Tužna priča o Veležu iz Mostara, jednom stadionu, državi i nama!

Na sreću, ili na žalost, jebi ga, ne znam ni sam, ali moja sjećanja ne sežu toliko daleko u doba trojke koja je u onoj državi bila poznata kao Be-Em-Ve (Bajević-Marić- Vladić). Više mi je u sjećanju jedno lijevo krilo kog su mnogi uspoređivali sa Draganom Džajićem, sa kojim opet nikakve veze nemam, osim simpatije prema crveno-bijeloj boji. To lijevo krilo lomilo je kičmu protivničkim bekovima i centriralo u 16 m prave projektile, ali tek nakon što je znao izlomiti kičmu svojim čuvarima. Tuce, Semir Tuce se zvao lijevokrilac i prouzrokovao mi je brojne traume.

Fudbal 23.11.2015 | 00:00

U vrijeme dok je on igrao za Velež (od 1982. do 1987.) sa Crvenom Zvezdom je omjer bio gotovo izjednačen. Zvezda ima samo jednu pobjedu više. Nisam ga mogao pobijediti, pa sam im se vremenom pridružio i Velež mi je postao jedan od najdražih klubova, posebno što sam isčekivao da će Tuce svakog ljeta doista naslijediti Džaju u crveno-bijelom dresu. To se, na moju žalost, nikad nije desilo. Simpatija prema Veležu je ostala, a kasnije se i dodatno produbila.

Devedesete su bile godine kad se o fudbalu a i nogometu nije puno pričalo. Brojni stadioni postali su groblja, neki su spaljeni, neki oronuli, neki su postali logori ili neka vrsta sabirnih centara odakle su „oni drugi" proslijeđivani dalje u prave logore. Stadion Pod Bijelim brijegom, to vječno odzvanjajuće ime, sinonim za Velež, postao je upravo to – sabirni centar i logor. A da bi se to desilo Velež i sve što ima prizvuka sa Veležom i nekim zajedništvom je protjerano sa stadiona.

Mračne su to bile godine. Jednim ukazom, jednim uperenim prstom, slučajnim pogledom gubio se život, a moglo bi se reći da su sretnici bili oni kojima je „samo" oduzeto pravo na imovinu. Bar su ostali živi, a mogli su i posvjedočiti o zlu koje je preokupiralo sve. Baš to se desilo i Veležu. Jednim ukazom klub je samo protjeran sa svog stadiona, svi osvojeni pehari nestajali su u općem metežu, a na adresu je upisan novi korisnik – HNK Zrinjski.

Pojasnimo samo jednu bitnu razliku zbog koje mi je Velež posebno drag. Tokom Drugog svjetskog rata Veležovci su nesebično ginuli u borbi protiv fašista, dok je Zrinjski igrao svoju NDH ligu bez briga. Dugo je rad klubu bio zabranjen, ali došlo je dakle takvo vrijeme tamo neke '92. godine i ostalo sve do danas kad je crno postalo bijelo i obrnuto.

Dugo vremena o Veležu zaista nisam imao prilike ništa čuti. A i nije bilo ničega po čemu bi se imalo čuti, osim te jedne „stvarčice". Ona predstavlja paradigmu stanja u Mostaru, u BiH, u bivšoj SFRJ.

Postoji jedna sjajna knjiga koja se zove Fudbalom protiv neprijatelja . Autor, Simon Kuper, je nakon višegodišnjeg staža na tribinama i novinarisanja odlučio krenuti putem lokalnih, nacionalnih i reprezentativnih nogometnih derbija koji su više od samog sporta, koji više predstavljaju rat drugim sredstvima. Boka Juniors i River Plata, Inter i Milan, Njemačka i Engleska, Seltik i Rejndžers...To su utakmice za koje kažemo da su visokog naboja ili rizika. Reprezentativne utakmice više i nemaju taj naboj, ali ova posljednja itekako ima, iako zbog kažnjavanja Rejndžersa koji je „propao" u niže lige i nisu baš učestale posljednje vrijeme. Katolici protiv protestanata. Upravo tako se najčešće sagledava sraz dva glasgowska kluba.

Pisac, na našu žalost, ili sreću, jebem ga ja, završava knjigu negdje baš početkom devedesetih i u najavi iskazuje nove „nogometne" sukobe poput onoga između Hrvatske i Srbije. Na njegovu sreću tu je i završio jer bi mu za ono šta se dešavalo u tom periodu do danas malo bila još jedna knjiga, a u toj knjizi jedno od nezatvorenih poglavlja bi zasigurno bilo baš ono mostarsko.

