Istina o srpskim i hrvatskim sudijama u Ustavnom sudu BiH

Jedna neistina nam se već duže vrijeme želi nametnuti i ostaviti kao navodna istina generacijama koje tek treba da dođu, a odnosi se na srpske i hrvatske sudije koje su do sada sudovale u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.

Piše: Dr Milan Blagojević

Radi se o neistini koju ponajviše ponavlja Slavko Mitrović, jedan od najmoćnijih pojedinaca iz najbližeg okruženja Milorada Dodika. 

Suština te neistine, koju je Mitrović ponovio i u svom najnovijem tekstu u Glasu Srpske od 5.1.2026. godine, svodi se na sledeću tvrdnju:

"Akteri kršenja (Dejtonskog sporazuma) bili su stranci u likovima visokih predstavnika i samozvanog i samoizabranog Savjeta za implementaciju mira (PIK), koji nije ni pomenut u Dejtonskom sporazumu. Potom su to potvrđivale strane sudije zajedno sa bošnjačkim sudijama u Ustavnom sudu BiH".

Dakle, po Mitroviću ispada da su, kada je riječ o protivpravnom vladanju visokih predstavnika u BiH, samo inostrane i bošnjačke sudije u Ustavnom sudu BiH aminovale to nasilje nad državom i pravom, a da su srpske i hrvatske sudije u svemu tome bile navodno cvijeće.

Međutim, istina o tome je sasvim drugačija.

Naime, nikada do danas nijedan srpski i hrvatski sudija u tom sudu nije izdvojio svoje mišljenje i rekao da visoki predstavnik nema, kao što zaista nema, pravo da nameće svoju volju kao zakon u BiH.

Kada se prvi put pred Ustavnim sudom BiH postavilo pitanje da li visoki predstavnik ima pravo da nameće zakon, što je učinjeno nakon što je tadašnji visoki predstavnik Volfgang Petrič 13.1.2000. godine nametnuo svoj tzv. zakon o državnoj graničnoj službi (DGS-u), nijedan sudija Ustavnog suda BiH (dakle ne samo bošnjačke i inostrane, već ni srpske i hrvatske sudije) u odluci tog suda, broj U-9/00 od 3.11.2000. godine, nije rekao da visoki predstavnik nema pravo da nameće zakone u BiH i da se time krši Ustav BiH.  

Ne, nijedan od sudija tog suda nije to rekao. 

Jedino je Snežana Savić, tadašnja sutkinja Ustavnog suda BiH, u njenom izdvojenom mišljenju napisala da Ustavni sud BiH navodno nema nikakvu nadležnost nad aktima visokog predstavnika.

Međutim, na ovaj način Savićka nije rekla da visoki predstavnik nema pravo da nameće zakone u BiH, već je pribjegla tvrdnji da Ustavni sud BiH navodno nije nadležan da odlučuje o tome, iako je očigledno da je jedino taj sud nadležan da brani Ustav BiH od bilo čijeg napada na njega. Jer, u članu 6. tog ustava je propisano da je Ustavni sud BiH nadležan da podrži (brani) Ustav BiH ma od koga dolazio napad na njega.

Situacija iz predmeta broj U-9/00 kasnije se samo ponavljala u svim drugim slučajevima u Ustavnom sudu BiH. Dakle, ni u tim drugim predmetima (U-16/00, U-25/00, U-40/00, U-26/01, U-15/21, U-27/22) nikada ne samo bošnjačke i inostrane sudije, već ni srpske i hrvatske sudije u Ustavnom sudu BiH nisu glasale protiv nametnutih akata visokih predstavnika niti rekle da visoki predstavnik nema pravo na to, jer se time krši Ustav BiH, koji u članu 3.3b) zabranjuje takvo vladanje državom članicom UN.

Oni koji bi da falsifikuju pravo stanje stvari o tome znaju često iznositi da su nas srpske i hrvatske sudije u Ustavnom sudu BiH navodno branile od nasilja ohaerizma u slučaju nametnutog tzv. zakona o Sudu BiH.

