Kusta nam prodaje muda pod bubrege

Godinama pokušavam da budem indiferentan u odnosu na ono što radi Kusturica.

Da bih sebi pribavio neku vrstu dopuštenja za ono što ću sada napisati moram da kažem da su meni "Dom za vešanje" i "Podzemlje" među najdražim filmovima domaće kinematografije (uz ostvarenja Miše Radivojevića, Makavejeva, Ace Petrovića i ponekih Paskaljevićevih filmova).

Pokušao sam da ostanem gluv na sva Kusturičina politička naprezanja i džilitanja; pokušao sam da ostanem ćorav kada je prećutno odobrio mural na kojem su Dodik i on u prvom, a Ćopić u drugom planu; pokušao sam da ostanem nijem gledajući njegove posljednje filmske promašaje i čitajući njegove trivijalne memoare i priče kojima je prepotentna, ali istovremeno i impotentna beogradska kritika pribavila kultni status još u štampariji.

Vjerovao sam - a vjerujem u to i dalje - da mjera umjetničkog genija često nije saobražena sa vanumjetničkim postupcima i djelovanjima stvaraoca. I što se više u intervjuima pozivao na Andrića i Kjerkegora to je manje te pameti i mudrosti bilo u onome što radi i čini.

U redu, Kusturica je i dalje veliki reditelj, vjerovatno i dobar muzičar i neki deran iz Banje Luke ima najmanje prava da se kopisti na cijenjeno ime i prezime, ali kada Kusturica nagradi Bećkovića i Kecmanovića i kaže da njihovo stvaralaštvo predstavlja "spor arhaičnog i modernog" - e, tada ja, ubogi dijak božiji, moram reći da Kusta svima nama prodaje muda pod bubrege.

Jer, šta mu znači taj "spoj arhaičnog i modernog"? Gdje je to vidio kod Bećkovića, gdje je to pročitao kod Kecmanovića (koji je uz Jovana Delića - a ma šta ja rekao o Deliću nećete mi vjerovati i pripisaćete to mojoj zavisti, pa vas stoga upućujem na Lompara - najveći šarlatan u Srbiji)? Šta je u Matije arhaično, a šta moderno - to niko ne govori, ali dovoljno je, valjda, da Kusturica to kaže, pa da mu svi povjeruju.

Dovoljno je da lupi i to da su u Kecmanovićevom romanu "ispovednim tonom bosanske čaršije iskazani šekspirovski zapleti koji tumače tragizam bosanskih muslimana tokom rata u Bosni", pa da svi, a naročito članovi žirija, klimnu glavom, ali ostaje pitanje: šta je, zaboga, ispovijedni ton bosanske čaršije?

Ta, kako bi rekao jedan prijatelj, crna floskuletina o spoju modernog i arhaičnog izraubovana je kao i ona o lirskoj poziciji i epskom nasljeđu. A ja sam, eto, sve više uvjeren da su ti izrazi i te sintagme kovane samo da bi dale legitimitet određenom djelu ili autoru, jer ništa drugo naprosto nije moglo da ga objasni.

Nogo je besmislen i ovako i onako, ali kada neko kaže da je on pomirio epsko nasljeđe i lirsku poziciju - eto klasika čiji stihovi i dalje rezoniraju maestralnim besmislom. Znamo svi da je starog i mladog Bećkovića neophodno - jednog potvrditi, drugog ustoličiti - u nacionalne predajnike sa najsnažnijim umjetničkim signalom, ali dajte radite to sa malo više ukusa.

Prezirem ljude koji pišu otvorena pisma slavnim ličnostima i stoga ovo treba shvatiti kao slabašni pokušaj da se kaže sljedeće: Ima, gospodo, među svim tim ovcama koje varate i lažete i poneka koja o tome ponešto i zna. Ako se i kurvate, radite to sa stilom. Kusturici bi bolje bilo da bude svoj rani film, a ne Bećkovićev psuedonacionalni stih. Kecmanović nema šta da bude.

Za njega je neko ionako već napisao: Nije još ni krenuo, a njega već nema.

Autor: Goran Dakić

Izvor: Frontal.rs