Podrinje: Pejzaži zemlje valovite

Podrinje je uvijek lijepo. Mileno je i pitomo, široko i visoko. Kemenito i šumovito. Sa kulama i kulinama, izvorima i rijekama, sa vilama i gorama.

Republika Srpska 01.03.2017 | 21:59 Oduvijek je tako. Slobodarsko. Ponosna - Vilinska zemlja, kao što je nekada za Podrinje rekao književnik Simo Sarajlija.
Podrinje i mami i plijeni, i štiti i pomaže, i krije i taji - i zrači neviđenom ljepotom. Neodoljivo je. Inspirativno i privlačno, jer je to zavičaj i: skeledžija i brodara, splavara i lađara, čamdžija i alasa, trgovaca i zanatlija, orača i kosača, moma i junoša, pjesme i svatova, domaćina i vaskolikog svijeta.

Zvorničko Podrinje i u pjesmama je opjevano:

Došla Drina, došla Drina
Od brijega do brijega, draga moja,
od brijega do brijega...

Za umjetnike takvo je svakako. Za pjesnike, za vajare, za muzičare. Za slikare posebno. I za one koji svijet vide kroz objektiv kamere.
Podrinje je takvo i za Zvorničanku Snežanu Alempić. Za umjetnicu, jer na njenim slikarskim platnima baš preovladavaju pejzaži Zemlje vilovite - motovi kula i kulina, kamena i starih gradova, voda i Zelenike, djevojačkih peškira i ćilimia, violine i vilovitosti.

Kud god pošla, kud god prošla, gdje god došla – bilježi i pamti. I fotografiše: puteve, mostove, ljude, kuće, planine, cvijeće, voće, ptice, povodnje, svetilišta... I sve događaje u njenom Zvorniku. Tako je postala i hroničar ovoga grada i dijela Podrinja. Snima svetkovine, umjetnike, komšije, zgrade, djecu...

Ipak, najviše je načinila fotografija sa balkona i prozora svoga stana, ispod kojih je Drina Zelenika. Zelena rijeka. I kudrava brda prijeko – malozvornička. I kuće priječanske. Snima u svakom dijelu dana i godine. Ujutru, u podne, popodne, uveče i noću. U proljeće, u ljeto, jesen i zimu. Pa opet ujutru, u podne... U proljeće... Koristi svaki zračak svjetlosti, odsjaj rijeke i onog prijeko, da zaustavi u svom snimku.



Uostalom, Snežana i Drina imaju neku, samo njima dvjema, znanu vezu. Tajnovitu. To je tihi, nemušti razgovor dviju dama. One bučne, silovite, gorovite i nabujale – kad dođe od brijega do brijega, kad povileni (a kada nije takva onda je Drina, zaista uparađena dama) i tankoćute umjetnice).

Slikarka Snežana Alempić rođena je baš u tom čarobnom svijetu Vilinske zemlje. I život vjekuje u njoj. Zato i ne može da odoli njenoj veličastvenoj ljepoti. Prvo joj se divila, onda joj poklonila dušu, a onda je počela slikati i fotografisati. Najprije svoju porodicu, zatim prijatelje i sve one koji joj nešto znače u toj Zemlji vilovitoj, a onda i sve inspirativne likove na ulici, pored puta, na livadi, pored rijeke...

Sve što vidi, osjeti, doživi i fotografiše u Zemlji vilovitoj onda pretače na i slikarska platna. Njena pravilo jeste: ako hoćeš da postaneš umjetnik ne idi u bijeli svijet da tražiš teme - nađi ih u svojoj ulici i zavičaju - u djedovskoj kući, u udžerama i vajatima, na tavanima i u voćnjacima, na brdima i u dolinama, u starom namještaju, u odjeći, u krčazima, jabukama, u trku konja – u istinskoj prirodnoj raskoši.

