Analiza: Zviždati im ili im se radovati?!

Pet dobrih i pet loših strana prvog nastupa Muslinovih "Orlova"... Počeše i te kvalifikacije za Mundijal. Nova porcija skoro ugašene nade ovdašnjih zaljubljenika da će i srpskom fudbalu, konačno, krenuti. I, krenulo je remijem. U Beogradu, sa Republikom Irskom. Ima i onih su zadovoljni viđenim u tih 2:2 po očajnom terenu stadiona "Rajko Mitić", natopljenom višesatnom kišom, ali ima i onih koji su prilično ogorčeni. Da, stvarno... šta je u tom prvom takmičarskom nastupu "orlova" Slavoljuba Muslina valjalo, a šta nije? Evo po pet argumenata za oba mišljenja.

Fudbal 07.09.2016 | 23:45
Analiza: Zviždati im ili im se radovati?!
LOŠE Nedostatak rešenja kada rival markira dva zadnja vezna koja treba da organizuju napade

Muslin je odlučio da "orlovi" u mundijalskim kvalifikacijama igraju u formaciji 3-4-2-1, sa trojicom klasičnih defanzivaca, dvojicom zadnjih veznih (Gudelj i Milivojević), te krilima (Kostić i Tadić) koji bi trebalo da budu glavna opasnost po rivala, uz jednog isturenog napadača. Međutim, ma koliko bilo nekulturno ukazivati stručnjacima na greške iz njihove profesije, a da pritom niste iz te profesije (što je jedna od disciplina u kojima bismo uvek bili na pobedničkom postolju na nekom takvom Mundijalu) i laicima je bilo jasno da je striktno irsko markiranje Gudelja i Milivojevića potpuno osujetilo osnovu ideju da oni organizuju napade "orlova". Nije bio u pitanju klasičan presing, već nedvosmislena odluka Martina O'Nila, lucidnog selektora Republike Irske, da u korenu saseče ideju u "centru moći" tamo gde su laici govorili "Šta će nam destruktivci u veznom redu, pa, koji je to fudbal?!". Ta dvojica "destuktivaca" su među tri najbolja asistenta u svojim klubovima (Ajaksu i Olimpijakosu), pa uopšte ne čudi odluka O'Nila da ih "zatvori" čuvarima koje je imao na raspolaganju. Ono što čudi je što je dugo nedostajala alternativa prvobitnom planu, te se baš čekalo da konačno lopta ranije krene ka krilima. A u tom čekanju su se previše puta dešavale greške u dodavanjima, jer su akcije započinjali defanzivci, željni da se što pre lopta doturi "tamo, napred".

DOBRO Borbenost

Mi odavno nismo imali reprezentaciju koja se, prosto, bori. Čast svima koji su nosili dres Srbije otkako se nastupa pod tim imenom, ali baš se načekasmo da vidimo borbene fudbalere. I, lepo je što smo mogli da vidimo kako se špic vraća u svoj kazneni prostor da pomogne (ma koliko tada bilo grešaka, koje su svojstvene mladosti, očajnom terenu i "neprirodnoj" ulozi). Lepo je što su i niži, krhkiji igrači ulazili u duele sa snažnijim Ircima, ne prezajući od fizičkog konktakta sa korpulentnijima od sebe. Mi, možda, stvarno nikada nećemo biti prvaci sveta u fudbalu. Ali, ako ikada budemo bili blizu tog sna, ta ekipa će, pored toga što će "znati da igra fudbal", ona će se - boriti. Ova ekipa se borila, i na tome joj hvala.

LOŠE Baš loše markiranje kod prekida

Dva primljena gola došla su kao posledica prekida. Najpre se lopta prošetala kroz naš kazneni prostor posle slobodnjaka sa levog krila, a onda je Rajković prvi put matiran, da bi drugi pogodak bio primljen u finišu, "iz kornera". Ako se kod onog prvog nema šta zameriti "orlovima" na pozicioniranju, kod drugog su na delić sekunde delovali kao amateri, koji, skoro svi, trče ka bližoj stativi, a čovek im ostane sam kod one dalje i, neometan, glavom zatrese mrežu. Taj delić sekunde će biti obrađen u sledećoj "loše" epizodi ove analize, ali je važan jer govori o neuigranosti. Što znači da je markiranje "popravljive prirode", čemu treba težiti.

