Evropski prvak - bez imena!

Bizarna utakmica koju je N. N. domaćin u Bukureštu, čak i bez žute zvezde, dobio, služila je za podsmeh medijima i običnim ljudima i garant je lecnula svakog ko voli jednu drugu zvezdu, onu Crvenu. I ona je, ako nas sećanje ne vara, imala neke svoje bekalije koji su se igrali grbom, dresom i imenom, toliko da nam je bolje da i ne pitamo ko bi sve mogao da je tuži i zašto.

Fudbal 16.12.2014 | 10:40
Evropski prvak - bez imena!

Da nije bilo Ljupka Petrovića koji je za jednu noć u Bariju amputirao noge najboljeg jugoslovenskog tima svih vremena, noć u kojoj je rođena legenda o Sevilji i o Helmutu Dukadamu i dalje bi se pamtila kao najgore finale Kupa šampiona svih vremena.

A to je samo početak paralela između Crvene zvezde i Steaue iz Bukurešta, dva evropska prvaka koji, kako to vole da napišu novinari, „proživljavaju najteže dane u svojoj istoriji“.

Te 1986, pet godina pre Ljupkovog uspešnog eksperimenta, Steaua – mislilo se – nije imala šta da traži protiv Barselone. U prvoj posthejselovskoj sezoni, bez Engleza, Venejblsova Barsa je na putu do finala pobedila šampionsku ekipu Juventusa – Platini, Serena i Laudrup želeli su da osvoje trofej koji na sebi neće imati crni flor – i tada nezgodni Geteborg, dok su Rumuni u polufinalu prošli verovatno najbolju generaciju Anderlehta u njegovoj istoriji sa Olsenom, Ferkauterenom, Encom Šifom...

Steaua je igrala tvrdo, na 0:0 u gostima, s komandantom pozadi, onim srpskim momkom koji će kasnije, noseći samo medalju oko vrata, prebeći preko Dunava i zakucati na Cveletova i Džajina vrata, da bi na svom stadionu redovno jurila rezultat za prolaz.

I najveće zvezde Evrope mora da su se plašile Bukurešta. Čaušeskuovo ludilo bilo je na vrhuncu: umislio je da mora da otplati sve spoljne dugove, a da sebi sagradi večni mauzolej, onu nepotrebnu i neverovatnu zgradu koja dominira i današnjim glavnim gradom Rumunije. Sve to palo je na pleća običnih ljudi. Bukurešt je bio srednjovekovno mračan: prodavnice prazne, struja ograničena na svega nekoliko sati dnevno, ulična rasveta isključena, centar grada smrdljiv od automobila koje pokreće metanol, televizijski program trajao je svega dva časa, ali i to je bilo dovoljno za podlu, prljavu propagandu koja je od rumunskog diktatora jedino više volela njegovu ženu Elenu.

Grad bi se prethodne jeseni i tog proleća budio samo kada bi igrala Steaua. Simbolično, samo je njen stadion sijao, baš kao što je vojni tim sa žutom petokrakom na grbu bio jedan od tek dva dostojna izvozna proizvoda države koju je Gvozdena zavesa pritiskala više nego komšije...

Drugi je, naravno, bila ona devojčica o kojoj su se i dalje ispredale bajke, Nađa Komaneči, tada već duboko razočarana u svoju zemlju i već sa otvorenom željom da ode i da se nikada više ne vrati.

Tako je Steaua prošla do finala. A tamo u Sevilji, koju su okupirali Katalonci, Emerih Jenei povukao je Mažino liniju i zadao domaći zadatak Ljupku Petroviću. Nije bilo fudbala: Picurka, Boloni i Lakatuš na dva su sata zaboravili da lopta može da se gura i napred, Rumuni su frustrirali Barselonu čitavu noć i kao i u Bariju, negde oko petnaestog minuta, svi su shvatili da će se gledati penali. Bez ijedne prave šanse, bez ijednog lepog poteza, 120 minuta davljenja fudbala – jedan tim pokušavao je da igra, drugi je trošio vreme, trpeći uvrede sa tribina, za koje su hajali jednako koliko i za svog predsednika.

U Bariju će makar penali biti dostojni jednog finala, ma šta Amoros mislio o tome, a u Sevilji je izgledalo kao da se mreža neće zatresti čak ni s bele tačke.

Neki đavo mora da se te majske večeri uselio u brkove Helmuta Dukadama. Iz daljine, i na video-zapisima sačuvanim iz tog doba, izgledao je kao da mu nije jasno šta da radi. Kakav geg, kakav fazon. Bled i s pogledom koji je lutao levo-desno umesto da provocira šutere, golman Steaue bi se u trenutku kada bi lopta krenula prema njemu pretvorio u zver s rukama od pet metara i odrazom koji će verno kopirati jedino Majkl Džordan. Četiri puta probali su da ga savladaju momci u plavom – jedan Hoze, pa dva Anhela, pa jedan Markos – i četiri puta Dukadam je pogađao gde će lopta ići.

