Gledalac je uvijek najvažniji...

Selo Belegiš u Sremu. Zima na Dunavu. Zapadao snijeg. Velika rijeka se zaledila. Hladan vjetar fijuče prostranom ravnicom. Brodovi stali. I uzvodno i nizvodno. Oni bjelosvjetski, ali i sa domaćom zastavom.

Republika Srpska 14.01.2017 | 17:21 “Najzanimljiviji je bijeli turistički brod koji plovi od Beča do Crnog mora. Ima nekoliko spratova i uvijek je pun putnika. Uveče, kada se vraća uzvodno za Beč, za lijepa vremena, turisti plešu na gornjoj palubi, a ravničari na obali slušaju valcer. Kao na filmu. Baš zanimljivo” – priča bard srpskog novinarstva Kamenko Katić, čiji smo gosti u njegovoj kući u Belegišu.

Kad je penzionisan, Kamenko je kupio kuću u Belegišu, na visokoj desnoj obali, pa sa svoje terase ljeti, ili kad zastudi iz dnevne sobe, posmatra rijeku, brodove i alase.

A na širokoj rijeci, na ovom njenom dijelu nazvanom Belegiški arhipelag, uvijek se nešto događa. Ovdje Dunav ima nekoliko rukavaca i velikih ada. Razuđen je, pa zato i liči na arhipelag.

Između dunavskih rukavaca i visoke obale je prostrana poljana. Prevelika. Ne vidi joj se kraj. Doduše, plavna je, pa je često pod vodom, ali je na njoj bezbroj gorostasnih vrba, a dalje u nedogled plantaža kanadske topole. Kada nije povodanj, na poljani planduje stoka.

Novinarski hljeb Kamenko Katić davno je počeo zarađivati u Radio-Sarajevu, pa onda u Radio-Beogradu. Kada je TV Beograd počela emitovati svoj program, Kamenko je dobio zadatak da uređuje rubriku o vremenu. Činio je to po svojoj mjeri i ukusu, poštovao je gledaoce – zbog toga je stekao neslućenu popularnost. Ni prije, niti poslije toga niko od novinara i meteorologa nije uspio da ponovi njegov uspjeh, pa čak ni u naše moderno, kompjutersko doba.

Zato ovaj jedinstveni i veoma jednostavan čovjek, značajan autor, veli da su gledaoci uvijek najvažniji i da im se ne smije podilaziti, jer televizijski stvaraoci svakodnevno "ulaze" u milione kuća, pa zato i imaju veliku obavezu da budu prava gospoda.
On je to uvijek imao na umu, pa i kada je radio rubriku o vremenu. Znao je šta interesuje gledaoce iz grada, a šta iz sela i nikada nije omanuo.

Kada je jednom zamolio legendarnog novinara lista "Politika" Đuku Juliusa da mu u "Dnevniku" telefonom kaže kakvo je vrijeme u Parizu, njegovi urednici su se frapirali – otkud mu hrabrost da Đuku, najpoznatijeg jugoslovenskog novinara, pozove i da mu baš on priča o vremenskoj situaciju u Parizu. Kada su ti glavni u televiziji malo splasnuli i razmislili – čestitali su mu na tom potezu.



Na stolu u Belegišu cijelo brdo požutjelih isječaka iz novina. Skoro da nije bilo jugoslovenskog lista, a da nije pisao o Kamenku i objavljivao mu fotografije, pa čak i na čitavoj stranici. “Brat bratu” ima materijala da se napiše bar pet knjiga o njemu i njegovom stvaralaštvu.

U zenitu popularnosti napušta "Dnevnik" i snima televizijske reportaže: u istočnoj Srbiji, u Šumadiji, Pomoravlju, na Dunavu, u Sremu, u rodnoj Bačkoj, u Banatu, u Mačvi i Podrinju, na Majevici i u Semberiji. Na stotine polučasovnih veoma gledanih televizijskih novela.

Samo BN televizija u Bijljini u svojoj produkciji ima sedamdeset i pet njegovih emisija, pod naslovom „Zapisi iz Semberije“ i „Zapisi sa Majevice“. Snimao je još i u Podrinju i zvorničkom kraju.

U Semberiji su ga i okumili. U familiji Petrović u Crnjelovu. Takva čast se ukazuje samo duševnim ljudima, a Kamenko Katić to jeste.

