Priča: Ja, Klaudije...!
Prošle godine, ceo svet je želeo Lesteru da dođe do pehara. . . Sada ceo svet želi da umru, da plate zbog svega što su uradili čoveku koji ih je izmislio. To će ih, ne brinite, povući na dno, odmah ili na odloženo. Nemojte, ukratko, potcenjivati karmu.
Fudbal 27.02.2017 | 23:00
Četiri decenije posle serije, i skoro dva milenijuma posle događaja u njoj opisanih, pred našim očima odigrala se jednako velika drama, sa gotovo istovetnim ishodom, i sa junakom koji je za kratko vreme prešao ceo put svog imenjaka i zemljaka, rimskog cara koji je nasledio Kaligulu i koji je bio prethodnik... Ah, o tome nešto kasnije.
Umnogome karijera Klaudija Ranijerija, najnipodaštavanijeg fudbalskog stručnjaka koji će čudesnog proleća 2016. postati najpoštovaniji fudbalski stručnjak – posprdno je nazivan “Tinkerman”, jer previše kombinuje, jer previše misli, jer bi svašta, a ne ume, i onda to objašnjava svojim neverovatnim metaforama – liči na onu čoveka koji se, pomalo ni kriv ni dužan, i na zaprepašćenje čitavog (civilizovanog) sveta popeo do trona najvećeg od svih carstava.
Sem što, sudeći po preostalim kipovima i po tumačenju Dereka Džejkobija, i fizički liče – ali gde je Ranijeriju statua? Nije li ju zaslužio na svakom trgu i u svakom parku Lestera? – obojica su bili tretirani kao potrošena i potrošna roba. Klaudije je bezecovan kao sholastičar, zabrazdio u svoje knjige u istoriji, onda kada nije bilo popularno da istoričari govore istinu (okej, to nikada nije popularno), i kada je, po ubistvu Kaligule, baš on odabran da predvodi imperiju, bilo je mnogo zaprepašćenih duša.
Garant bi tada, u Senatu, ustao jedan čovek po imenu Gari Lineker, vrlo zaslužan građanin Rima, i rekao “Pa dobro, ljudi, jeste li normalni, zar stvarno Klaudiju da date da vodi naš Lester, pardon Rim?”, i još mnogo drugih bi tvitovalo iz svojih klupa ili pisalo grafite po gradu.
Nisu znali, stvarno. Nisu znali da se ispod pomalo smešne, no vazda tajanstveno nasmejane prilike krio čovek sa velikim planom. Nazvaću ga jednom prilikom tajnim agentom fudbala, špijunom, “spavačem” koji nas je zamajavao decenijama, dok je u glavi sve vreme imao planove da postane najveći na svetu. I reći ću tada, a mislim to i sada, i zauvek, da je titula koju je Lester Siti osvojio u sezoni Premijer lige 2015. na 2016. najveći sportski događaj u ovom milenijumu, pa možda i nešto duže, tamo do spletki u Rimu pre oko dve hiljade godina...
A onda je sve počelo da se događa. Iz šarenolikog haosa koji su diktirali pripadnici bogatih elita i stranci voljni da ulažu, uvek raspoloženi da vam se smeškaju dok vam zarivaju nož u leđa, a koji je običan plebs gutao, znajući da ono “hleba i igara” stvarno funkcioniše; iz haosa punih arena, gde su gladijatori udarali jedni na druge boreći se za svoj život i svoju egzistenciju, izronilo je nešto veliko.
Ne pričamo o Koloseumu, mada nije daleko, već o Premijer ligi; uzlet Klaudija Ranijerija i njegovog Lestera bio je, sada znamo, aberacija, odstupanje od svega na šta smo navikli, a njegov pad je jednako simptomatičan i amblematičan za ono što je Premijer liga, za ono što je današnji fudbal.
Da, mogli biste u vesti koja je šokirala svakog poštenog gledaoca i za tili čas od Lestera i njihovog tajlandskog gazde Višaja Srivadanapraba napravila zločince, zaista učitati čitav današnji fudbal. Premijer liga je napravljena da bude ovakva: da isisa iz igre sve velike reči kao što su Moral, Zasluge, Poštenje ili Ljubav, da se pretvori u Ktulua koji poznaje samo zaradu, prevaru i pohlepu.
Zato je mrzimo, zato ne možemo bez nje.