DOBRO Konstantnost od početka do kraja

Već godinama naša fudbalska reprezentacija ne samo da je igrala "toplo - hladno", nego bi skoro na svakom meču moglo da se vidi nekoliko njenih lica. Od onih "Možemo mi da pobedimo", do onih "Šta ću ja ovde...". Sada su "orlovi" na terenu funkcionisali i ponašali se isto i u prvom i u 90. minutu. To je izuzetno bitno, kako na taktičkom planu, ali i na onom fizičkom. Možda ste primetili, ali, nijednom tokom meča niste pomislili ono čuveno "Jao, kako se ovi naši vuku po terenu!". Niste to pomislili ni u 90. minutu. Zato što se ni u 90, ni u prvom, nisu tako ponašali. I, takva igra jeste za pohvalu.

LOŠE Koncentracija

"Eh, da nismo u onoj situaciji onako odreagovali...", čuvena je rečenica klasičnog "Šta bi bilo kad bi bilo" analiziranja. Ali, tu tradiciju ćemo ostaviti po strani i istaći da je koncentracija zaista bila veliki problem naše selekcije u prvom meču kvalifikacija za Svetsko prvenstvo. Mitrović se nađe sam pred suparničkim golom, lopta ga, istina, iznenadi, a njegov impulsivni potez bude - "probaću da je smirim". Na pet metara od gola golgeteri bi odmah probali da loptu smeste u mrežu, svesni da uopte neće biti dovoljno vremena za "uštopuj, razmisli, šutni" proceduru, pa će taj promašaj ostati u sećanju mladog napadača Njukasla i svih koji vole reprezentacjiu Srbije. Pamtiće se i kapitenova šansa u finišu, kada je Ivanović izbegao ofsajd zamku, ostao oči u oči sa golmanom, pa šutnuo tako da mu je udarac odbranjen. Međutim, ni jedan od tih kikseva, kao i kada je u 81. minutu Marfi pobegao Gudelju i Tošiću i sam ostao da realizuje gol-priliku posle kornera, ili kada se golman Predrag Rajković bezrazložno i opasno poigravao sa loptom, neće imati visoku cenu - ako se pouke izvuku. A ona osnovna u fudbalu je: svaki pad koncentracije baš košta.

DOBRO Ofanzivna orijentisanost

Posle dugo vremena naši fudbaleri su sve vreme napadali. Na stranu sad mečevi u kojima se lako stiže do pobeda, poput onih duela sa Farskim Ostrvima, San Marinom ili Azerbejdžanom (ups, od Azerbejdžana smo i gubili), ali protiv ekipe koja je igrala dva poslednja Evropska prvenstva, za razliku od naše, igrati napadački, pritisnuti je od početka do kraja, "stezati" je i čak i posle obavljenog preokreta, imati i prečku kao "neprijatelja" za vođstvo od 3:1, nije baš bila dosadašnja odlika "orlova". Ta promena mentaliteta, da je "napad najbolja odbrana", a ne više "branićemo se, pa šta uradimo napred, uradili smo", jedan je od najvećih dobitaka sa utakmice u kojoj pobednika nije bilo.

LOŠE Neodustajanje od teško izvodljive taktike iako je teren sputava

Rešenost "orlova" da napadnu Irce preko krila, a da se pritom centaršutevima dođe do gol-šanse, nije baš u potpunosti urodila plodom. Jer, najpre, teren je bio u katastrofalnom stanju, izrovan još tokom zagrevanja, dok od 15. minuta teško da je i bio za neku normalnu igru. A drugo, rival koji ima toliko bolje skakačke opcije od jednog, usamljenog napadača Srbije, svakako da nije najranjiviji ako baš tu na njega "nasrnete". Biti veći selektor od selektora je nacionalni hobi u Srbiji, pa ćemo se ovde zaustaviti, iako i dalje zbunjeni nedostatkom više šuteva sa distance, teško odbranjivih po lošem terenu, ili pitanjima poput "čemu, stvarno, onoliki pokušaji centaršuteva kada imamo brze i pokretljive igrače, a ne grdosije koje sve razgrću u šesnaestercu"...