On je mišljenja da svaki novinar može da pravi divne reportaže, ali prije toga mora da bude vješt u svom zanatu – da bude svjestan da je on u tom poslu sporedna ličnost – gledalac je na prvom mjestu i uvijek je važniji od njega. Jedino se tako može uspjeti.

Uprkos tome što je već zagazio u devetu deceniju života Kameno Katić još snima po Sremu, a najviše na Dunavu i u Belegišu. Ljeti to čini najčešće na svojoj prostranoj terasi, okrenutoj ka Dunavu i Banatu za emisiju „Trezor“ RTS-a.

Dolazi mu ekipa iz Beograda, a sagovornici su mu najstariji stvaraoci i radnici TV Beograd. Snima reportaže i za Televiziju Vojvodine, jer ko jednom okusi novinarski hljeb to mora činiti do kraja života.

A vjetar iz ravnice šiba preko prostrane rijeke i njenih rukavaca. Uvis diže riječne galebove, vrane i druge ptice močvarice. Ne da im da prelete na drugu stranu. Povijaju se i vitke topole.

Čim stigne veče, počinje televizijski dnevnik. Kamenko je u to vrijeme ispred ekrana. Dnevnik je dnevnik – to je njegov život. Zato ga on ni u Belegišu ne propušta. Ni rubriku o vremenu? To nikako.

Kamenko Katić rođen u Đurđevu kod Novog Sada 1935. godine, jedan je od najpoznatijih novinara, ne samo u Srbiji, nego i u zemljama u okruženju.

Svojevremeno ga je opjevao i Rambo Amadeus – „Kamenko je rek`o biće kišni dan...“

Ostavio je neizbrisiv trag i u reportaži. Za RTS je snimio na stotine putopisnih priča, a za BN televiziju čak sedamdeset i pet polučasovnih zapisa iz Semberije, sa Majevice, iz Mačve i Podrinja.

Veoma je duševan čovjek. Voli da se druži sa ljudima, a dok je snimao za BN televiziju zabilježili smo neke od anegdota u kojima je Kemanko glavni lik.




GODIŠTE

Dok je na razmeđi dva milenijuma snimao svoju seriju televizijskih reportaža za BN televiziju, Kamenko Katić je imao običaj da starije ljude pita za godište.

Ako bi upitani rekao da je rođen 1935. godine ili da je mlađi, Kamenko bi samo kratko rekao:
- A, tako? Da, da.
Ako bi neko rekao da je starijeg godišta, Katić bi odmah glasno rekao svojoj ekipi:
- Ej! Evo ga! Stariji je od mene!

Doduše, kako je vrijeme odmicalo Kamenko je sve rjeđe bio u prilici da se poraduje susretu sa starijim od sebe.

VIDOVITOST

Kad je snimao o motociklistima, Kamenko Katić upozna i najstarijeg semberskog bajkera, tada osamdesetogodišnjeg Peru Tomanića iz Velinog Sela, ujedno i najpoznatijeg šereta između dvije rijeke.

U pauzi snimanja nadugo i naširoko raspričaju se njih dvojica. Zanimljivo Perino pripovijedanje veoma se dopalo Kamenku, pa je odlučio da posebno snimi reportažu o njemu.

I sve bi bilo u redu da Pero nije pretjerao u hvalisanju:
- Gospodine, Kameno, ja sam i vidovit.
- Je li? A kako? – upita ga Kamenko.
- Tačno prognoziram kada će ko umrijeti. U sekundu. Nikad u tome nisam pogriješio. Hoćete li da i Vama kažem koliko ćete živjeti? – upita starac.
- Ama nosi te đavo! Beži, bre! Još mi samo treba i taj baksuzluk! – ljutito odgovori Kamenko.

POKLONI

Snimajući poznatog cvjećara Ivu Petrovića, tada okorjelog neženju, u selu Crnjelovo kod Bijeljine, Kamenko Katić dogovori se s njim da mu bude kum ako se poslije emisije oženi.

Tako je i bilo. Ivo se oženio divnom nevjestom Biljanom, a održao je i riječ – Kamenko im je bio vjenčani kum.
Kada je trebalo da se vrati u Beograd, Petrovići su kumu spremili bogate poklone.
”Šta imate prijaviti?” – pitali su Kamenka na granici u Rači.

