''Leteći magarci'' - posljednja velika priča Kalča!

...i poslednja masna fusnota koja italijanski fudbal odvaja od ostalih evropskih liga!

Fudbal 31.12.2014 | 22:00
''Leteći magarci'' - posljednja velika priča Kalča!

Fudbal voli bajke, ali ih retko priča. One su stvar prošlosti, ubeđuje nas moderna verzija ove igre, ona koja u prvi plan stavlja šeike, ruske oligarhe, petro-milijarde, roze kopačke i razdvaja elitu od običnih, malih ljudi.

U modernom fudbalu žaba ne postaje princ, nego onaj glupavi vodozemac koji i ne zna da će biti skuvan, ružno pače nikada ne otkrije da je labud, a najmlađi sin je uglavnom naivni idealista koji sa svojim ortacima visi ispred nekog razrušenog stadiona, cirka pivo i navija za klub koji nikada neće biti veliki, tešeći se pritom da je, ako ništa drugo, „against modern football“.

No u jednom magičnom gradu, odakle je Šekspir drpio priču o Romeu i Juliji pa sada svi misle da je autentično njegova – ko god zaista bio taj Šekspir – tamo gde milioni turista idu da dotičnu Juliju uhvate za grudi, tamo gde je jedan neprevaziđeni majstor po imenu Dragan Stojković šokirao Špance pretoplog leta 1990, jedna bajka i dalje traje.

Tamo u Veroni postoji predgrađe u koje ne možete da zalutate. Ne, u Kjevo možete da dođete samo namerno, u radničko naselje od jedva četiri-pet hiljada stanovnika, ispunjeno jeftinim zgradama iza kojih se pomalja zagađena industrijska zona. A u takvom predgrađu su Magarci naučili da lete i nikako da padnu.

To je možda poslednja velika priča italijanskog fudbala – o kojem je s onoliko zanosa pisano na istom ovom mestu – i poslednja masna fusnota koja Kalčo odvaja od ostalih evropskih liga. O da, pojavio bi se i u drugim zemljama neki maleni klub koji bi se tukao s gigantima, ali čim biste malo zagrebali, videli biste da se iza kluba krije nekakav milioner, nekakav veliki plan, nekakve zadnje namere.

Ne i kod Kjeva. Maštarija o Letećim magarcima ima sve primese magije – dugogodišnjeg predsednika Luku Kampedelija koji je na to mesto došao sa 23 godine kada mu je preminuo otac i koji pazi na svaku liru i svaki evro; navijače koji su dovoljno kul da oktobra 2001, kada Kjevo pod vođstvom Điđija del Nerija ima prvo mesto na tabeli i dva boda više od Milana i Intera razviju transparent „Come si scrive Ciampion Lig“ („Kako se ono beše piše Liga šampiona“); magičnog kapitena Euđenija Korinija (koji će kasnije u nekoliko navrata biti i trener ekipe); i ikoničnog napadača Serđa Pelisijea, jednog od onih špiceva za koje ćemo se večno pitati da li su mogli više u nekom većem klubu, da li bi omaleni majstor razornog šuta i montelijanskog instinkta postao zvezda, standardni reprezentativac, oženio manekenku ili kakvu drugu sponzorušu...

Ta sezona kada je klub za koji niko nije čuo, klub u ružnim žutim dresovima bio zimski prvak, kada je na Meaci pao Inter s Rekobom, Vijerijem, Ronaldom, Sedorfom – ha, šta su oni spram Maracine, Koradija, Perote, Kosata! – biće toliko čudesna i toliko neponovljiva da se i najveći poklonici Kalča često pitaju jesu li sve to samo usnili.

Od tada vajni sekundanti predviđaju propast Kjeva: prvi put to su učinili kada je Crvena zvezda odigrala poslednju savršenu utakmicu na gostovanjima, u jesen 2002, kada je Zvezdina generacija koja je mirisala makar na bronzu – ako ne i zlato – dala navijačima nadu da će opet gaziti Evropom, kada su Gvozdenović i Milovanović plesali na Bentegodiju; potom kada je klub ispao u Seriju B, samo da bi se ekspresno vratio; i svake sezone na svim listama predviđanja Kjevo je prvi na spisku za odstrel, a „Mussi Volanti“ teraju po svome i idu dalje...

I prošlog vikenda, u gradskom derbiju koju je za italijanske prilike baš kasno dobio nadimak - Derby della Scala odigran je tek 13. put u istoriji – Kjevo je bio autsajder, ali neki novi momci su opet srušili Sneška prognozerima i Magarci su slavili sa 1:0.

Za skok na tabeli, za nagoveštaj neke nove bajke, za onog najmlađeg sina koji otvara pivo i nazdravlja hrabrom, malom velikom klubu.

Komentari / 0

Ostavite komentar