DOBRO Nove vođe

Filip Kostić i Dušan Tadić zablistali su na ovom meču, pokazujući da kada prave ljude stavite na prave pozicije, dobre stvari kreću da se dešavaju. Obojica odlični dribleri, ali pre svega lukavi igrači, i koristili su svaku ukazanu priliku. A kada ih nije bilo, stvarali su ih. Kostić je u prvom poluvremenu sam imao šuteva koliko ostatak naše ekipe zajedno (i, koliko su zajedno imali svi irski fudbaleri). U drugom poluvremenu je odličnu partiju krunisao golom, na asistenciju Tadića, a onda je i iznudio penal, za vođstvo. Tadić se tada našao u ulozi rutinskog realizatora, pa je i on posle učešća u akciji za prvi gol, pokazao da sazreva i ima itekako potencijal da bude vođa na terenu. Ali, što bismo mi morali da imamo samo jednog, kad možemo i dvojicu? Može nam se. A i ti momci to mogu. Pokazali su to, uostalom.

LOŠE Navijači koji zvižde na poluvremenu iako je ovo novi početak

Taman dočekasmo "novi početak", a onda taj gol na startu utakmice i... muk na tribinama. Ne baš popunjenim, ali dobro, baš je pljuštala kiša, pa svaka čast svima koji su uopšte i došli. Međutim, kad su već došli, što li je onoliko njih zviždalo na poluvremenu? Prvo, nije normalno da zvižidiš svojima kada im je teško, a vidiš da se bore. Njima je podrška potrebna kada im ne ide, a ne kada ide, tad ionako lete po terenu. Drugo, ružno je. Gleda te onaj svet pa se čudi. A treće, nije ni korisno. Kako li su se osećali igrači na izlasku, koji im je motiv bio da se vrate na igralište i budu bolji? Pa opet, izašli su i bili su bolji. Ova ekipa nosi na leđima breme starijih generacija, posmatrani su ovi sadašnji igrači kao "apsolutno podjednaki krivci za sve što nam je zadesilo naš fudbal". A nisu. Došli su da igraju najbolje što mogu za reprezentaciju svoje zemlje. Naše zemlje. To su na terenu i pokazali. Zvižduke treba ostaviti za one stare boljke u ponašanju fudbalera, bolje poput "Boli me uvo za ekipu", "Što je da se trudim?", "Kad će ovo već jednom da se završi, hoću na splav?". Nijedna od tih boljki nije viđena u ovom meču.

DOBRO Neodustajanje kod rezultatstkog zaostatka

Mi smo postali poznati po tome da polako ali sigurno, ne samo u sportu već i u životu, odustajemo od stare tradicije "najbolji kada je najteže". Nekako smo počeli da se, fudbalski posmatrano, raspadamo čim kola krenu nizbrdo. Ma, naša kola ni ne stignu do kraja puta, stvarno se kod prvog rezultatskog problema rastave na fudbalske točkove, kočnice, brisače (auspusi se nekako dobro snađu, zadime sve i njima lepo, koliko god da je loše). Ali, ova ekipa je podsetila na onaj mentalitet koji i krasi narod iz kog je iznikla. "Gubiš? Pa?". Da, ova ekipa je tada, i pored kiše, i pored "krtičnjaka" koje je trebalo obilaziti, i pored iskustva i veće uigranosti rivala, i pored zvižduka sa tribina - rekla sebi i svima drugima "E, ajde da dobijemo ovo". Dobro, momci nisu uspeli, ali krenuti u juriš kad je propast već počela, ne može svako.

Ili, ipak, može?

Na tom podsećanju im hvala. Ma koliko stvari ostalo da se popravi.

Izvor: blic.rs

Komentari / 0

Ostavite komentar