OI u Riju iz drugog ugla: "Mali čovjek" u Brazilu...!

Banjalučki fizioterapeut Branko Stojnić za MONDO priča o nevjerovatnom iskustvu sa Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru, gdje je sa ženskom košarkašom reprezentacijom Srbije učestvovao u osvajanju bronze i bio dio velikog spektakla.

Košarka 17.09.2016 | 15:45 "Branko, jesi li spreman za jednu avanturu, da ideš na Svjetsko prvenstvo sa reprezentacijom Srbije?", glasilo je pitanje kada je zazvonio telefon Branka Stojnića, banjalučkog fizioterapeuta.

"Mislio sam da me neko zeza", kaže Branko.

Na preporuku Nade Raković, tadašnjeg fizioterapeuta Mladog Krajišnika, tim menadžer ženske košarkaške reprezentacije Srbije Jadranka Trkulja dovela je Branka Stojnića u nacionalni tim 2014. godine, uoči Svjetskog prvenstva u Turskoj.

Čudnim sticajem okolnosti postao je član srpskog tima, a nekako s njegovim dolaskom poklopili su se i uspjesi izabranica Marine Maljković. Godinu dana kasnije osvojena je prva zlatna medalja u istoriji, na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj, a ovog ljeta stigao je i vrhunac karijere - nastup na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru, na kojem je srpski tim osvojio bronzu.

Tokom avgusta sve oči sportske javnosti bile su usmjerene ka Brazilu i Rio de Žaneiru, gdje su održane 31. Ljetne Olimpijske igre. Iako su na OI sportisti u glavnim ulogama, teško je zamisliti neku selekciju bez ljudi iz stručnog štaba i drugog osoblja od kojeg mnogo toga zavisi, iako se to možda i najmanje vidi.

Stojnić za MONDO priča o svojoj ulozi u nacionalnom timu Srbije, sa naglaskom na sve ono što se dešavalo ovog ljeta u Rio de Žaneiru.

"Put do Brazila bio je izuzetno dug. Do Dubaija smo letjeli nešto više od pet sati, tu prespavali, nakon čega smo putovali još 15 sati do Rio de Žaneira. Nakon 'hiljade' kotrola na aerodromu, stigli smo do Olimpijskog sela. Taj prvi utisak je bio 'ajd zdravo'. Veliki broj zgrada, od kojih se neke imale i po 20-ak spratova, zastave, parkovi, tereni, potočići, fontane… Tu je i restoran koji prima 6.000 ljudi, sa pet internacionalnih kuhinja. Sve to spolja izgleda tip-top, ali se unutra vidi da je to napravljeno navrat-nanos, u zadnjem trenutku. Cijeli tim Srbije bio je smješten u jednog zgradi. Strijelci su došli prije nas, dok smo mi doputovali zajedno sa vaterpolistima", počinje priču Stojnić.

Otvaranje Olimpijskih igara je zaista poseban događaj, ne samo za sportiste koji učestvuju na najvećoj svjetskoj smotri, nego i za navijače i gledaoce pored malih ekrana.

"To je nešto zaista posebno, što se pamti cijelog života. Zamislite na stotine autobusa u pratnji policije koji prevoze sportiste od Olimpijskog sela do 'Marakane'. Prvo smo stigli do odbojkaške dvorane 'Marakanazinjo', gdje su bile smještene sve reprezentacije. Sa velikog ekrana gledali smo vatromet, nakon čega je krenuo izlazak reprezentacija. Sam taj izlazak pred navijače je da se naježiš. Odmah sam pomislio kako je reprezentativcima Brazila kada igraju pred ovakvom publikom. Totalna ludnica. Oko tebe sve blješti, a ti kao nešto mašeš zastavicama i rukama, a u suštini ne znaš gdje se nalaziš. Nakon lagane šetnje od nekih sat vremena, uslijedilo je paljenje olimpijske baklje i vatromet. Sve je to zaista fascinantno. Otkad znam za sebe gledam ta otvaranja Olimpijskih igara. Sportove gledaš koliko možeš, ali otvaranje se ne propušta. A sada si dio toga svega", oduševljeno priča Stojnić.

Kako je izgledao dan jednog fizioterapeuta na Olimpijskim igrama?

"Sve zavisi od obaveza. Konkretno, naša reprezentacija imala je manje treninga nego na nekim prošlim takmičenjima. Trening centar bio nam je blizu. Jutarnji trening protiče uobičajeno, ako je nekome potrebno nešto od mene, pobrinem se za to. Poslije večernjeg treninga ide oporavak, masaže i sl. Prvi sam ja kojem se javljaju u slučaju nekih problema. Slična priča je i kad su utakmice. Tu je više nervoze i tada sam aktivan sve vrijeme. Srećom nismo imali većih problema. Sonja Petrović imala je povredu ramena od ranije, još od EP. Međutim, stisnula je zube jer je veliki profesionalac i odradila sve do kraja. Naravno, pomogle su i terapije."

