Knez pjesnika

Zapisano je:
Majka Jovana Dučića zvala se Joka, a otac Andrija. Imali su dvoje dijece Milu i Jovana. Andrija Dučić bio je trgovac. Poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine, a sahranjen je u Dubrovniku.

Republika Srpska 29.12.2016 | 07:40 Jovan Dučić školu je učio u mjestu rođenja. Kada je njegova porodica preselila u Mostar upisuje trgovačku školu, a potom u Sarajevu 1890. i 1891. godine pohađa učiteljsku školu u Sarajevu i u Somboru, u kome maturira 1893. godine. Učiteljovao je u mnogim mjestima, a prvo zaposlenje bilo mu je u Bijeljini.

I to je i zapisano i upamćeno.

Bijeljinski period Dučićevog života bio je veoma značajan sve dok nije postao knez pjesnika.

A prije toga bilo je ovako:

Tu upoznaje svoju prvu ljubav – bogatu trgovačku kćerku Magdalenu Magu Živanović – Nikolić. Ovo drugo prezime joj je po majci.

- Pojavila se posljednja u kolu, lijepo obučena, u ruci je imala bjelu maramicu, a pamtim i njene, male crvene papuče u kojima je igrala – sjećao se svoje prve ljubavi Jovan Dučić.

Buknula je ljubav. Velika. Plamena. Pjesnička. Jer je i Maga bila pjesnik. Lijepi i otmeni oboje. Zabilježeno je da su se upoznali na Svetosavskoj svečanosti u tek otvorenom Hotelu „Drina“.



Tajno su se vjerili, ali bogatim trgovcima nisu dozvolili da se njihova kćerka miljenica uda za siromašnog učitelja – kuferaša i deklamatora iz bijelog svijeta, kako su tada u Bijeljini govorili o Dučiću.

Onda mu se dogodila nevolja - austrougarska policija 1894. godine upala mu je u stan i uhapsila ga, a potom i protjerala iz Semberije navodno zbog nekih njegovih rodoljubivih pjesama.

Velika pjesnička ljubav naprasno je prekinuta. A dogodilo se da je, najvjerovatnije, zbog policijskog proganjanja potonji pjesnički knez u Bijeljini krio datum rođenja.

Svoga učitelja Dučića Semberci nikada nisu zaboravili.

U važećoj istoriografiji postoje čak četiri različita datuma rođenja pjesnika Jovana Dučića, a usud je htio da i tri puta biva sahranjivan. Posljednji put - oktobra 2000. godine - na brijegu Crkvina u hercegovačkoj Gračanici kraj Trebinja – konačno u zavičaju.

U različitim dokumentima pominje se da je rođen petog februara 1871. godine, zatim petnaestog juna ili prvog novembra 1872. godine, te petog februara 1874. godine.

Na tri načina, naizgled slična ali posve različita, glasi i oblik imena mjesta u kome je rođen 1871. ili 1872. ili 1874. godine - Hrupjeli, Hrupjela i Hrupjele.

Prema mišljenju nekih autora, najtačniji datum pjesnikovog rođenja je petnaesti juni 1872. godine - i to u Hrupjelima.

Do ovoga se došlo na osnovu dokumentacije Učiteljske škole u Somboru, koju je njen đak Dučić morao tačno da popuni pri upisu kada je došao iz sarajevske učiteljske škole. Napisao je u prijavi da je rođen petnaestog juna 1872. godine.

Ostaje pitanje zašto je u jednoj svojoj autobiografiji, koju je kasnije preuzeo i "Almanah hrvatskih i srpskih pesnika i pripovedača za 1910. godinu", napisao da je rođen petog februara 1874. godine?

Najvjerovatnije da je razlog tog "podmlađivanja" knez pjesnika imao u političkim i administrativnim nevoljama koje su ga zadesile poslije dolaska u Bijeljinu iz Sombora 1893. godine.

Sasvim je moguće da je dvadesetjednogodišnjem učitelju pred nekom opasnošću, vjerovatno nakon policijskog pretresa njegovog stana, po nalogu kotarskog predstojnika u Bijeljini u maju 1894. godine, odgovaralo da bude mlađi za devetnaest i po mjeseci.