Međutim, i to je neistina.

Naime, u predmetu broj U-26/01 u kojem je Ustavni sud BiH 28.9.2001. godine odlučivao o tzv. zakonu Volfganga Petriča o Sudu BiH i odlučio da je taj "zakon" navodno u skladu sa Ustavom BiH, nijedan od srpskih sudija (Snežana Savić i Vitomir Popović), kao i hrvatske sudije (Mirko Zovko i Zvonko Miljko) nisu rekle da visoki predstavnik nema pravo da nameće taj zakon i da je time prekršen Ustav BiH, već su u svojim izdvojenim mišljenjima iznosili tvrdnju da Ustav BiH ne spominje postojanje Suda BiH, zaboravljajući pri tome odredbu Ustava BiH (član 3.5a) kojom je propisano da, ako se entiteti o tome dogovore a ne ako to nametne OHR, na nivou BiH može biti osnovana i institucija kakva je Sud BiH.

Indikativan je i predmet broj U-15/21. U tom slučaju Ustavni sud BiH je 14.7.2022. godine praktično poništio Zakon Narodne skupštine Republike Srpske o neprimjenjivanju tzv. zakona Valentina Incka o zabrani negiranja genocida. I u tom slučaju sudije iz Republike Srpske (Miodrag Simović i Zlatko Knežević) niti hrvatske sudije (Mato Tadić i Valerija Galić) nijednog trenutka nisu rekle da visoki predstavnik Valentin Incko nema pravo da nameće zakone i da je takvim njegovim činom prekršen Ustav BiH. Ne, niko od njih to nije rekao.

Svojevrsnu kulminaciju ovakvog ponašanja hrvatskih sudija, kao i sudija iz Republike Srpske u Ustavnom sudu BiH, predstavlja predmet tog suda broj U-27/22. U njemu je taj sud otišao tako daleko da je u odluci od 23.3.2023. godine rekao da je Kristijan Šmit visoki predstavnik i da je navodno u skladu sa Ustavom BiH u oktobru 2022. godine nametnuo amandmane na Ustav Federacije BiH i Izborni zakon BiH. Za takvu odluku nisu glasale samo bošnjačke i inostrane sudije, već i hrvatska sutkinja Valerija Galić (dok je Mato Tadić bio odsutan), te Zlatko Knežević kao sudija iz Republike Srpske.

Nije zgoreg skrenuti pažnju i na činjenicu da hrvatske sudije u Ustavnom sudu BiH nisu glasale protiv odluke tog suda kojom je suđeno istoriji, tj. 9. januaru kao Danu Republike Srpske, niti su bile protiv odluka o tzv. državnoj imovini koje idu za tim da neustavno razvlaste entitete od njihove imovine.

Najzad, i u predmetu po apelaciji Milorada Dodika protiv presude Suda BiH kojom je osuđen za Šmitovo krivično djelo neizvršenje odluka visokog predstavnika, Ustavni sud BiH (u kojem, istina, tada nije bilo sudija iz Republike Srpske), nije rekao, dakle ni hrvatske sudije (Valerija Galić i Marin Vukoja), da Kristijan Šmit nije visoki predstavnik niti sve i da jeste ima pravo da nameće zakone u BiH i da je zbog toga neustavna navedena osuđujuća presuda Suda BiH.

Zato je, s obzirom na sve prethodno rečeno, neistina govoriti da su, kada je riječ o ovom ključnom pitanju, navodno samo bošnjačke i inostrane sudije u Ustavnom sudu BiH potvrđivale kršenje Dejtonskog sporazuma od strane visokih predstavnika, a da su srpske i hrvatske sudije u svemu tome navodno bile cvijeće. Istina je sasvim drugačija od narativa koji bi da se nametne o tome.

Dr Milan Blagojević