad je dobio ime prema turskim riječima kuč, što znači ptica, i lat što znači gnijezdo. Ipak, ovo je grad na grani iznad oblaka. Bio je veoma značajan i imao je dva dijela. Jedan na visokoj, okomitoj stijeni, kao nožem odsječenom, iznad samog ušća Zelenog Jadra u Drinjaču, koje, kad nabujaju, obje huče i buče podno njegovih bedema.

Drugi dio ili Podkušlat, bio je uz same ove rijeke, pa kada naiđu nevolje: bujice, pohare, vojske, palikuće i nezvani, onda je stanovništvo odlazilo u gornji grad.

Pripovijeda se da je Kušlat u vrijeme vrhunca svoje moći bio veći od Srebrenice, a da je ona, opet, bila veća od Pariza. Dolinom Zelenog Jadra, Drinjače i Drine vodili su najznačajniji trgovački putevi od Primorja, Dubrovnika i unutrašnjosti ka Beogradu i drugim prekodrinskim krajevima, pa čak i prema Crnom moru. Tuda su prolazile i mnoge vojske – svih carevina koje su vladali ovim krajevima.

Graditelji Kušlata za podizanje grada izabrali su najidelanije strateško mjesto. Temelje su mu udarili na visokoj, neosvojivoj litici. U zaleđu grada su obronci birčanskih brda, pa su se stanovnici mogli, ako bi naišla pregolema sila, mogli lako skloniti u guste i nepregledne šume u koje ni jedan neprijatelj nije smio kročiti.

O Kušlatu i njegovoj svetosti, neosvojivosti, bogastvu, ali i velikoj ljubavi sačuvane su brojne legende. Nastale su mnogo vjekova kasnije od početka njegove gradnje.

Dvije se pamte i u naše vrijeme. Pripovijeda se da su o lijepom vremenu na samoj ivici strme litice, odakle se pružao očaravajući vidik na Birač, Spreču i Podrinje, okupljali viđeniji trgovci, zapovijednici, imućniji ljudi i putnici namjernici.

Jednom je sa njima bio i dječak koji se, zanesen ljepotom sa vidikovca, strmoglavio niz visoku stijenu – i ništa mu se nije dogodilo. Ostao je živ. Čak nije imao ni ogrebotine. Tada su u Kušlatu shvatili da je to sveto mjesto.

Prema drugoj pripovijesti na putu iz Carigrada ka velikim gradovima u Bosni u Kušlatu se odmarao neki bogati trgovac sa svojim karavanom. Imao je prelijepu kćerku mjezimicu koja ga je pratila na putu.

Djevojka je u predvečerja sjedila na kušlatskoj litici i posmatrala čudesan zalazak sunca iznad planinskih vrhova. Ispod nje grgoljili su Zeleni Jadar i Drinjača, a sa okolnih osoja dopirali su zanosni, umilni zvuci čobanske frule. Poželjela je da vidi tog nepoznatog birčanskog svirača, koji od jutra do zalaska sunca svira, pa je zahtjevala da ga dovedu u njen čador.

Trgovčevi momci u podnožju Kušlata pronašli momka na plandištu. Bio je stasit i veoma lijep mladić. Iskrica obostrane ljubavi je odmah kresnula. Planula je ljubav.

Djevojka iz Carigrada, sva u svili i kadifi, prelijepa i zanosna, okićena zlatom i dragim kamenjem, zatražila je od oca da se uda za čobanina. Trgovac je prihvatio kćerkinu želju, pa je mladiću sa birčanskih plandišta ponudio sve svoje bogastvo, čak i ono što je imao u Carigradu.

Mladić je prihvatio ženidbu ali je uslovio - da djevojka ostane s njim na planini. Carigradska ljepotica je i na to pristala, ali je otac trgovac ostao neumoljiv. Nije dozvolio da mu kćerka ostane u bosanskim brdima.

Potišteni gorštak vratio se svome stadu i nastavio svirati. Ovoga puta podno Kušlata razlijegale su se sjetne melodije. Tugovanke. One koje čupaju dušu. Žalio je za prelijepom djevojkom, koja je i dalje, u predvečerje, sjedila na strmoj litici čekajući da vjetar umoli čobanina da joj se vrati.

Tugovali su tako dvoje mladih, lijepih, ali veoma nesrećnih mladih duša. Jedna tanana, gospodska, a druga ponosna, gorštačka. Bogati trgovac nije popuštao.



Veče uoči polaska karavana ka Sarajevu, djevojka se bacila u ponor sa litice. Ostala je zauvijek u Kušlatu. Sahranjena je u gornjem gradu, a otac je zbog toga u njemu izgradio džamiju. Bilo je to, kako je zapisao turski putopisac Evlija Čelebija, u petnaestom vijeku za vrijeme vladavine sulatana Mehmeda Drugog El – Fatiha.

Čobanin je nastavio svirati podno grada. Tužno da tužnije ne može biti. Njegova frula je jecala, jer je žalio za zanosnom gospođicom misleći da je otišla sa karavanom.

Nakon toga čobaninova frula je zanijemila. Više se nikad nije čula. Presvislo je i srce gorštačkog čobanina za carigradskom ljepoticom. Nikad nije saznao da ona nije otišla iz njegovog zavičaja, te da počiva na vrhu kušlatske litice - ispod koje je on plandovao sa stadom.

O tome je ćuti drevni grad na grani od oblaka, ali Zeleni Jadar i Drinjača i dan danas podno njega, ispod Ptičijeg gnijezda, grgolje priču o nesrećnoj ljubavi zanosne djevojke iz Carigrada i kršnog čobanina sa obronaka Birča i podrinjskih gora.

Svaki treptaj purpurnog zalaska sunca nad Podrinjem i sada kazuje tužnu priča o toj ljubavi, ali i o drugim, ne manje tužnim ljubavima u kamendradovima u slivu Drine Zelenike.

U Podrinju se pripovijeda i o Kamenoj djevojci, strmoj stijeni, nedaleko od Podzemnog kraljevog grada kod Starog mosta na Drini između dva Zvornika.

Djevojka je na tom mjestu čekala momka da joj se vrati.

Čekala ga godinu prvu.

Čekala ga godinu drugu.

U trećoj godini se okamenila.

BN televizija/Tihomir Nestorović