Na kraju je bilo 2:0, za tektonski potres u evropskom fudbalu, za nevericu i bol Barselone kojoj će biti potrebna još skoro jedna decenija da se oporavi, za prvi izlazak na ulice građana Bukurešta koji ne bi bio praćen pendrecima, hapšenjima i mračnim metodama Sekuritatee.

I kao svaki pravi triler s politikom i fudbalom u glavnoj ulozi i ovaj je imao svoje obrte i glasine, neproverene priče koje su čudesnoj noći ubrizgale opasni koktel nasilja i misterije.

Priča koju su tih osamdesetih spremno progutali zapadni mediji glasila je, otprilike, ovako: gazda Real Madrida bio je toliko oduševljen što je Barsa ispustila trofej da je još iste noći iz garaže izvezao svoj „mercedes“, doterao ga do Sevilje i lično uručio ključeve Helmutu Dukadamu. Čaušeskuov sin Niku tražio je od golmana da preda automobil državi, pošto takvi pokloni nisu bili dozvoljeni. Helmut je odbio, nakon čega je tajna policija jedne noći banula u njegov stan, odvela ga na prevaspitavanje i polomila mu prste, kako nikada više ne bi branio.

I zaista, apsolutni heroj Sevilje naredne tri godine provešće van terena, neće igrati nigde, dajući na značaju i na „proverenosti“ toj priči o jednoj okrutnoj državi, koja ne poštuje ni svoje najbolje sinove.

Istina je, ispričaće je Helmut godinama kasnije – i time dokazati da nije čovek koji želi da unovči svoje „disidentstvo“ – da se jednog jutra na letovanju, svega mesec-dva nakon svoje najveće noći, probudio s nesnosnim bolom u ruci. Nije mogao ni da je pomeri. U bolnici mu je odmah postavljena dijagnoza. Retka aneurizma koja se mogla dogoditi bilo kome, operacija je trajala punih osam časova i njegova je ruka spasena, mada nikada više neće uspeti da je s jednakim uspehom stavi u rukavice.

A ona priča s Nikuom? Jeste, nije ga voleo taj loš sin goreg oca, možda se plašio da će Nikolae Dukadamu, a ne njemu, ostaviti zemlju kada umre, ali „mercedes“ mu nije uzeo jer „mercedesa“ nije ni bilo. Od države je, a ne od Real Madrida, Dukadam dobio automobil. „Dačiju“...

Misterije na stranu, Steaua je 1986. vizirala pasoš za večnost. Prvi od svega dva kluba sa ušatim peharom s ovu stranu ideološke podele, iz lagera socijalističkih zemalja, i to već kada se staljinistički šinjel dobrano ofucao.

Tri proleća kasnije, Rumuni će ponovo doći do finala Kupa šampiona. Sada nije bilo Belodedića, ali imali su Hadžija, veselog Ciganina s najmekšom levicom na čitavom Istoku planete, i protiv sebe Berluskonijev Milan, rođen jedne previše maglovite novembarske noći na beogradskoj Marakani, pred 100.000 ljudi, sa Zvezdinim Dejom Savićevićem koji dobija otpust iz kasarne da pobedi Talijane pa da se vrati na spavanje, samo da bi ga u tome sprečila magla i sudija Gali. Italijani su – i to u Barseloni – nemilosrdni prema momcima iz Bukurešta i sa 4:0 potpisuju smrtnu presudu i Steaui i Čaušeskuu. Ono što će se dogoditi decembra 1989. bila je samo egzekucija.

Trideset godina je ništa za onu večnost, znaju to svi koji su jednom dotakli zvezde. Dvadeset pet, još i manje. Ali vest koja je obišla planetu imala je u sebi sasvim dovoljno primesa neukusa da uzdrma i jednu veliku priču: zbog spora sa Ministarstvom odbrane, nekadašnjim vlasnikom, i mnogo više zbog hohštapleraja gazde Điđija Bekalija, koji krcka svoje zatvorske dane, bivši evropski šampion u prošlom kolu nije mogao da koristi ni svoje ime ni svoj grb.

Bizarna utakmica koju je N. N. domaćin u Bukureštu, čak i bez žute zvezde, dobio, služila je za podsmeh medijima i običnim ljudima i garant je lecnula svakog ko voli jednu drugu zvezdu, onu Crvenu. I ona je, ako nas sećanje ne vara, imala neke svoje bekalije koji su se igrali grbom, dresom i imenom, toliko da nam je bolje da i ne pitamo ko bi sve mogao da je tuži i zašto.

Komentari / 0

Ostavite komentar