ORGANIZACIJA

Bila je to prilika za Stojnića da ponešto i nauči, od daleko iskusnijih kolega.

"U našoj zgradi imali smo ambulantu, koju je formirao medicinski tim Olimpijskog komiteta Srbije, sa elektro aparatima i svom mogućom pomoći, od ljekara, iskusnijih fiozioterapeuta, poput Ivana Popovića Gige, kojem su ovo bile osme OI. Od njih uvijek možeš da pokupiš neki koristan savjet, kako da lakše odradiš nešto. Kolegijalnost je bila na vrhunskom nivou. I pored činjenice da su preostala tri fizioterapeuta Srbije imali mnogo posla, jer su pratili i individualne sportove, svako je svakom izlazio u susret."

Prema njegovim riječima, u Rio de Žaneiru sve je bilo vrhunski organizovano, kako bi sportisti u svakom trenutku dobili neophodnu pomoć. "Sve je podređeno sportistima, što je dobra stvar. Olimpijske igre i jesu za sportiste, koji su u centru svega. Sama činjenica da čak ni selektori ne dobijaju medalje, dovoljno govori o tome", kaže Stojnić i nastavlja:

"U sklopu Sela imali smo i kliniku, sa dijagnostikom, magnetnom rezonancom, ultrazvukom, rendgenom… Bilo je reprezentacija koje nisu ni imale ljekarske timove, tako da je sve bilo vrhunski organizovao. Za razliku, recimo, od prošlogodišnjeg EP u Mađarskoj, gdje je sve bilo očajno. U Sombatelju trebalo je da odradimo rendgen prsta, došli smo u bolnicu, gdje je 40 ljudi čekalo svoj red. Nismo imali popusta, morali smo da stanemo u red i čekamo", prisjeća se Branko.

Slobodnog vremena nije bilo mnogo, ali trenutke bez obaveza svi su željeli maksimalno da iskoriste, kako bi obišli znamenitosti Rio de Žaneira, jednog od najljepših gradova Brazila, Južne Amerike, ali i cijelog svijeta.

"I kada sam bio slobodan, morao sam da budem u pripravnosti. Ako je i slobodan dan, bez treninga i utakmica, morao sam biti negdje u blizini u slučaju da se nešto desi. Ja radim i kada drugi rade, ali i kada odmaraju, ali takav je moj poziv i specifičnost posla. Istina, imali smo i organizovane izlete. Išli smo do kipa Hrista Spasitelja. Sam pogled sa brda Korkovado je fantastičan. Sa 700 metara nadmorske visine , te tridesetak metara visoke statue, kao na dlanu vidite Rio, Kopakabanu, Marakanu, more, okean. Imali smo i izlet na plažu Ipanemu, a do Kopakabane nismo išli jer je ona dosta dalje. Oduvijek mi je bila želja da vidim okean. Pješčana plaža je fascinantna, sa beskrajnim plavetnilom, talasima, pogotovo po noći… Zaista sjajno", prenosi utiske iz Rija.

Ipak, nakon osvojene brozne, uslijedio je trenutak opuštanja u jednom lokalnom restoranu.

"Organizovano smo išli u neki brazilski restoran, u kojem je specijal lokalni roštilj. Funkcioniše na način sličan švedskom stolu, s tim da uzmeš tanjir i salatu i sjedneš za sto. Nakon toga, konobar donosi komad jedne vrste mesa. Ti ga pozoveš, on dođe i isječe ti komad. Onda dođe drugi, sa drugom vrstom mesa. I tako redom. Koliko sam shvatio, to je njihov autentični restoran, odnosno roštilj koji nude."

ZVIJEZDE

Stojnić je u Rio de Žaneiru imao priliku da upozna brojne sportske zvijezde, prije svega iz Srbije, sa kojima je provodio najveći dio vremena.

"Vaterpolisti koji su osvojili sve, pa košarkaši, Novak Đoković… Sve su to zvijezde. Ti si na početku u nekoj vrsti šoka. Razmišljaš da li bi se fotografisao sa nekim od njih i onda shvatiš da si ti tu s njima, da si dio tima. Sve je opušteno, normalno. Nema tu umišljenih zvijezda. Zajedno sa banjalučkim plivačem Mihajlom Čeprkalom gledao sam vaterpolo utakmice, košarku, družili smo se i sa brojnim hrvatskim sportistima, tako da nije bilo nikakvih problema. Prava sportska atmosfera."

Bilo je vremena da se pogledaju i određene utakmice.