Lester Siti s proleća 2016. bio je putokaz da sve to baš i nije tako; Lester Siti iz pozne zime 2017. budi nas iz sna šamarom iz lakta i pogano i prezrivo nam šapuće da smo bili baš velike budale što smo mislili da je sve drugačije.
Znali smo i pisali, koliko puta, da se gazde Lestera ne razlikuju previše od gazdi drugih klubova koje prati nadimak “plastični”, da su i oni kapriciozni i naklonjeni profitu, pre svega, ali smo negde, dok je Šmajhel paradirao, dok je Morgan čistio svoj šesnaesterac, dok je Kante trčao okolo kao muva sa deset glava, dok je Marez plesao po terenu i dok je Vardi bio najlukavija lisica, bezobraznik i volšebnik, negde smo se nadali da postoje i benevolentni diktatori i benevolentni milijarderi.
Nadali smo se, nepopravljivo zaljubljeni u fudbal, kao stotinu puta prevarena žena, da će ovog puta biti drugačije.
Ostali smo sa gorčinom u ustima, spremni da se pakujemo i odemo na daleki odmor, bilo gde, i sa onom rečenicom koju Srbi uglavnom koriste za političare – “Ma svi su oni isti...”
Vatromet iz maja, kako prenose britanski mediji, ubrzo je postao varnica koja je počela da tinja: još od jula, kada je Lester otišao na turneju po Sjedinjenim Američkim Državama, u svlačionici su se pojavili glasovi koji su mrmljali štošta protiv italijanskog stručnjaka, da bi sa svakom utakmicom u kojoj nije uspevao da ih trgne iz letargije na klackalici krivice sve više igrača prelazilo na jednu stranu, dok je Ranijeri ostajao sam na drugom kraju, možda sve do februara i poslednje serije poraza – uključujući i kiks protiv Milvola u osmini finala FA Kupa koji mu je, Sevilja na stranu, efektivno skratio mandat – nesvestan svega što se događa, nedovoljno razborit ili nedovoljno pažljiv da se dodvori onima od kojih mu, ispostavilo se, zavisi život.
Kao u rimskim dramama, Klaudio se okružio onima koji su ga tapšali po ramenu sve oštreći kamu – ne liči li revolt igrača, ta zavera koju su skovali kada su shvatili da ih “gazda” ne sluša, na spletke koje su došle glave i Klaudiju, kojeg na kraju izdaju najbolji prijatelj Agripa i supruga Agripina Mlađa? – i koji su ga, nema tome ni dve nedelje, ubeđivali da ima poverenje kluba, grada, navijača.
Grad i navijači su na njegovoj strani, i dalje, i uvek će biti.
Ali to u današnjem fudbalu ni izbliza nije dovoljno.
Nije da Ranijeri nije napravio greške: na pozornici smo, još od letnjeg prelaznog roka, imali onog starog Tinkermana koji sam sebi ume da zamuti vodu – pojačanja su se pokazala kao promašaji, promena taktike bila je bezuspešna, a jedino gore od toga bio je pokušaj povratka na strategiju koja je “Lisicama” lane donela pehar; igrači su postali zvezde i trebalo je raditi drugačije sa njima kako bi mogli ponovo pronađu motivaciju, i čak ni melodija Lige šampiona nije mogla da ih razmrda do kraja – no pristojnost i sećanje na slatko proleće nalagali su da Ranijeri može i mora da ima beskonačni kredit.
Bilo je mnogo onih koji su upozoravali da Lester klizi ka ambisu, izvlačili istorijske primere klubova koji bi se oburdali sa visine, šampiona koji bi ispadali iz lige – Milan 1980. zbog skandala nazvanog “Totonero”, Mančester Siti 1937, danski Herfolge i tako dalje – ali to zaista ne bi bila najgora stvar.
Naprotiv. Ne bi li, u stvari, još veća, još bolja, još neverovatnija priča bila da je sa Ranijerijem Lester ispao? Bio bi to sjajan završetak roler-kostera: zamislite sebe za pedeset godina, već ste dekica i pričate unuku zagledanom u ko zna kakav ekran o nekom čudesnom Lesteru koji je, zahvaljujući Šekspiru i jednom Rimljaninu osvojio titulu kakvu niko nikada nije osvojio.
“A šta je bilo dalje, deda?”, pita vas, raširenih očiju.
“A onda su ispali! I to je bilo baš super!”, vratite se vi u adolescenciju ili ranu sredovečnost. I nasmejete, od srca.
