Živa enciklopedija Semberije - Šiljo

Milivoje Tomanić iz Velina Sela u Semberiji lijepo pripovijeda. Kada kazuje o prošlosti svoga zavičaja slušaocu se čini kao da rominja plaha, blagorodna ljetnja kišica. Zato uvijek oko njega ima pažljivih slušalaca, jer on, pored ostalog, zna sve legende i o tajanstvenoj močvari Gromiželj – jedinstvenom prirodnom dragulju Semberije i Republike Srpske.

Republika Srpska 09.07.2016 | 11:40 Niko u Velinom Selu i u Semberiji ne zna kada je i zašto Milivoje Tomanić dobio nadimak Šiljo. Ne zna ni on sam. Pamti ga još iz najranijeg djetinjstva. Po tom nadimku je i prepoznatljiv, pa ga svi, bar oni stariji Velinci, tako i oslovljavaju. Šezdestpetogodišnji Šiljo Tomanić je prepoznatljiv i po pripovijedanju, posebno o prošlosti zavičaja. Zbog toga je uvijek drag sagovornik novinarima koji, od kada je u močvari Gromiželj, nedaleko od njegove kuće, pronađena raritetna riba mrguda, sve češće zalaze u Velino Selo, u Raču, Brodac i na tajanstvenu baru. Zbog toga su ga poslenici „sedme sile" i nazvali "živom encikopedijom ovoga dijela Semberije".

Njegovo pripovijedanje o gomiželjskim legendama zabilježeno je u brojnim novinskim napisima, radijskim i televizijskim emisijama. Šiljino kazivanje uvrstili su svoje radove mnogi studenti etnologije, biologije, istorije i geografije za seminarske, diplomske i druge radove.

Kada pripovijeda Tomaniću klize riječi, ne zamuckuje, ima bogat riječnik sa malo lokalizama. Njegovim pričama ne treba lektor.

Potanko kazuje o potonulom selu bezbožnika, o nestalim svatovima, gromiželjskom blagu, o bijeloj čaplji - o davno iščezlom svijetu koji se, tačno u ponoć na Bogojavljenje, ali i na pravoslavni praznik Makivije 14. avgusta, javlja iz dubine Laketića vira.

"Odrastao sam pored Gromiželja. Znam ga kada je bio pun vode, biljaka, ptica, riba i drugih životinja. Onda su prije tridesetak godina prokopali mrežu kanala kroz Semberiju, pa se i močvara svela na svega pola hektara. Čudan je Gromiželj. Liči mi na uspavanog diva koji se, s vremena na vrijeme, protegne. U stvari, kada se pojave veliki zemljotresi na Balkanu voda na Laketića viru proključa, povremeno potone i dio trase željezničke pruge Šid - Bijeljina, potekne mu voda u vrijeme najvećih vrućina, pojave se i rijetke ptice koje su ga davno napustile. Ljetos je primijećen i vodomar, a priča se da je viđena i mala bijela čaplja, kazuje Šiljo Tomanić.

Šiljo Tomanić je često na močvari. Voli pripovijedati i o nekadašnjem ulovu velikih, kapitalnih primjeraka štuke i drugih riba u Gromiželju. To je i nama kazivao, šireći žuljevite ruke u čamcu iznad vira kako bi pokazao kolike su dužine bile štuke ulovljene u ovoj močvari- jedinom evropskom ravničarskom tresetištu.

"Kada se iz dubine Laketića vira javi taj tajanstveni svijet pojavi se plavičasta cvjetlost. Potrebno je da se na tom mjestu zabode štap i da se ujutru, dok je još rosa, pronađe, tragom koji je ostao u travi, životinja koja je tuda obnoć prošla. Nju je neophodno uloviti i žrtvovati, pa će se onda na mjestu gdje poboden štap pronaći basnoslovno gromiželjsko blago. Iskreno, to se još nikome nije posrećilo, ali je lijepa priča, kaže Tomanić.

Ostala mu je, veli, još jedna tajna - da on lično izmjeri koliko je zaista dubok Laketića vir. Da li pet metara, koliko kažu naučnici koji su ga mjerili nakon otkrivanja mrgude i kada su izučavali tresetište, ili deset, pedeset, stotinu, pa moćžda čak svih dvijesta metara, kako se kazuje u ravnici?

Sprema se da i to riješi. Ne otkriva tajnu kako će to učiniti, jer je mjerenje dubine Gromiželja veoma opasan naporan poduhvat. Sudeći po tome kako ispod oka mjerka vir sa svih strana, vjerovatno će uspjeti i da mu izmjeri dubinu. Ko zna? U Gromiželju se, inače, uvijek događaju čuda.

"Skoro je da nema stope zemlje u našem kraju, u samom uglu ravnice gdje se plahovita Drina ulijeva u rijeku Savu, a da za njega nije vezana neka priča iz prošlosti, neka legenda ili mit. Upamtio sam dosta, pa sada to kazujem mlađim, ali i svima koji me za to pitaju, kaže čovjek iz ravnice koga voli i hoće priča.

Pripovijedački dar Šiljo iliti Milivoje Tomanić, inače poljoprivrednik i dobar zidar, nasledio je od oca Mihaila, koga su u Velinom Selu zvali Mijajlo, pa po njemu i Milivoja sada oslovljavaju još i kao Šiljo Mijajlov.

U vrijeme kada je stari Mijajlo pričao o prošlosti slušaoci su se oko njega okupljali u tri reda. Tako je i sada sa njegovim Šiljom - jer je od oca ostanulo sinu.

Iz serijala BN televizije "Priče zavičajne"

Autor: Tihomir Nestorović