Dakle, Velež i Zrinjski.

Ukucate li ime oba kluba u Gugl, prvo što će vam izbaciti neće biti istorijat utakmica ova dva kluba već „neredi" koji posebno u ovom slučaju predstavljaju nastavak rata, skoro pa ne i drugim sredstvima jer se, na žalost, prečesto završe i razlupanim glavama. A sve je to samo odraz stanja u gradu.

Dvije škole pod jednim krovom, dva grada pod jednim nebom... Sve to postoji i rijetko tko se priupita da li je sve to i održivo. Nastavimo li onda tako logičan slijed bi bio i dva kluba pod istim reflektorom i tribinama. E, tu ipak zapinjemo.

U nekoliko navrata pojavljivale su se inicijative da se Velež vrati na stadion Pod Bijelim brijegom i nijedna nije uspjela. Bilo je i stidljivih inicijativa od strane gradonačelnika, Ljube Bešlića ali uzalud. Upravo ovih dana i mjeseci aktualna je još jedna inicijativa ali možemo je unaprijed otpisati kao uzaludnu. Zašto?

Na to nam najbolji odgovor daje Dragan Markovina, jedan od brojnih autora knjige Rođeni za vječnost, Mostarac na privremenom radu u Splitu i Zagrebu.

- Mogućnost da se Velež u ovim okolnostima vrati na stadion Pod Bijelim brijegom ravna je nuli. I to iz nekoliko razloga, od kojih je ključni taj da ovakvo stanje odgovara svima koji se nešto pitaju. Bilo na jednoj ili drugoj strani grada, bilo na državnoj razini. Pojednostavljeno govoreći, takvo što se neće dogodit, jer bi takav čin jasnije no išta drugo ukazao na besmislenost rata i situacije podijeljenosti u kojoj grad od rata egzistira - piše on.

Kao jedini način da se političke faktore prisili da prihvate Veležov povratak na svoj stadion on vidi organizaciju masovnih građanskih prosvjeda. Do toga ipak neće doći, ističe.

- S jedne strane, zato što dobar dio današnjih građana Mostara nema nikakvo sjećanje, ni emotivnu vezu s predratnim gradom, a s druge što je značajan dio onih koji su ostali, makar i podsvjesno prihvatio novu realnost. U svemu tome, s obzirom na specifičnu situaciju Mostara, koji je ostao istinski multietnički grad, povratak Veleža na svoj stadion i normalizaciju te činjenice neće dopustiti nitko kome ovakvo nakazno podijeljeno društvo i država odgovaraju. A to su manje-više svi iz vrha političkih i religijskih nomenklatura.

I sad će svi ukazivati na Mostar, to ruglo podijeljenosti, taj grad koji je "nekad bacao svjetla daleko", uključujući i onu petokraku sa grba. Kamo sreće da je samo Mostar u pitanju.

- Jedini put unutar kojeg bi Velež iznova mogao izrasti u veliki klub čija bi simbolika nadilazile granice istočnog dijela grada i nostalgične sentimente Mostaraca u egzilu, odnosio bi se na činjenicu da klub postane mjesto okupljanja i podrške svih ljudi u bosanskohercegovačkom društvu kojima mentalitet plemenskih zajednica ne odgovara - zaključio je ovaj sažeti esej o Veležu naš drug i brat, Markovina.

Velež trenutno živi svoj drugi život puno bliže izvoru svog imena – vrha Velež. Navikava se na protjeranost i baš kao i svi oni koju dijele sudbinu Veleža teško to ide. Nije samo do sredine. Zapravo, najmanje je do sredine. Današnji Velež kao da je svoje srce ostavio Pod Bijelom brijegom i trenutno mu prijeti još jedno ispadanje iz Premijer lige Bosne i Hercegovine u niži rang. I ne samo to, već se i dio navijača u potpunosti uklopio u mostarsku realnost pa Velež danas smatraju uglavnom bošnjačkom svojinom, kao neka vrsta kontrapunkta Zrinjskom.

Pristajući na tu igru pristaju i na vječnu progonjenost, čak i da se kojim čudom vrate na stari stadion. Manja bi šteta bila da su u potpunosti ugasili zvijezdu sa grba nego da istu arče. Bar bi na spomeniku pisalo: "Bio jednom jedan Velež...", a onda bi ga izjeo zub vremena i tako zaboravljen poput Partizanskog groblja Bogdana Bogdanovića živio bi samo u legendi dok ima onih koji ga se sjećaju ili koji su igrali za Velež.