Vlast se uzda u raskol opozicije

Današnjeg profesora političkih nauka u Banjaluci mnogi pamte po britkim kolumnama i kritičkim tekstovima.

Danas ne manje kritičan, ali sa odmjerenošću titule koja stoji uz njegovo ime, Vuković odgovara na pitanja koja se nameću u periodu naizgled praznog hoda pred kampanju političkih stranaka.

Sa kakvih pozicija kreću pozicija i opozicija u posljednji mjesec pred predizbornu kampanju? Šta nas očekuje u predizbornoj kampanji, nešto novo ili ćemo slušati stare priče?

“I jedni i drugi nalaze se na pozicijima sa kojih se sve slabije vidi Republika Srpska. Zasljepljeni partijskom i ličnom alavošću, oni je odavno ni ne gledaju očima političara, državnika, vizionara. Narod još manje. Međutim, sa tih istih pozicija oni ponajmanje vide i čuju sami sebe, svoje političke domete, svoj patriotski kredibilitet, svoju moralnu samoizolaciju. Kada bi zaista pokušali da sagledaju stanje društva kojem se ponovo nude, njegovu ekonomiju, zdravstvo, prosvjetu, kulturu, molili bi Boga da ih svjetina što prije zaboravi, da se više nikada i nigdje ne sretnu, a ne bi se smješkali za bilborde, zatezali šatore i uvježbavali stare, glupave fraze.

Aktuelna vlast računa na raskole među mlitavim i bezidejnim opozicionarima, ovi se opet isključivo uzdaju u revolt ojađenog naroda. Dok vlast opoziciju unaprijed okrivljuje kao izdajničku, a opozicija režim prekasno proziva za kriminal i korupciju, predizborna kampanja već u svom začetku savršeno odgovara balkanskom sindromu kojeg je nedavno opisao Milorad Ekmečić: „Biti budala danas je vrlina i ispoljavanje prava čovjeka“.

Udruženom političkom glupošću u Republici Srpskoj odavno je nestao istinski parlamentarni život, njena intelektualna elita nebrojeno puta dokazala je da je šupljoglava i koristoljubiva, mediji su površni i podjarmljeni, omladina prevarena i malodušna, društvo zapušteno i dezorijentisano. Prevareni, opljačkani, dokoni, isprani ljudi, opterećeni balastom tragične prošlosti i prestravljeni pred bilo kakvom budućnošću, u međuvremenu su dobro natovljeni međusobnim negacijama, nepovjerenjem, javnim cinizmom, mržnjom.

Igraju se trolovi u opoziciji, medijima, nevladinom sektoru, sindikatima, boračkoj organizaciji, po internet forumima. Prepuna galerija dokaza da nas čeka još jedna u nizu prljavih, besmislenih političkih utakmica u kojima se jedino zna ko će sigurno izgubiti, s tim što će ovaj put novost biti i da nema ni pobjednika.

Šta možemo očekivati u duelima za predsjednika Srpske i srpskog člana Predsjedništva BiH?

Pretpostavljam da je svima Dodik već manje više pročitana knjiga. Iz njegovog ponašanje uvijek se lako mogao očitati kakav mu je rejting, da li mu talasa partija, koliko su ga pritisli Brisel ili Beograd, plašili li ga snaga opozicije ili glas naroda. Kada nema onih ispada iza kojih po pravilu stoje nesigurnost, strah, pa i kukavičluk kamufliran prijetnjama i psovkama, znači da Dodik misli kako je stvar završena, da je siguran u novi predsjednički mandat. To ne znači da se Tadić treba već predati. Šta više, na ovim izborima razriješiće dilemu da li je postao zreo političar ili će ostati vječiti talenat.

Ipak, samo su Dodiku ovi izbori biti ili ne biti. Koliko vidim, Tadiću i dalje mnogi zamjeraju što je prošli put Republici Srpskoj poželio laku noć, iako to nije bilo previše daleko od istine. Oni koji bolje pamte znaju da je i Dodik, silazeći prvi put sa vlasti, Republiku Srpsku poredio sa Titanikom, što je takođe bilo proročki, jer su mnogi društveni spratovi do danas potpuno potopljeni.

