"...majka mi je umrla na porođaju, otac malo kasnije"

U Bosni i Hercegovini oko hiljadu i po djece odrasta bez roditeljske brige. Neka od njih budu usvojena, neka smještena u institucijama i SOS dječijim selima, a neka djeca svoj život nastavljaju u hraniteljskim porodicama.

U hraniteljskim porodicama u Republici Srpskoj smješteno je oko 200 mališana, dok je u Federaciji BiH taj broj oko 600. Isto toliko smješteno je u institucijama koje vode računa o djeci.

Iako u BiH hraniteljstvo nije zaživjelo kao u Evropskim zemljama, za ovaj oblik brige o djeci vlada sve veće interesovanje.

- Razlika između hraniteljstva i usvojenja je u tome što usvajanjem dijete postaje u potpunosti dijete roditelja kao da ga je rodio. Hraniteljstvo je privremeni oblik brige.

Ne postoji garancija koliko će se dijete dugo zadržati u hraniteljskoj porodici. To je ono što je jako važno naglasiti da su ljudi svjesni i spremni na to. Isto tako postoji određena naknada, ali je napravljena tako da vi nemate dodatne troškove u svom budžetu, kaže Malik Garibija direktor SOS dječjeg sela u BiH.

U SOS dječijem selu u Gračanici odrastao je pozorišni i filmski glumac Rijad Gvozden, čije surovo djetinjstvo rijetko koga ostavlja ravnodušnim.

- Moja majka je umrla na porođaju sa bebom, a otac je umro nekoliko godina kasnije. Moje djetinjstvo je obilježilo to što sam vrlo rano ostao bez roditelja u jednim ekstremnim uslovima u kojim ne bi volio da se nijedno dijete zadesi, navodi Gvozden za BN TV.

Nekoliko godina kasnije imao je, kako kaže sreću da su ljudi iz SOS dječjeg sela saznali za njegovu višečlanu porodicu koja je tada živjela u podnožju planine Vranice.

- Slikali su nas, kasnije su nas doveli da nam pokažu to selo koje je bilo bajkovito i nama je bilo teško navići se na to . Kad živite u okolnostima koje su vam prirodne bez obzira što su one ekstremno teške i na rubu egzistencije u svakom smislu i dođete u tako nešto gdje je sve sređeno, svako ima svoju sobu, svoj krevet, imate pojesti onda ti je to čudno i teško se navići na to.

Prijalođavanje je bilo teško i trebao je proći periodu da se naviknemo na to.  Imali smo pretenziju da se vratimo u  svoje selo, nešto nas je vuklo valjda što smo tamo odrasli. Mislili smo da je to jedino normalno i realno, sve ovo drugo nikada nismo ni vidjeli. Sa jedanaest godina sam prvi put gledao  televiziju, kada smo upalili TV ja sa gledao bukvalno sve od dnevnika do crtanih filmova, ističe ovaj pozorišni i filmski glumac. 

Gvozden je sa devet godina ostao bez majke, a dvije godine kasnije sa svojim braćom i sestrom došao je u SOS dječije selo gdje je dobio novu mamu.

- Najmlađi brat i sestra zvali su je mama, mi smo je zvali imenom, jer svjesni smo da to nije bila naša biološka majka, ali smo je voljeli kao da jeste, zato što je bila predivna žena. Kuhala, peglala, ispraćala nas je u školu i dočekivala nas, ističe on.

Dodaje da je život postao lijep i bajkovit tek kada su se opustili i shvatili da im je najbolje u SOS dječijem selu.

Djeci treba pružiti priliku da odrastaju u sigurnim i sretnim porodicama, jer svako dijete zaslužuje ljubav, brigu i pažnju. To je način da izrastu u osobe koje su spremni da se bore za svoje snove, ma koliko put do njihovog ostvarenja bio trnovit, navodi Gvozden.

- Mislim da bi trebalo više roviti po djeci, tražiti njihove talente. Među djecom koja dolaze u SOS selo ima potencijalnih tenisera, fudbalera, glumaca, pjevača, navodi naš sagovornik.

- Ja sam nekako ne htijući došao do toga i pronašao glumu kao svoj spas, jer sam se zanimao za fudbal, bio sam dugo golman. Otac kad je umro, to je ono nekako bio kraj mene, nema oca nema ništa, ko će me gledati sa tribina i onda se nekako pojavila gluma kao izlaz i spas iz svega. U njoj sam vidio da mogu da ima sve i da kroz likove koje igram mogu da imam roditelje, braću i sestre, ističe Gvozden.

O odrastanju u SOS dječijem selu, glumac Rijad Gvozden snimio je film „Dite“, koji je u decembru premijerno prikazan u Sarajevu. Ostvarenje govori o procesu usvojenja, kroz prizmu lične priče, gdje se kao glavni učesnici pojavljuju ljudi koji su usvojili jedno ili više djece.

-Želim da ljude koji su razmišljali da usvoje ili uzmu dijete u hraniteljstvo motiviram da to urade. Imao sam te situacije gdje sam u domovima viđao male bebe o kojima se brinu dvije tete. Nemam ja ništa protiv tih teta, ali ne mogu se te tete danas brinuti o dvadeset beba, dok svako dijete zagrliš po jednom prođe dan, zaključuje Gvozden.

Za razliku od institucionalne brige gdje je jedna osoba zadužena za brigu o većem broju djece, hraniteljske porodice smatraju se najpoželjnijim oblikom brige o djeci, jer je odrastanje u njima najsličnije odrastanju u biološkim porodicama.

U BiH postoji više oblika hraniteljstva: hitno, povremeno, specijalizovano, nesrodničko te srodničko. Djeca koja iz različitih razloga ostanu bez roditeljskog staranja dolaze na evidenciju Centara za socijalni rad.

Nadležni odlučuju da li će dijete biti usvojeno, smješteno u hraniteljsku porodicu, instituciju koja vodi računa o djeci ili u nevladinoj organizaciji SOS dječjem selu koje postoji u Sarajevu i Gračanici, a koncipirano je na način da djeci pruži porodično okruženje.

(BN) Foto: BN