Oduvijek su je mamile stare stvari ostavljene u tišini i mraku starih soba, na tavanima, u sanducima i starim ormarima. Činilo joj se da svaka od tih stvari ima svoju priču, ali da neće da je svakome kazuje, nego da samo odabranima poručuje - vidi me, pa ti dalje pričaj o meni i onome kome sam pripadala. Sve te priče um,jetnica je "saslušala", a onda ih pripovijeda bojama na platnu i bilježi okom kamere.

Eto zbog svega toga Snežana u svom stvaralaštvu nije mogla odoliti motivima rodnog Podrinja - kulama, starim gradovima, stijenama, smaragdnoj vodi rijeke Drine i mitskim likovima vila: podgorkinja, jezerkinja, oblakinja. U vilinskoj, slobodarskoj zemlji. Tako ni znamenitostima: Semberije, Birča, Jadra, Mačve, Azbukovice, mora, planina...

Snežanine podrinske vile – i na platnima i na fotografijama - nisu mistične, sa krilima, velovima i čarobnim štapićima. Njene vile liče na sve Podrinke. Vitke su, elegantne, krotke i sa čudesnim osmjehom. To što ova slikarka nije robovala ustaljenim šablinima mistifikovanih vilama u oblacima nego ih je predstavila kao obična ljudska bića, povoljno su ocjenili mnogi likovni kritičari, ističući da ni slobodarski duh Podrinaca nije fikcija nego nešto bogom dato - u ljudskom obliku.

A u toj Vilinskoj zemlji Snežani se kao stvaraocu nude mnogi motivi: Zvornički grad, Kušlat na Zelenom Jadru, zidine AD Drinuma, bukovi, brzaci, stijene, starače, modri vrbaci, zalasci sunca i smaragdna boja vode Drine. Sve to, ali i stare drvene zgrade u ovom kraju: grnčarija, ćilimi, tkanice, djevojački peškiri, violine, frule, torbe šarenice... I sve je to zasluženo našlo mjesto na Snežaninim slikama – na platnika i na fotografijama.



Skoro svaka Snežanina slika mrtve prirode je s voćem ili cvijećem, ali su zato i njeni pejzaži s vodom smaragdne boje. Kao što se skoro pobožno obraća stvarima koje su godinama zaboravljene i čameći u tami starih soba, na tavanima i u ormarima, pa ih je Snežana "izvukla" na svijetlost dana da nastave svoje pripovijedanje, tako se ona odnosi i prema vodama svoga zavičaja. One su joj opsesija.

Osim pejzaža Zemlje vilovite, portreta i drugih motiva, Snežana slika i konje - simbol ljepote, gracioznosti i ponosa. Znak opstaanka i plemenitosti. Konji u galopu. U pokretu. Slobodni. nesputani.

Na njenim platnima čini se kao da su konji, odnekud iz podrinjskog plavetnila i daljina, najednom stigli u galopu. Gizdavi, razigrani, ugojeni, stameni... Sve jedan do drugog: čilaši, dorati, mrkovi, bijelci, zekani...

I da Snežana Alempić osim tih nekoliko slika razigranih, vilovitih konja, više ništa nije naslikala, njima bi, čak i pred najstrožijim likovnim kritičarima, zaslužila svoje mjesto u našem slikarstvu koje, uostalom, ona već poodavno ima. Snežana je uradila seriju konja u trku. Realini oblik ovih gracioznih životinja na njenim platnima samo se naslućuje. Nazire se kroz obrise.

U odluci da slika i snima pejzaže s vodom krije se i snažna poetička priroda njenih slika i potvrđuje da je Snežanina duša satkana od poezije i ljepote. Ova slikarka to veoma vješto zna da izrazi slikom.

Na njenim slikama su i jabuke po kojima se poznaje Podrinje - rumene, one boje zlata i crvene, jer one za ovu slikarku znače radost i krepkost.

(BN televizija / Tihomir Nestorović)