Da, Lesterovoj epopeji ništa ne bi oduzelo da su se oni – ponavljamo, s Ranijerijem – našli na kraju sezone na dnu tabele Premijer lige; naprotiv, bajka bi, legenda bi bila još veća, još jača, još smešnija, i opet bismo pričali o njima i opet bismo bili uz njih, nepodeljeno, te budale, ti kreteni, ti majstori koji se pojave na prepad, uzmu sve i onda netragom nestanu.
Utakmica na Etihadu postala bi u memoriji još čudesnija; onaj Vardijev gol Liverpulu još lepši, pun trg i euforija na trgu u maju još značajniji.
Zar se ne biste, uostalom, menjali sa navijačima Lestera, da doživite nešto tako, pa štagod kasnije da se desi; umesto što se kroz život, svet i fudbal švercujete bezbolno, ali i bezbojno, bez vrtoglavih uspona i bolnih padova... ?
Danas to više nije slučaj. Danas Lester Siti psuju i žele im sve najgore – silazak u Konferenciju ili gašenje, otprilike – isti oni koji su iz dizali u nebesa, i to s pravom.
Kako će se iživljavanje nad Ranijerijem – jer otkaz u hotelu, ako je to istina, svega nekoliko sati pošto su se vratili iz Sevilje gde su opet bili “lisice”, ne može se nazvati nekim drugim imenom (kako je samo tužno što Italijan nije mogao ni da zamisli da će, posle serijskog i serioznog poniženja što mu je priuštio Čelsi Romana Abramoviča, toliko godina kasnije, i to tamo gde je trebalo da bude nedodirljiv, ponovo biti tretiran kao raga!) – odraziti na ekipu?
Nepisano pravilo je da šok-terapija, makar kratkotrajno, može da podigne tim, da im da snagu i impetus da budu bolji nego što su bili. No malo je onih koji bi stavili ruku u vatru da će to biti slučaj kada Lester u ponedeljak uveče, u poslednjoj utakmici kola, dočeka Liverpul.
Ne samo jer će upitna biti i podrška publike igračima koji su viđeni kao konspiratori; postoji nešto čak i jače od toga. Nije fudbal samo 11 igrača na terenu, onih nekolicina na klupi, tip koji se dere na njih iz krečom oivičenog prostora, pa ni nekoliko hiljada (ne)srećnika na tribinama. Fudbal su i milioni koji to gledaju, nevidljiva razmena energije na velike daljine koja bi i Teslu zaprepastila, fudbal je atmosfera koja se stvara oko nekog tima, neuhvatljivi osećaj da li je neko leprozan ili trijumfalan.
Prošle godine, ceo svet je želeo Lesteru da dođe do pehara, toliko da smo osetili svi da je taj pehar pomalo i naš. To ih je, ne sumnjajte, vodilo do kraja taman koliko i Ranijerijevamangupska taktika. Sada ceo svet želi da umru, da plate zbog svega što su uradili čoveku koji ih je, bez preterivanja, izmislio, ne shvatajući da daje život čudovištu što će jednom udariti na svog tvorca. To će ih, ne brinite, povući na dno, odmah ili na odloženo.
Nemojte, ukratko, potcenjivati karmu.
Ništa neće, ponovimo to koliko god puta treba, smanjiti ugled Klaudija Ranijerija. Ništa, pa ni prljavi veš koji će u tonama iskopati britanski tabloidi. Ništa, pa ni to da Lester ispadne, pa i da ne ispadne, iz Premijer lige ili Lige šampiona.
On je pobednik i za njega je, kada se stvari tako postave, možda i dobro što je najuren: ostaće poštovan i voljen, uz svest da se, ipak, ljudi više saživljavaju sa žrtvama nego sa herojima.
Klaudije je, uostalom, bio poslednji rimski car pre nego što je sve otišlo dođavola.
Jer ostali smo vam dužni finale priče, ono “šta je bilo posle”.
Posle Klaudija, poštovanog imperatora čija je zvezda sijala samo jače pošto su ga izdali, prevarili i ubili najbliži, oni kojima je verovao, došao je – a svi znamo kako se taj eksperiment završio – njegov usvojeni sin, Neron.
(Dobro, ko je rekao Roberto Mančini?)
Izvor: mozzartsport
Foto: Action Images
Komentari / 0
Ostavite komentar