“Pojma nemam šta sve ovde imam. Vidite da je samo slobodno moje sedište. Kumovao sam u Semberiji, pa su mi kumovi do vrha natovarili automobil. Rekli su mi jedino da je u gepeku pečeno prase, a vi činite što vam je volja” – rekao je Kamenko.
Carinici su bili uviđavni, čestitali su mu kumstvo i poželjeli mu srećan put.

DINOSAURUSI

Kada je iz Semberije pošao u zvorničko Podrinje, ekipa „Zapisa“ zaustavila se u semberskom selu Ruhotina, poret puta Bijeljina – Zvornik, na mjestu gdje se susreću ravnica i planina Majevica.
“Velite da je do ovog mesta nekada dosezalo iščezlo Panonsko more?” – pita Kamenko Katić seljaka iz Ruhotine.
“Tako se pripovijeda” – odgovori mještanin.
“Ima li nekih tragova o tome? Fosila?” – pita Kamenko.
“Ko to zna, ali su ovdje sigurno bile lijepe plaže. Pogledajte samo kako se brdo spušta u ravnicu” – kazuje njegov sagovornik.
“Stop!” – naredi Kamenko snimatelju. A onda reče seljaku: “Jesu li se onda ovde kupali dinosaurusi?” U to vrijeme još nije bilo ljudi na Zemlji.

KRAĆA VERZIJA

Kamenko Katić u Belegišu na Dunavu ljuduje i druguje sa Borislavom Baračkim – Trbom, bivšim odbojkaškim reprezentativcem SFR Jugoslavije i internacionalcem, sada glasovitim alasom.

Nerazdvojni su. I na vodi i na kopnu. Kao šipka i bubanj.

Trbo Barački lijepo pripovijeda. Slikovito. Detaljno i zanimljivo. Milina ga je slušati, ali se ponekad zanese u priči i raspline se.
Tada ga Kamenko kratko opomene:
- Trbo, pričaj kraću verziju.

BADOVINČANI

Kada su početkom trećeg milenijuma, zbog niske otkupne cijene svinjskog mesa, Mačvani blokirali sve puteve u svojoj ravnici, Kameno Katić se zadesio u Bijeljini, a trebalo je da na povratku za Beograd u Šapcu obavi neki posao.
Nevolja je bila što su Mačvani bili uporni i nikoga nisu puštali da prođe dok se ne udovolji njihovim zahtjevima. Kamenko, ipak, nazove neke poznanike u Badovincima, selu na samoj obali rijeke Drine.

“Mogu li ikako proći do Šapca?” – pitao je.
“Gospodine Kamenko, samo izvolite. Ako je potrebno, prenećemo na rukama i Vas i Vaš automobil, jer ste nam dokazani prijatelj. Ali i da znate – sada kroz Mačvu, osim Vas, ni vetar ne može proći bez našeg dopuštenja”.

DNEVNIK

Kada je naš veliki pisac Ivo Andrić 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, skoro svakom većem naselju u Bosni i Hercegovini kupio je televizor i manju biblioteku. Tako je Andrićev poklon došao i u jedno veliko majevičko selo, u opštini Lopare.

Mještani su se oduvijek uveče okupljali u seoskoj čitaonici, pa igrajući šah, domine, karte ili prsten uvijek su dizali veliku graju. Tako je bilo i kad je stigao televizor kojeg je domar, mrzovoljni čiča, jedino uključivao pred početak TV Dnevnika, a onda bi snažno lupio povećeom močugom po stolu i zagalamio:
“Tišina! Da više nikog nisam čuo! Ko zucne odma' ima da bude apsa. Sad će Kamenko!”

U stvari, legenda srpskog novinarstva Kamenko Katić u to vrijeme pripremao i vodio kultnu rubriku o vremenskim prilikama, koja je emitovana na kraju emisije, pa je čiča cio televizijski dnevnik poistovjetio sa Kamenkom.

I zaista bi u čitaonici odmah nastao tajac, pa kada bi poslije skoro pola časa Kamenko završio svoju kratku rubriku, onda bi domar ponovo lupio močugom po stolu i rekao:
“Proš'o je Kamenko! Nema više apsa”.

(BN televizija / Tihomir Nestorović)