Nešto dramatičnija bitka mogla bi da bude ona za srpskog člana Predsjedništva BiH, iako ima onih koji tvrde da će, bez obzira ko bude izabran, Cvijanovićka ili Ivanić, Dodikov čovjek ići za Sarajevo. Hm, takve teze štetuju opoziciji. Ali, tačno je da se tu piše scenario za buduća prestrojavanja i grupisanja na političkoj sceni. Moglo bi se, na primjer, desiti da se relativno lako formira vlast na državnom nivou, a da entiteti zapadnu u krizu vlasti.

S druge strane, s obzirom da naša politička praksa svjedoči kako može svako sa svakim i protiv svakog, ne bih isključio da izborni rezultat donese pat poziciju, prema kojoj jedino koalicija SNSD-a i SDS-a ostavlja mogućnost kakvog takvog održavanja stabilnosti Republike Srpske, iako bi se ta stabilnost svodila samo na mogućnost raspodjele funkcija, ne i suštinske promjene.

Ali, promjene su neminovne, sa ili bez jednih ili drugih, iako će ih jedni zvati propašću, a drugi jedinim izborom. Kako bilo, sva ova lica su dojadila kao ovogodišnje kiše, a gotovo da nema onih koja bi nagovijestila razvedravanje. Lično, užasavam se saznanja da ću narednih nedjelja morati da slušam i komentarišem nekakve stavove Tihomira Gligorića, Petra Đokića, Nikole Špirića, Sejfudina Tokića itd.

Pozicija i opozicija pokušavaju napraviti kapital na vezi sa Srbijom. U prvi mah se činilo da su Vučić i Dodik u svađi, pa u odličnim odnosima, a onda se ratuje tumačenjima nekih gestova. Kako komentarišete sve to, i koliko sve to ima uticaja na glasače?

Suludo je vezu Srbije i Republike Srpske svoditi na personalni odnos, iako se baš to često praktikovalo s obje strane Drine. Milošević je Karadžiću i društvu prvo pomogao da postanu „srpski heroji“ da bi ih kasnije držao za „bosanske bukve“, Plavšićka mu je okretala glavu i odbijala rukovanje, a Dodik čas nastupao kao njegov potrčko, čas kao zaštićeni saradnik u njegovom rušenju. Kasnije je paradirao sa Tadićem i pljuvao po presvučenim radikalima, da bi sada trčao da ih što strasnije zagrli. Iako sve više jenjava euforija oko Vučića, naravno da on i dalje može uticati na dio birača u Republici Srpskoj i to je lideru SNSD-a jasno.

Mene više zabrinjava to što su Dodik i Vučić zamijenili ideološke pozicije, iako se tu zapravo radi o desnom i lijevom populizmu. Za sada je riječ samo o zavođenju masa, ali na duže stanje takvi diskursi raspolućuju kolektivni svijest, nacionalno biće. U stvari, obojica imaju isti politički profil, demagoški, autoritarni, pa i totalitarni karakter, ali na žalost – to nije samo njihov izbor i njihova krivica. Međutim, ako se politika zvaničnog Beograda i Banje Luke ipak svede na volju dva čovjeka, onda je lako pritiskom izvana Republiku Srpsku dovesti u pozicije koja je bezvrijednija i od monete za potkusurivanje, jedne od onih nazovi bolnih prepreka na evropskom putu.

Kako komentarišete sve češće korištenje međunarodnih zbivanja u domaćoj politici. Predsjednik Dodik je pozvao opoziciju da se odredi prema situaciji na Krimu, potom je podržao Izrael u sukobu sa Palestinom, stalno se pominju primjeri Škotske, Katalonije, najposle i Krima. Da li je to bježanje od domaćih tegobnih tema, ili neki profilisan spoljnopolitički plan?

Najlakše bi bilo reći da tumačenje međunarodnih procesa i povlačenje paralela nije ništa drugo do odvraćanje pažnje sa domaćih problema. Međutim, spoljnopolitički pogledi malih zemalja najčešće, ma koliko to one odbijale da prihvate, više su usmjereni na unutrašnju, lokalnu ili regionalnu pozornicu, oblikovanje domaćeg javnog mnjenja, nego što imaju bilo kakav značaj ili upotrebnu vrijednost u međunarodnoj politici.

