Priče zavičajne: Baćina srca spajaju ljude

Bratislav Pajić – Baća iz jadarskog sela Draginac jedan je od rijetkih licidera u Srbiji - majstora za pravljenje glasovitih slatkih, medenih i veoma ukusnih šarenih kolača - srca, đerdana i drugih. Ovim poslom bavi se blizu pedeset gododina. Veli da su njegova vašarska liciderska srca pomogla su da se sklopi na desetina brakova.

Srbija 30.07.2016 | 11:25 Ovako može početi novinarska priča o starom zanatu u Jadru i majstoru koji odolijeva modernim vremenima. I opstaje. I bio bi to dobar početak žurnalističkog kazivanja, a onda bi se dalje nadovezalo ono o liciderstvu, o voštanicama, o vašarima, medenim srcima i niskama djerdana od crvenih kolačića, o majstorovim nadaljima.

Novinar je i dalje može kititi, širiti i objašnjavati. I neće pogriješiti. Zato i ova hodoljubiva kaža počinje baš tako – novinarski. I to nije greška. I novinarski se dulji, ali je to priča i o neobičnom majstoru.s bijelim brkovima, o duševnom čovjeku, koji pokatkad pripovijedajući neočekivano pređe na kazivanje u stihu, kao ono o Miki i slik(c)i.

Naš Mika lep k'o slika,
slika k'o prilika,
prilika k'o brabonjak,
brabonjak k'o obično...

Dalje su tri tačke. Tu riječ može reći šeret Baća, ali nije baš za knjigu. No očito je da se neki Mika ili već kako se svao, nekad i negdje zamjerio bjelobrkom majstoru Baći, koji je, vješto mjenjajući stihove poznate narodne šaljive pjesme o slici i prilici, dobrano se odužio tom Miki.

Nadimak Baća u Jadru, Pocerini, Mačvi, Rađevini i Podgodini imaju samo odabrani ljudi. Oni posebni, neobični i različiti od drugih. U zapadnoj Srbiji skoro se na prste mogu izbrojati ljudi koji imaju taj glasoviti nadimak.

Kada se kaže Baća misli se na nekog svog najbližeg, najmilijeg – na jedinstvenog čovjeka. Dok je god negdje živ Baća taj nadimak ne može niko drugi ponijeti, uprkos tome što je po svemu zaslužan da ga ponosno ima uz svoje kršteno ime.

Takav odabrani i poznat u Jadru, ali i u Rađevini, Pocerini, Mačvi, Podrinju, Šumadiji i preko Drine jeste i šesdesetogodišnji Bratislav Pajić iz sela Draginac.

Ovo lijepo selo, ali sa bogatom i veoma turobnom istorijom, na sredokraći je između Loznice i Osečine. Na blagom uzvišenju iznad rijeke Jadar po kojoj je sav ovaj kraj dobio ime.

Bratislav je nadimak Baća dobio je u ranoj mladosti. Posve zasluženo, jer je bio najsposobniji, najvrijedniji i najdruželjubiviji dječak. Jednom Baća do kraja života Baća, pa i sada kada su mu brkovi i kosa bijeli kao i brašno od koga pravi liciderske kolače.

I otac mu je bio licider. Zanat je učio u Loznici kod drugog majstora. Tako je to nekada bilo – kada se u kući želi dobiti novi, vješte i obučen majstor. Veli je mnogo propatio jer je skoro svaki dan u Loznici dobijao batine od kalfa dok nije i sam postao kalfa. I to je nekad bio neko nepisano pravilo. Oporo, suvišno, ružno i neljudsko – ali zanat je zanat. Majstor se ne postaje lako.

Kada je i sam postao kalfa stari Pajić nikad nikog šegrta ni čvrgom nije udario. Sina Bratislava je naučio da bude licider i voskar. Bilo je to prije pola vijeka. Porodična tradicija je nastavljena. Baćina kćerka je završila ekonomiju i preuzela je organizaciju liciderskog posla. Tako i Baćini unuci, sveštenički sinovi, jer mu je sin paroh u požarevačkom kraju.

Mališani vole da prave liciderska srca i stalno su sa djedom u radionici. Dosta su naučili, ali ko zna da li će koji od njih nastaviti zanat familije Pajić.

Kraj je proljeća. Baća ima pune ruke posla, jer će uskoro sezona vašara u Srbiji. Skoro svake nedjelje imaju po dva tri glasovita vašara. Na neke i on nosi svoju robu, najviše srca, đerdana, papučica, konjića i druge šarene slatkiše, ali glavninu robe pkrodaje u radnji. Uzimaju je vašardžije, ljudi koji na ovim velikim svetkovinama prodaju različitu robu, pa i licidersku.

Liciderski zanat je zahtjevan i naporan. Dovoljno je da se samo malo pogriješi, pa da čitava vuruna slatkiša propadne. Stari je to zanat i prijetilo mu je izumiranje. Zahvaljujući dobrim majstorima i nostalgičarima opstao je. Porasla je potražnja za liciderskim proizvodima, ali su i zahtijevi ovovremenih kupaca drugačiji nego ranije. To majstor Baća ima na umu i zato opstaje na tržištu..

Licirerstvo je neka vrsta umjetnosti. Priprema materijala traje dva dana. Mješea se, reže modlama i peče. Kada budu gotovi kolači, mali i oni veliki počinje bojelje – majstor Baća to zove šaranje. Taj dio posla ravan je sliakrstvu.

U tom dijelu posla majstor da sebi na volju. Šara što hoće i što voli. Baća Pajić slika elemente jadarske flore, po čemu je prepoznatljiv.

U poslednje vrijeme, osim onih velikih srca sa ugrađenim ogledalcima, pravi i manj liciderska srca sa imenima: Anja, Mirko, Bojan, Saša, Ivan, Mira, Dejan, Milena, Sneža... Ipak velika srca, ona koja su kao kolski točak, sa ogledalom na sredini, i dalje su ponos ovog zanata, jer su najdraži poklon svakoj djevojci, pa i ovim našim iz modernog vremena.

Ta velika Baćina srca, sa najviše ornamenata i ukrasa, sklopila su na desetine brakova. Momak kupi veliko srce i pokloni ga djevojci.
To je bila neka vrsta zaruke. Momci su se trudili da kupe najveća srca, jer je to bio i znak njihove velike ljubavi, ali i imovnog stanja momka koji hoće da se ženi.

Čim Baća na vašaru primjeti da su se nekom momku zacaklile oči, a djevojka ispred njegove šatre obara pogled – siguran je sam da će uskoro biti svadbe. Te njegove velike rukotvorine godinama se čuvaju u kućama srećnih mladenaca.

Baća Pajić ne bi bio Baća da nije veseljak. Hoće ga priča, valjda što lijepo priopovijeda. Obišao je sva sela i vašare u zapadnoj Srbiji, u Šumadiji, u užičkom kraju, na Romaniji i Birču, u Semberiji, Podrinju i drugim krajevima. I uvijek se sa tih svetkovina vraćao praznih korpi i ambalaže u kojoj su bili njegovi proizvodi.

I Baća ne bi bio Baća da se oko se oko njegovog stola ne sjedi u tri reda. U tri kruga, jer su njegove pripovijesti isto tako medene kao i liciderski proizvodi.

Baća Pajić iz Draginca u Jadru.

Jedinstven i jednostavan.

Veoma duševan.

BN televizija (Tihomir Nestorović)