"Na osnovu naših akreditacija, mogli smo da ulazimo samo na košarkaške utakmice. Gledao sam jednom Hrvate i dva puta Amerikance, a da mi je neko pričao da ću gledati 'Drim tim', ne bih mu vjerovao. Gledali smo i vaterpolo finale, te nastup srebrne Tijane Bogdanović u tekvondou. Često su nam se poklapali termini, tako da nismo mogli da pogledamo veći broj sportova. Nešto od toga pogledali smo na TV-u", priča nam 30-godišnji Stojnić, inače zaposlen u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju "Dr Miroslav Zotović" u Banjaluci.

U dalekom Riju nije bilo mnogo navijača Srbije, ali su reprezentativci uvijek bodrili jedni druge.

"Ljudi iz Olimpijskog komiteta i drugi sportisti pružali su podršku kolegama. Bili su tu i predsjednik Košarkaškog saveza Srbije Dragan Đilas, pa potpredsjednica za žensku košarku Ana Joković, sekretar Dejan Tomašević, pa naš Vrle (Boris Vrhovac, prim. aut), za kojeg mislim da je pogledao sve živo na OI", kroz smijeh priča Stojnić. "Kao fizioterapeut Katara u Selu je bio samo kada je imao posla, a ostatak vremena većinom je provodio na utakmicama. Zanimljiva situacija desila mi se kada sam na utakmici Hrvatske vidio poznanika iz Banjaluke, inače momka koji radi za 'Flaj Emirejts' kao stjuard. Zaista nevjerovatna scena da svog sugrađanina sretneš u dalekom Rio de Žaneiru."

Zanimljiva situacija desila se i nakon finalne utakmice vaterpolo turnira, u kojem je Srbija savladala Hrvatsku 11:7.

"Po povratku sa utakmice trebalo je da se vratimo u Olimpijsko selo, nakon čega nas je očekivalo slavlje. Bilo je tu sitnih propusta oko organizacije prevoza. U svoj toj gužvi nakon osvojenog zlata, stajala su dva autobusa - jedan za hrvatske, a drugi za srpske vaterpoliste. Na kraju smo zajedno sa Hrvatima otišli njihovim autobusom do Sela. Svi su bili neraspoloženi nakon izgubljenog finala, dok se u drugom autobusu ludovalo. Ipak, sve je proteklo bez ikakvih problema", naglasio je Stojnić.

UTISCI

Šta je ono po čemu ćeš najviše pamtiti Olimpijske igre u Rio de Žaneiru?

"Kao što sam rekao, otvaranje Olimpijskih igara, te osvajanje medalje, zauvijek će mi ostati u sjećanju. Bio sam ponosniji nego prošle godine kada smo osvojili zlato na Evropskom prvenstvu, iako je i to bio ogroman uspjeh. Ipak, iako je medalja manje sjajna, ovo odlične je vrednije. Nakon svih onih osuda i loših stvari na početku, ispadanje Đokovića, slabog nastupa strijelaca, prevrtanja veslača…, medalja na kraju došla je kao melem i zbog toga sam izuzetno ponosan. Davor Štefanek probio je led, nakon čega je uslijedila 'berba' odličja", istakao je Stojnić dodajući da su svi sportisti nakon takmičenja i uspješnih rezultata u Selu su dočekani ovacijama.

DOČEK

Drugu godinu zaredom Stojnić je imao priliku da vidi kako izgleda doček na čuvenom balkonu u Beogradu. "Kad me pitaju kako je bilo na dočeku, često volim da se našalim i kažem 'navika je čudo'. Da mi je neko pričao da ću u godinu dana tri puta ići na prijem kod predsjednika Srbije, rekao bih da je lud. Zaista nevjerovatno izgleda sve ovo", poručio je Stojnić.

Kao "mali čovjek" bio je dio ogromnog spektakla, koji će pamtiti dok je živ.

"Na kraju, najjači utisak je činjenica da vjerovatno kada bih ga sreo, iako sam ga pozdravio stotinu puta i on mene, Miloš Teodosić sutra ne bi znao ko sam ja. Ali opet, bio sam dio toga svega. Ja sam mali čovjek u odnosu na sve te zvijezde, ali ti imponuje i mnogo znači kada imaš mogućnost da popričaš sa svima njima. Navikao si na okruženje, atmosferu i ljude, ali u tom trenutku nisi svjestan šta se dešava. Kada se slegnu utisci, onda vidiš koliki je to uspjeh. Nikad sebe nisam stavljao u prvi plan, jer one, košarkašice, su glavne. Ipak, i ja sam našao svoje mjesto, zaslugu i uživanje u svemu i bilo je ovo veliko iskustvo i doživljaj za mene", zaključio je Stojnić priču iz Brazila, gdje je bio jedan od učesnika najveće svjetske sportske smotre - Olimpijskih igara 2016. godine.

Izvor: mondo.ba