Besmislica prema kojoj bi Krim ili Gaza trebali da budu poprišta za međupartijski sukob u Republici Srpskoj, kako bi se tobože vidjela razlika između prosrpske i probosanske politike, upravo je primjer zamajavanja vlastitog naroda. Istovremeno, Dodikova podrška Izraelu nije rezultat uticaja njegovog savjetnika, neko promišljeno strateško svrstavanje, već tipičan dokaz inaćenja, dopunjavanje konfliktnog potencijala sa Bošnjacima i zvaničnim Sarajevom. Izrael će brzo zaboraviti da ih je Republika Srpska podržala, ali muslimani neće! Nisam siguran da nam to treba.

Tek, ne možemo očekivati da Škotska ili Katalonija budu naše ideje vodilje. Naprosto nemamo isto istorijsko iskustvo, nemamo isti krug prijatelja, ne pripadamo istom civilizacijskom i geopolitičkom prostoru. Takođe, možda se ovo mnogima neće svidjeti, ali ako već treba da pravimo paralele, meni ovo stradanje ruskog naroda u Ukrajini strašno liči na tragediju našeg naroda u Hrvatskoj. Ali, bolje da se ovdje zaustavim!

Inače, nastavlja se istorijska praksa našeg euforičnog, šizofrenog zauzimanja za tuđa stajališta: rusko, jevrejsko, briselsko, američko... Svačije, rekao bi ponovo Crnjanski, samo ne srpsko stajalište. Zato stalno ovako i prolazimo, svađamo se, dijelimo, lutamo, tonemo.

Imamo li dvije stvarnosti u medijima, potpuno različite, gledajući naše TV stanice? Kakve to posledice ima na javnost?

Ta proizvodnja paralelnih realnosti sabira se u fotomorganama kojima aktuelna, ali i svaka druga politička elita drži vlastiti narod, ali razotkriva i značajan broj ništarija koji saučestvuju u masovnom laganju i zaglupljivanju, za šta nikada niko neće odgovarati, jer će uvijek biti dovoljno lažova i glupaka koji će im čuvati leđa. Međutim, te dvije stvarnosti svjedoče i o dubokim podjelama u srpskom društvu. Nisu isti oni Srbi koji Republiku Srpsku koriste kao privatno preduzeće i oni koji ih beskrajno, samoubilački trpe, jer se plaše da bi rušeći svoje satrape ugrozili otadžbinu. Nisu isti oni Srbi koji kradu humanitarnu pomoć i onih koji bez te pomoći umiru, ali zadržavaju dostojanstvo. Nisu isti oni Srbi koji u svojoj djeci ne vide sve mlade naraštaje i oni koji ne mogu imati potomke, jer nemaju ni doma, ni posla, ni zdravlja. Nisu isti oni Srbi koji se liječe u Beču i Kneževu,...

Republika Srpska nema političku javnost, jer se ona i ne može konstituisati bez slobodnih pojedinaca, građanskog društva, javne kritike, odgovorne politike, vladavine prava,... A bez političke i kulturne javnosti mi gubimo nacionalnu svijest.

Gledajte, na primjer, do 1907. godine Srbi u BiH nisu imali nijednu organizovanu političku partiju, ali su imali 400 kulturnih, prosvjetnih, sportskih udruženja. Danas imamo 400 partija, ali nemamo kulturu, prosvjetu, sport. Bez toga, bujaju malograđanska interpretacija nacionalizma, kočijaški doživljaj demokratije, samozadovoljna i iskrivljena slika o svojoj sudbini.

Vlastodršci i njihova javna spadala uzaludno zastrašuju svjetinu i same sebe najavama nekakvih revolucija. Neće ovdje biti nikakvih revolucija, jer nema ni ideala koji bi je povele. Duboke i korjenite promjene se ionako ne mogu desiti preko noći. Međutim, kolektivni izliv bijesa je neizbježan, prije ili kasnije. Desiće se neka uzavrela, varljiva jesen ili proljeće, pogodiće jednom i ovi pseudoanaličari. Kajanja će više boljeti!


Izvor: Frontal.rs