Kotarskim vlastima 1894. godine u Bijeljini Dučić najvjerovatnije nije pokazivao somborska školska dokumenta, pa ga je to obavezivalo da se i kasnije u izjavama i korespondencijama drži te izmjene o godini rođenja, sve do sloma Austrougarske Monarhije.

Kasnije je Dučić, ipak, nešto razjasnio - pravo ime rodnog sela. U jednom pismu iz 1931. godine pjesnik obavještava rođaka Vladu da mu šalje punomoć za otkup rodne kuće, te se tom prilikom raduje:

-Izbavio sam iz ropstva to kamenje u kojem sam se izlegao, ni sam ne znam u koji dan i godinu, ali bar znadem zašto.

U tom pismu rođaku Vladi navodi da mu „šalje punomoć za otkup kuće u Hrupjelima". Mjesto u kome je rođen pjesnik zove se Hrupjeli.

Bijeljina je mjesto koje nikada neće zaboraviti Dučića, jer je u ovom gradu, pored ostalog, na osami pučiljanskog groblja ostalo njegovo "pravo veliko nadahnuće" - trgovačka kći Magdalena Maga Nikolić - Živanović.



Naime, mladi učitelj Dučić stanovao je u kući bogate bijeljinske familije Živanović i zaljubio se u njihovu Magdalenu, djevojku koja je tek bila završila trgovačku akademiju. Vjeruje se da su se njih dvoje bili i vjerili, ali da bogati trgovci nisu htjeli dati djevojku "siromašnom hercegovačkom koferašu".

Magdalena se nikada nije udavala. ostala je vjerna svojoj prvoj ljubavi. Umrla je 1956. godine i sahranjena je na bijeljinskom groblju Pučile.

I sada u centru Bijeljine postoji stara kuća u kojoj su se voljeli ovo dvoje mladih pjesnika.

U "Dučićevom legatu" u Trebinju čuva se i pismo koje su Bijeljinci, članovi Srpskog pjevačkog društva "Srbadija", prvog septembra 1937. godine, uputili svome bivšem učitelju, tada opunomoćenom ministru Kraljevine Jugoslavije, u kojem od njega traže da im pomogne u izgradnji doma Hora "Srbadija" i da im dozvoli da se ta zgrada zove "Zadužbina pesnika Jovana Dučića".

Vi ste, gospodine ministre, kao pesnik obogatili našu literaturu prekrasnim delima, koja su neobično popularna kod svih jugoslovenskih generacija, a naročito kod srpske omladine. Proveli ste jedan deo Vaše mladosti u Bijeljini, za koju Vas vežu mladalačke uspomene, pa verujemo da je i naša Bijeljina imala stanovitog uticaja na Vaš pozniji rad. Prema svemu ovome, Bijeljina Vas i voli i ceni, pa bi htela preko otvaranja ovoga doma da ovekoveči Vaše ime u Semberiji, koje bi mladim generacijama bilo za podstrek u njihovim prosvetnim kulturnim i književnim pothvatima.

Odbor je uveren da gospodin ministar deli isto mišljenje i da mnogo voli našu dragu Semberiju, te da će potpuno shvatiti naša nastojanja, a dosledno tome odazvati se pozivu "Srbadije", upisavši se za velikog dobrotvora - legatora, kao i to da će odobriti da se dom sazida sa nazivom kako je napred istaknuto.

Knez pjesnika uslišio je molbu Semberaca. Da li zbog svoga prvog velikog nadahnuća, ili zbog nečeg drugog? Ko zna? Poslao je Bijeljincima prilog za izgradnju doma, a na lijevoj margini toga pisma zapisao je:

Poslao šestog decembra 1937. godine prilog od 1.000 dinara i molim da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka.

Dogodilo se - "Srbadija" nije dobila svoj dom i niko ne zna gdje je završio "ministarski prilog od hiljadu dinara", ali zato svako u ravnici zna da je u njihovoj Bijeljini rođena čudesno nesrećna velika ljubav dvoje poeta - lijepe Magdalene i stasitog Dučića.

"Srbadija" je tek u naše vrijeme dobila zgradu za svoj dom i svrstava se u najbolje evropske horove.
Dučićevo ime u Bijeljini nosi jedna osnovna škola, književni klub i jedna ulica.

On je oduvijek u Semberiji i Bijeljini bio i ostao pjesnička perjanica.

BN televizija (Tihomir Nestorović)